Ponovno nametanje velikosrpskog jarma

Prije dva dana odslušao sam na YouTubeu intervju s poznatim crnogorskim novinarom Darkom Šukovićem koji se u emisiji Aritmija podgoričke TV (17. travnja) na vrlo jasan i poučan način osvrnuo na ključne događaje u svojoj zemlji koji su je doveli u sadašnje nezavidno stanje. To me podsjetilo na članak u Slobodnoj Dalmaciji od prije tri tjedna (3. travnja) popraćen videozapisom koji prikazuje monaha Srpske pravoslavne Crkve, Pavla Kandića, kako u svom manastiru u Crnoj Gori, uz niz sotonskih kletvi, zvoni ‘mrtvačka zvona’ za odlazećeg suverenističkog predsjednika Mila Đukanovića.

Nakon ‘nepolitičkih’ litija, helikopterskog desanta na cetinjski manastir i instaliranja vazalnog premijera Abazovića, nedavni izbor kandidata SPC-a i prosrpske struje za Đukanovićeva nasljednika, jasno je pokazao opseg i snagu tzv. meke moći srpske svetosavske Crkve i Vučićeva režima. Odnosno prijetnju koju predstavljaju za sve novonastale države na ‘našim prostorima’ da samostalno i slobodno odlučuju o svom životu i sudbini.

Sve više raste i otkriva se opasnost od očitog subverzivnog djelovanja Beograda i miješanja u unutarnje poslove država nastalih raspadom bivše Jugoslavije novim sadržajima i metodama prilagođenim današnjem vremenu.

Sve te države, s iznimkom Slovenije, pokazuju se jednako slabe i ranjive na velikosrpska podmetanja i manipulacije kao i u vrijeme kada su bile republike u zajedničkoj državi. Široko rasprostranjena kampanja podmetanja podjela i ‘incidenata’ iznutra i izvana, podupirana od duboke države i vješto razgranate mreže ubačenih agenata i provokatora, danas je isto toliko nazočna u politici i taktici parazitske velikosrpske oligarhije u Beogradu kao prije 50 ili 150 godina. Njezini grabežljivi prsti ostali su duboko upleteni u sve što se od raspada bivše Jugoslavije događa ‘na našim prostorima’, kako bi se zapriječio samostalan razvitak novonastalih država i zadržalo ih se u okviru ‘Regiona’.

Očito, Vučićeva Srbija lukavo koristi sve slabosti nelustriranog sustava u postjugoslavenskim državama u okružju, kao i političku nezrelost većine naroda u njima kako bi ih novim sredstvima, prilagođenim novim okolnostima i vremenu, postupno ponovno dovela pod utjecaj i kontrolu Beograda.

Ugodno vjerovanje da će nakon raspada Jugoslavije i vojnog poraza Miloševićeve velikosrpsko-osvajačke ideje na tim prostorima zavladati mir i slobodan razvitak svake od novostvorenih država, pokazalo se samo kao pusta želja.

Putin kao uzor

Povratak Miloševićevih prvih suradnika iz ratova 90-ih na vlast nakon tragičnog (s Đinđićem) i neuspjelog (s Tadićem) pokušaja demokratizacije Srbije, događaji koji su uslijedili u Hrvatskoj nakon Tuđmanove smrti kao i u drugim bivšim republikama, pokazali su koliko su moćni zlodusi prošlosti u sprječavanju konačnog sređivanja prilika na postjugoslavenskom prostoru.

Stvari koje su se događale u posljednjih 20-ak godina i širokoobuhvatna kampanja potkopavanja novopostignute slobode i samostalnosti svake od bivših republika, s iznimkom Slovenije, probudile su strah od ponovnog nametanja velikosrpskog jarma.

Tu ‘novu’ i rastuću prijetnju miru na ‘našim prostorima’ potrebno je pozorno pratiti, proučavati i javno raskrinkavati. U tom ne bi smjelo biti nikakve dvojbe. Čim velikosrbi ponovno dođu u poziciju s koje mogu ugnjetavati i iskorištavati ‘bratske’ narode u okružju, oni će to uraditi. To je uostalom već viđena, stara priča.

Nakon raspada Jugoslavije i Miloševićeva bezuspješnog pokušaja da oružanom agresijom u ratovima devedesetih uspostavi Veliku Srbiju, poražena ekipa njegovih najbližih suradnika predvođena Vučićem i Srpskom pravoslavnom Crkvom, po uzoru na Putina i Rusku pravoslavnu Crkvu nakon raspada SSSR-a, osmislila je novi političko-crkveni projekt ujedinjenja svih Srba i ‘srpskih prostora’ u susjednim zemljama pod nazivom ‘srpski svet’. To zapravo nije ništa novo ni originalno, već na potpuno istim temeljima kopija ‘ruskog sveta’ u funkciji oživljavanja ideje stvaranja Velike Srbije drugim sredstvima i pod drugim imenom.

Od kada je nametnuo apsolutnu vlast u Srbiji, Vučić, po uzoru na Putina ulaže golem novac na popularizaciju Srpske pravoslavne Crkve i vjere, obiteljske slave, ćirilice, ‘slavne srpske istorije’ srpske tradicije, običaja i navika. Pogledajte samo koliko se srpskih crkava u Hrvatskoj gradi ili obnavlja da bi impresionirale i zasjale u punom svetosavskom sjaju. Ako je tako u Hrvatskoj, onda možete misliti kako je u BiH, Crnoj Gori i ostatku ‘Naše Regije’. Ideja i namjera tzv. srpskog sveta jest koncept duboke i bliske duhovne i kulturne povezanosti svih Srba na prostoru bivše Jugoslavije uz jačanje svetosavlja kao lijepka koji će ih držati posvećene krajnjem cilju.

Kultura kao priprema za ujedinjenje

Krajnji je cilj sve Srbe ‘na našim prostorima’ galvanizirati svetosavskom vjerom i bizantskom kulturom nadajući se da će onda, kada zažive jednim takvim duhovnim i kulturnim životom, postati čvrsto organizirana snaga spremna i sposobna i za teritorijalno ujedinjenje. O tome je, gostujući u TV emisiji ‘Ćirilica’ (17. listopada 2022.) govorio srpski akademik Slavenko Terzić. Kao primjer za to naveo je Njemačku, naglašavajući da je njezino teritorijalno ujedinjenje pripremila njemačka kultura daleko prije političkog ujedinjenja. Zato je po njemu vrlo važno da se u pripremi terena prije teritorijalnog ujedinjenja ‘svih srpskih zemalja’ afirmira ideja ‘jedinstvenog srpskog duhovnog i kulturnog prostora kroz uspostavu srpskog sveta’. I zaključio da vjeruje kako srpski narod u tom smislu još nije rekao svoju zadnju riječ, već će nastaviti svoju povijesnu misiju do ostvarenja konačnog cilja.

Konačni je cilj proširiti ‘srpski svet’ i pravoslavlje na sve susjedne ‘bratske’ zemlje u ‘Regionu’ i što dalje na zapad, posebice Hrvatsku, zbog izlaska na Jadransko more. Prije ili poslije, kažu, sve će to i onako biti rusko.

Vučićev režim i Srpska pravoslavna Crkva u Srbiji kopiraju, dakle, isto ono što i Putinov režim i Ruska pravoslavna Crkva rade u Rusiji i svom okružju. Nastoje uvjeriti sve Srbe, bez obzira gdje žive, da su oni njihovi jedini predstavnici i zaštitnici. Inzistirajući na tome da za svakog Srbina, gdje god on živi, voljeti Srbiju znači voljeti ideju Velike Srbije. Prema tome, jedino oni koji vole i podupiru velikosrpske pretenzije prema susjedima istinski su ‘patrioti’. Oni koji tako ne misle, odnosno misle svojom glavom, izdajice su srpskog roda i ‘autošovinisti’. Dok se svaka kritika Vučića i velikosrpske propagande ogorčeno proglašava mržnjom prema srpskom narodu. I fašizmom, kada su Hrvati u pitanju.

Znajući da mu Zapad nikada ne bi dopustio da tenkovima ponovno krene osvajati susjedne zemlje, Vučić sada ima ambicije da velikosrpski svet na postjugoslavenskom prostoru (s iznimkom Slovenije) oblikuje po vlastitoj želji bez ispaljenog metka. Urušavanjem otpora njegovim planovima unutar svake od novostvorenih država mekom silom, fokusirajući se na širenje svog utjecaja sredstvima koja su običnom narodu najbliža; putem Crkve, medija, kulture, glazbe, športa… Oslanjanjem na dodvoravanje, ucjene, potkopavanje ključnih institucija, podmetanje svađa i podjela, potkupljivanje jeftinih oportunista i potpaljivanje korisnih budala da prave ‘incidente’ u ciljanim zemljama. Notorna taktika velikosrba je da svoje protivnike nahuškaju jedne na druge ili ih potkupe. Srpske obavještajne službe u Beogradu u svojim arhivima imaju najbolje informacije o tome tko je sklon ‘suradnji’ i koga bi mogli uključiti u svoje planove.

Glumeći usput ulogu regionalnog mirotvorca, Vučić se, dakle, prilagodio novim okolnostima i okrenuo ‘procesima dugog trajanja’. Radi se o naizgled nevažnom, ali vrlo djelotvornom razaranju koje na duži rok daje željene rezultate. Pogledajte samo kako tiha jugonostalgija i preko nje ‘regionalno’ velikosrpstvo prodire u sve pukotine mlade hrvatske države zagađujući i rušeći njezine temeljne vrijednosti. ‘Nevidljivo’ i ustrajno.

S druge strane pogledajte obrnuti proces stvaranja jedinstvenog stanja svijesti srpskog naroda uz širenje srpske kulture i utjecaja na ‘odmetnute bratske narode’. To je bit ideje ‘srpskog sveta’ po kojoj je sve u ‘Regionu’, od jezika, kulture, krvi, naroda i teritorija – srpsko.

Državne granice su ‘promjenljiva kategorija’

Vučić ne želi novu Jugoslaviju, on želi velikosrpsku dominaciju ‘na našim prostorima’. Njegov je cilj putem svakodnevne medijske propagande i zahvata u obrazovne programe od osnovne škole do sveučilišta oblikovati svijest i za 10-15 godina stvoriti u Srbiji i ‘Regionu’ nekoliko mladih srpskih naraštaja koji će razmišljati na potpuno isti način kao on. I slijedeći njegovu mapu puta, ideje i planove, nastaviti tamo gdje on i njegov propagandni stroj stanu.

U taj proces Vučić je uključio notorne velikosrpske ideologe, osuđene i neosuđene ratne zločince, svećenike SPC-a, moćnu i dobro podmazanu medijsko-propagandnu mašineriju, obavještajni i paraobavještajni aparat, mafiju i petu kolonu u susjednim državama.

Sve je to osvetoljubivi Vučić, koji nikako ne može preboljeti poraz iz 90-ih, upregnuo u smjeru vraćanja snage i ugleda ‘poniženoj i osramoćenoj Srbiji’ nudeći razočaranom srpskom narodu lažnu utjehu i nadu da će mu realizacijom ‘srpskog sveta’ vratiti bivši povlašteni status i dominaciju u ‘Regionu’. Suludo grabežljiva kampanja njegovih medija po kojoj Srbi imaju ‘istorijsko’ pravo na cijeli ‘Region’, odnosno otimati željene teritorije od svoje ‘odmetnute i nezahvalne braće’, postala je institucionalna politika i ideologija Vučićeve Srbije.

Da velikosrpske fantazije i prijetnje njegova režima nisu samo budalaštine koje treba ignorirati nego opasnost koju treba ozbiljno shvatiti, govori nam i izjava patrijarha Srpske pravoslavne Crkve Porfirija iz rujna prošle godine, kada je prigodom posjeta Bosni i Hercegovini u društvu Vučića i Dodika izjavio da su državne granice ‘promjenljiva kategorija’ i da ‘u istoriji u kojoj je sve relativno nije isključeno da se one neće mijenjati i ubuduće’.

Pogledajte malo Vučićeve medije i bit će vam jasno koliko se megalomanija, vlastohleplje i želja za širenjem na susjedne zemlje na glup i nezgrapan način svakodnevno nameću srpskom narodu. Koliko se njegovi propagandisti, kojima bi i Goebbels pozavidio, trude prikazati susjedne ‘bratske’ narode kao nižu rasu, nesposobne za vlastitu slobodu i državu, otpadnike od srpstva i pravoslavlja koji su ‘prodali veru za večeru’. Posebice Hrvate kao ‘pokatoličene Srbe’ i ‘fašiste’ koje Vatikan i Zapad stalno guraju u borbu protiv Srba i pravoslavlja. Naravno, ‘fašizam’ i ‘krivica’ Hrvata su samo u tome što imaju prekrasno more, obalu, otoke i sve ono što velikosrbi neodoljivo žele imati. I što pripadaju zapadnoeuropskom duhovnom i uljudbenom krugu, a ne srpsko- ruskom ‘svetu’.

‘Zašto su nas bombardovali?’

Sve odgovore na probleme u odnosima sa susjedima i cijelim svijetom kojima se Srbi tobože čude (‘zašto su nas bombardovali’? ‘zašto su se svi razbežali od nas’? ‘zašto s nama nitko neće’?), naći ćete u Vučićevim medijima. Kada vidite koliko mrze i omalovažavaju sve što je katoličko, hrvatsko, bošnjačko, crnogorsko, kosovarsko, američko, britansko, njemačko… I koliko je snažno razvijen taj nagon za razaranjem i prisvajanjem tuđeg.

Ne možeš stalno napadati susjedne narode na njihovoj zemlji i u njihovoj kući da bi ih posrbio ili uništio, a onda kada ti to ni brutalnom oružanom agresijom ne uspije, s jedne strane glumiti malo hrvatskim ‘fašistima’, ‘balijama’, ‘šiptarima’ i ‘milogorcima’ da si im prijatelj da bi lakše uspostavio ‘srpski svet’, a s druge u svojim medijima stalno pričati da Hrvati i drugi narodi u okružju zapravo kao narodi ne postoje, nego su to pokatoličeni Srbi, koji nemaju svoj vlastiti identitet, povijest i kulturu, i da su zapravo podvrste srpskog identiteta, povijesti i kulture. Uz to još stalno isticati da su Slavonija, Lika, Banovina, Dalmacija, BiH i Crna Gora ‘vekovne srpske teritorije’. I nakon toga tražiti ‘dobrosusjedske’ odnose s Hrvatima, Bošnjacima i Crnogorcima.

Uvjet za uspostavljanje normalnih odnosa i trajnog mira sa Srbijom je odustajanje od tih suludih želja i nastojanja. Dokle god se odnosi između Srbije i njezinih susjeda u ‘Regionu’ budu svodili na pokušaje velikosrpske okupacije s jedne, a obrane od te okupacije s druge strane, ključni problem na ‘našim prostorima’ ostat će neriješen.

Žalosno je što se zbog neprestanog političkog i medijskog trovanja lažima i mitovima, većini običnog naroda u Srbiji ne dopušta razumjeti ni prihvatiti očitu činjenicu da je osnovni uzrok svih sukoba i netrpeljivosti sa susjednim narodima nastojanje velikosrpske političko-crkvene elite da okupiraju željena područja susjednih zemalja i prošire granice Srbije do Jadranskog mora.

Nakon svih tragičnih iskustava u prošlosti, žalosno je danas gledati koliko puno pripadnika srpskog naroda još uvijek pada na velikosrpske fantazije i obmane. Iako je jasno da se time ne brane njegovi interesi, nego utišavaju i marginaliziraju glasovi onih zdravomislećih Srba koji se opiru velikosrpskom ludilu jer znaju kamo ih to vodi.

Demokratski orijentirani Srbi, posebice oni koji žive u zapadnim demokracijama i oni koji su svjesni već viđenih posljedica velikosrpske politike i ludila, trebali bi biti u prvim redovima borbe protiv ponavljanja ratova i tragedija iz prošlosti. Cijena koju bi svi skupa opet mogli platiti zbog pokušaja stvaranja ‘srpskog sveta’ u režiji Vučićevog režima mogla bi biti daleko veća od one iz Miloševićevog vremena.

Samostalna hrvatska država ima moćne neprijatelje

A gdje je tu Hrvatska?

Iako su upozoravajući znaci svuda oko nje, zabrinjava činjenica da njezini vodeći političari i institucije kojima je dužnost i obveza zaštiti državu i narod od neprijateljskog miješanja izvana o tome ne brinu na pravi način. Naprotiv, prosrpski i proruski aktivisti i lobisti, među njima i neki čelni hrvatski političari, analitičari i novinari potpaljuju antiameričko, antiNATO i antiEU raspoloženje u Hrvatskoj s ciljem da ojačaju čvršći politički utjecaj i veze s Beogradom i Moskvom. Povratkom ‘bivših’ Jugoslavena na vlast s Mesićem na čelu, rusko-srpski kapital i utjecaj duboko su prodrli u hrvatski gospodarski, politički, medijski i sigurnosni prostor, što je opet dovelo do zakržljalosti političkog i gospodarskog života, zaokreta prema ‘regionalnim integracijama’ i povratka na bivše ideološke svađe i podjele. Sada vidimo posljedice.

S druge strane, lako zavodljiva većina Hrvata tješi se mišlju kako su se pobjedom u Domovinskom ratu i ulaskom u NATO zauvijek riješili grabežljive velikosrpske opasnosti i zlostavljanja. No ta misao samo je naivnim optimizmom obojena lijepa želja. Trenutačna događanja u Srbiji, BiH, Crnoj Gori, Kosovu, Ukrajini i na široj geopolitičkoj sceni, upozoravaju nas da takvo mišljenje ne bi trebali uzimati zdravo za gotovo. Današnja samostalna hrvatska država na regionalnoj i svjetskoj političkoj sceni (poglavito iza zavjese), ima moćne neprijatelje. Srbija, s Vučićem na čelu, zasigurno je najopasniji.

Treba još svakako reći da su Vučićevi diplomati, propagandisti i lobisti daleko sposobniji, organiziraniji i agresivniji u nametanju svojih ‘istina’ i stavova Europi i Zapadu, nego što su to predstavnici ostalih naroda s ‘naših prostora’. Svaki pokušaj Hrvata i drugih zlostavljanih naroda da upozore ili se odupru velikosrpskom rovarenju kojem se ne vidi kraja, službeni Beograd proglašava mržnjom prema Srbima ili ‘buđenjem fašizma’.

Osim toga, teško se oteti dojmu da je malo tko od vodećih političara i državnih dužnosnika u Hrvatskoj prigodom susreta sa zapadnim partnerima i saveznicima, sposoban artikulirati ključne činjenice i suštinu problema u odnosima sa Srbijom tako da zvuče jasno i uvjerljivo. Između ostalog, tu je vjerojatno i strah da bi svaki nedvosmislen glas kritike velikosrpske politike i propagande u razgovoru sa stranim dužnosnicima, odmah bio shvaćen za ono u što ih s druge strane Beograd stalno uvjerava – za mržnju prema Srbima i fašizam. Takva ponižavajuća autocenzura i izbjegavanje otvorene rasprave o velikosrpskoj opasnosti i mitovima često kod stranaca ostavlja dojam da su Srbi u pravu.

Svakodnevno ratno huškanje iza kojeg stoje neskrivene velikosrpske pretenzije uz ubrzano naoružavanje i ekonomsko jačanje Vučićeve Srbije od strane Rusije, Kine, bogatih arapskih režima, ali i nekih zapadnih zemalja posebice Njemačke, Austrije, Italije i SAD-a, čine situaciju u ‘Našoj Regiji’ još zagonetnijom i nepredvidljivijom. Ipak, u jedno možemo biti sigurni. Od sve jačeg Vučićeva režima koji je apsolutno preuzeo sve konce političkog i društvenog života u Srbiji, ubuduće ne možemo očekivati ništa drugo nego da će nastaviti voditi grabežljivu politiku prema susjedima i pripremati teren za uspostavu ‘srpskog sveta’.

Dok se mnogi na Zapadu, isto kao i u vrijeme Miloševića, prave da to ne vide, ugrožene zemlje ‘Regiona’ moraju postati čvršće i jedinstvenije u otporu Vučiću i parazitskoj velikosrpskoj oligarhiji u Beogradu ako žele preživjeti kao slobodne i samostalne države.

Željko Dogan/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo