Novi hladni rat

Prije umjerenjački političar, a od početka rata u Ukrajini Putinov jastreb Dmitrij Medvedev danas je ponovno spominjao mogućnost izbijanja trećega svjetskog rata, a dodao je i to da je rat u Ukrajini egzistencijalna borba u kojoj će Ruska Federacija iskoristiti sva sredstva. Nije prvi put da Medvedev daje ovakve izjave, a da se poslije drugi ruski političari koriste umjerenijim političkim narativom. Ipak, treba istaknuti ono nedvojbeno: živimo u vremenu novoga hladnog rata.

Pojam novi hladni rat rabi se još od 2007. godine, od govora Vladimira Putina na sigurnosnoj konferenciji u Muenchenu u kojemu je osudio jednopolarni svijet i založio se za stvaranje multipolarnoga međunarodnog poretka. Do tada je Rusija održavala mnogo kooperativnije odnose sa Zapadom, među ostalim i kroz Vijeće Rusija-NATO. Nakon 2007. slijedi 2008. rusko-gruzijski rat (oko Južne Osetije i Abhazije), 2014. aneksija Krima i rat u istočnoj Ukrajini, a 2015. intervencija u Siriji koja je osigurala opstanak režima Bashara al Assada. Svih tih godina traje strateško rivalstvo Rusije i SAD-a koje se odvija na geopolitičkom, vojno-sigurnosnom, geoekonomskom i informacijsko-diplomatskom planu.

Sigurnosnu situaciju užarila je agresija Ruske Federacije na Ukrajinu koja je započela 24. veljače prošle godine. Jasno da je to primarno rat Rusije i Ukrajine, pri čemu je Ukrajina žrtva, a Rusija agresor, no to je i proxy rat Rusije i SAD-a odnosno Zapada. Čak i bez podataka koji su nedavno procurili iz tajnih dokumenata SAD-a i NATO-a o ratnim planovima za Ukrajinu, nema nikakve dileme da Ukrajina ne bi mogla pružati ovakav otpor bez goleme zapadne pomoći u naoružanju, logistici, obukama ukrajinskih vojnika, obavještajnim podatcima itd. Naravno, ključ otpora je hrabrost ukrajinskih vojnika, ali i velika zapadna pomoć.

Rat iscrpljivanja

Rat u Ukrajini očigledno se pretvorio u rat iscrpljivanja. Vidjet ćemo što će donijeti ljepše vrijeme koje donosi kraj rasputice, no trenutačno je stanje takvo da ni jedna strana ne može na terenu postići veće uspjehe bez velikih ljudskih žrtava. Rat u Ukrajini, na žalost, pretvorio se u jednu veliku klaonicu za što je Bahmut najbolji primjer. Pritom izostaje bilo kakav direktan strateški dijalog zaraćenih strana.

Ni jedna strana nije spremna na kompromise. Kod Ukrajine to je shvatljivo jer Ukrajinci brane svoj teritorij, a Rusija s druge strane Krim i istok Ukrajine smatra dijelom tzv. „ruskoga svijeta“, tj. zonom svojega interesa kao što recimo SAD smatra, prema Monroevoj doktrini, Latinsku Ameriku područjem svojih privilegiranih interesa. Dijelovi Ukrajine su i službeno u Ustavu Ruske Federacije proglašeni dijelom te zemlje. Osim toga, percepcija ruske moći presudno se temelji na vojnoj sili što u praksi znači da si Rusija ne smije dopustiti gubitak rata jer time gubi status velike sile.

I jedna i druga strana vjeruju u pobjedu i dok je god takva situacija do pregovora ne će doći. U konačnici, svaki rat, nakon većeg ili manjeg broja žrtava, završava za pregovaračkim stolom. Tako će biti ovdje, no prije toga, prije nego što geopolitički teškaši sjednu za stol i dogovore kraj rata, a s obzirom na pat poziciju na ratištu, vjerojatno nas očekuju velike ljudske žrtve. Pritom uvijek u zraku visi opasnost nuklearnog rata s obzirom na to da su Rusija i SAD najveće nuklearne super-sile. Upotreba strateškog nuklearnog oružja vjerojatno je isključena (ono je ponajprije sredstvo odvraćanja), malo je vjerojatna i upotreba taktičkog nuklearnog oružja, no Rusija ima dovoljno drugoga naoružanja, recimo prljavih bombi, da može nastaviti u Ukrajini primjenjivati taktiku spržene zemlje.

S druge strane, u samoj se Moskvi pojačava protuzračna obrana što je jasan znak da i u Rusiji strahuju od toga da će Zapad Ukrajini dati raketne sustave velikog dometa što će omogućiti gađanje ruskog teritorija i donijeti novu eskalaciju sukoba. U svakom slučaju, u Ukrajini smo dobili kriznu žarišnu točku koja će trajno destabilizirati istok Europe, a pritom nije isključeno širenje sukoba na Moldaviju, tj. na Pridnjestrovlje.

Rivalstvo s Kinom

Iako se često stvara dojam o ruskoj izolaciji, Ruska Federacija daleko je od izolirane zemlje. U sankcijama primarno sudjeluju zapadne zemlje, a izostaje potpora sankcijama Kine, Indije i općenito tzv. zemalja globalnog Juga. Specifičnost današnjeg neohladnoratovskog nadmetanja postojanje je trećega globalnog aktera, a to je Narodna Republika Kina. Većina geopolitičkih i sigurnosnih analitičara suglasna je kako je Narodna Republika Kina dugoročno najveći strateški konkurent SAD-a i kako će odnosi Washingtona i Pekinga presudno oblikovati budućnost međunarodnih odnosa.

Rivalstvo SAD-a i Kine posebno je snažno na geoekonomskom i tehnološkom planu. Kina želi postati pobjednik četvrte industrijske revolucije, a SAD želi održati primat u visokim tehnologijama. Inicijativom Pojas i put Kina globalno projicira svoju geopolitičku i geoekonomsku moć, a regionalni aspekt rivalstva čine suprotstavljeni interesi na području azijsko-pacifičke regije, u prvom redu glede Tajvana, Južnokineskog i Istočnokineskog mora.

Zašto je važno azijsko-pacifičko područje? Zato što su tamo najveća tržišta i tamo se seli središte svjetske moći. To je ujedno i područje koje je, možemo reći, kinesko predvorje, tako da bez ovladavanja tim prostorom Kina ne može postati regionalni hegemon ni vodeća globalna sila. Amerika se pak ne može maknuti s toga prostora jer bi time izgubila status velike sile. To rivalstvo SAD-a i Kine čini dugotrajnim. SAD i Rusija odnosno SAD i Kina međusobno se doživljavaju kao potencijalni vojni protivnici tako da njihov odnos oblikuje klasičnu dinamiku sigurnosne dileme. Riječ je o složenom strateškom rivalstvu.

S obzirom na to da se Amerika odlučila za istodobno dvostruko obuzdavanje Kine i Rusije, to će Kini u velikoj sigurnosnoj kompeticiji donositi prednost kao što je od 1972. pa nadalje SAD iskorištavao Kinu u izoliranju Sovjetskog Saveza.

Geopolitičke promjene

Rat u Ukrajini doveo je do mnogih geopolitičkih promjena. Pokidane su veze Njemačke i Rusije (primarno one energetske), a Njemačka se od zemlje koja nudi samo zaštitne kacige pretvorila u aktera koji uz SAD daje najveću vojnu pomoć Ukrajini. U nekim projekcijama SAD će se zbog rivalstva s Kinom dijelom povući iz Europe, a Njemačka će preuzeti glavnu ulogu u potpori Ukrajini. S druge strane, Kina je snažno ušla na područje Bliskog istoka, do jučer američkog naftnog dvorišta, gdje je posredovala u obnovi diplomatskih odnosa Irana i Saudijske Arabije, a sve snažniji utjecaj ima i u Latinskoj Americi.

Pod pokroviteljstvom SAD-a dolazi do sve snažnije militarizacije Japana kao odgovara na kineske ambicije u azijsko-pacifičkoj regiji. Globalna prodaja oružja rapidno raste. U Europi se javljaju ideje o strateškoj autonomiji, no one se u prvom redu svode na želje francuskog predsjednika Emmanuela Macrona. Sama Europa, uslijed masovnih migracija, ubrzano mijenja svoj identitet.

U vremenu surovog povratka realizma u međunarodne odnose, posebno na udaru mogu biti male zemlje kao poprište mogućih posredničkih ratova. S obzirom na nesigurno balkansko okruženje, to i Hrvatsku tjera na oprez i na snažno jačanje vlastite vojske.

Davor Dijanović/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo