Informacijski ili informativni paradoks – podržavamo Ukrajinu u obrani slobode, a strateškom komunikacijom podržavamo Putinovu invaziju

Hrvatska javnost refleksno podržava ukrajinsku borbu za slobodu. Tome je tako uslijed naše borbe za političku volju građana za slobodu i neovisnost, kroz Domovinski rat koji je to omogućio. Ako bi itko trebao razumjeti Ukrajinu, to je Hrvatska i to iz više razloga. Kao prvo iz principijelnih razloga, jer se „specijalnom operacijom“ negiraju principi održivosti međunarodnoga prava. Bivši slovenski predsjednik Milan Kučan za naše je medije rekao sjajnu misao, kako baš mali narodi moraju imati velike principe.

Kao drugo Hrvatska je članica Europske unije i NATO-a, a dio je euro-atlantskog Zapada, njegov prirodni dio u kojemu je težila biti. Kao treće, a nikako ne manje važno jest to što imperijalistička invazija na Ukrajinu ima visoko potencijalni uzorni (ne)stabilizacijski utjecaj na stanje i događanja u našem geopolitičkom okruženju. Kao pomoćni, a možda za nas i najvrjedniji razlog, ovdje možemo pridodati i činjenicu kako je Hrvatska idealna za poziciju uzornoga komunikacijskog povjerenika i „odašiljača“ EU za Jugoistočnu Europu.

Konzistentno strateško komuniciranje država, o čemu je naš komunikacijski stručnjak i profesor Božo Skoko napisao opsežnu, gotovo enciklopedijski ambicioznu knjigu jednakog naslova Strateško komuniciranje država u dva toma, značajno ovisi o prepoznavanju nacionalnih ciljeva od strane političkih aktera. No mnogo toga ovisi o političkoj kulturi i socijalizaciji. Kada pogledamo na naša „dva brda“, sve odmah izgleda nemoguće, jer to nikako nisu uvjeti za strateško komuniciranje Hrvatske.

Osnovne principe strateške komunikacije možda najbolje opisuje kada se ovaj format komunikacije uspoređuje s glazbom koju stvara jedan orkestar. Tada svirka svakog pojedinoga instrumenta zvuči neugledno, dok dirigentom (Vlada) vođeni stvaraju sjajnu glazbu. Jednako, ali u obrnutom smjeru vrijedi, kada se prate otvoreni izvori (Open Source Intelligence-OSINT) ili informacijsko djelovanje, nekog aktera ili suparnika. Tada je potrebno prvo vrednovati stratešku komunikaciju (orkestar), njene dosege i ciljeve, tj. trendove, a tek onda komunikatore ili novinare (instrumente).

Hrvatska Vlada, pa i Predsjednik (koji to samo nominalno ističe), te velika većina političkih i društvenih aktera, javnih intelektualaca i osoba, stvaraoca javnoga mnijenja, podržavaju ukrajinsku borbu za slobodu od ruske imperijalne invazije. No prečesto se događa, i u javnim medijima, relativizacija ili čak podržavanje invazije „udarnim ili još češće „bočnim“ informacijama.

Podržavamo li uistinu strateškom komunikacijom Ukrajinu?

Međunarodni kazneni sud (ICC) izdao je nalog za uhićenje ruskog predsjednika Vladimira Putina, optuživši ga kako je odgovoran za ratne zločine u Ukrajini. Nalog je izdan jer ga se smatra “odgovornim za nezakonite deportacije djece” i “nezakonito premještanje ljudi s teritorija Ukrajine u Rusku Federaciju,” kao i za Mariju Aleksejevnu Lvova-Belovu, povjerenicu za prava djece. U dnevniku javne televizije puštani su samo ruski komentatori od Marie Zakharove, glasnogovornice ruskog ministarstva vanjskih poslova koja je govorila kako je to smiješno, glupo, sve do nepriznavanja toga suda. Istodobno nisu prenošene izjave sudaca toga suda ili bilo kojih npr. naših pravnih stručnjaka, ili bilo koga sa Zapada. Za to nema opravdanja po kriterijima relevantnosti, objektivnosti, a niti poštenoga informiranja.

Kada je neoružano srušena američka izvidnička bespilotna letjelica MQ-9 Reaper, posipanjem goriva i uništavanjem propelera od strane ruskih mlažnjaka SU-27 Flanker, to su prenijele sve agencije i relevantne TV kuće. Naša javna dalekovidnica uz ton, puštala je i dva video sadržaja. Prvi je prikazivao isti tip drona u letu, ali naoružanog kako je izgledalo raketama Hellfire negdje iznad pustinje vjerojatno iznad Afganistana ili blizu. Vjerojatno je kao snimka sačuvana poslije objavljivanja „uklanjanja“ Al-Qaedinog čelnika prošle godine, a sada je benigni lažni prikaz aktualna video vijest. Ali to nije sve, poslije je prikazana i video animacija analize istoga događaja gdje su prikazani isti tipovi letjelica ruskog zrakoplova i američke bespilotne letjelice, ali opet naoružane raketama. Realno je zaključiti kako je animacija bila netom i namjenski napravljena, ili ju je od nekoga HRT preuzeo bez kritičke i stručne kontrole izvora i snimke. Još je gore ako je animacija napravljena na HRT-u, kao „bočna“ maligna lažna vijest ili protuinformacija (dezinformacija), koja djeluje na kognitivni dio stvaranja javnoga znanja.

Šizofreni ili bipolarni poremećaji hrvatske vanjske politike

Jedna od politički najzačudnijih stvari ili činjenica u javnoj sferi su hrvatske „razroke“ ili „šizofrene“ vanjske politike. Naš predsjednik, osim što posredno odaje tajne o tome kolike su nam rezerve streljiva i to na Hrvatskom vojnom učilištu, ponavlja propagandne parole Kremlja. Novinari vazda željni „krvi“ i senzacija postavljaju mu pitanja na koje on može, „u privitku odašiljati“, svoje tirade koje samo traju i traju. Tako imamo u medijima njegove izjave s različitim naslovima: „Milanović rat u Ukrajini prati s nevjericom i strahom“, te kako njegovu cijenu plaća „nesretni narod, a ne šminkeri na Floridi, hipsteri u New Yorku ili bogati Rusi“. Nastavio je kako su „neki ljudi u Europi“ sukobu u Ukrajini prišli s „totalnim nabojem emocija i mržnje“; ili naslov „Predsjednik: ili dogovor Rusije i SAD, ili treći svjetski rat“. Krajem prošle godine na događanjima povodom Dana Zadra u izjavi novinarima rekao je kako u Ukrajini traje rat između Amerike i Rusije. “Tamo je rat između Amerike i Rusije. Između Rusije i Ukrajine, na strani sam Ukrajine, naravno. Ali to je rat između Amerike i Rusije”. Zatim je još jednom, ne mogavši se zaustaviti, naglasio kako rat u Ukrajini vode Amerikanci i Rusi. “Mi moramo konstatirati da Amerikanci preko ukrajinskih mladića vode rat protiv Rusije, to moramo reći“, nastavlja hrvatski predsjednik.

Kako ovo nije samo komunikacijski problem, već i radni problem odlučivanja i djelovanja te nesposobnost za donošenje strateških i bitnih odluka, što je već samo po sebi sigurnosni problem, pokazuje nam kako nije bio moguć dogovor premijera i predsjednika ili dogovor u Saboru za podršku akciji obuke ukrajinskih vojnika u nas. To je već do tada odlučilo 17 zemalja Europske unije u okviru misije EUMAM.

Kako navedeno nije slučajno i kako stihijski komunikacijski nemar koji uistinu narušava ulogu Hrvatske kao partnera i saveznika, može nam pokazati i program „Dana komunikacije“ gdje kao „zvijezda“ virtualno nastupa Edward Snowden. Na njihovim mrežnim stranicama stoji kako je on bio časnik CIA-e i radio je za Nacionalne sigurnosne agencije (NSA), te kako je Snowden tema Oscarom nagrađenog dokumentarca „Citizenfour“, kao i hvaljenog filma Olivera Stonea. Zatim se navodi kako je bio je predsjednik Zaklade za slobodu tiska od 2016. do 2022., djelujući kao neumorni zagovornik slobode medija. Dalje se navodi kako mu je to pomoglo pronaći način za iskupljenje i usredotočiti se na zaštitu novinarstva od javnog interesa i edukaciju o izazovima koji proizlaze iz preplitanja privatnosti i tehnologije.

Pa organizatori savjetuju – Samo budite strpljivi – dobit ćete priliku poslušati ga i vrlo brzo donijeti vlastite zaključke u Rovinju na DK2023. Tamo će se Snowden obratiti publici uživo iz Moskve gdje je dobio azil nakon što ga je SAD prije deset godina procesuirao zbog zloglasnih otkrića državnog nadzora koja su ga učinila najtraženijim čovjekom na svijetu … . Znači javlja se iz Moskve i pod zaštitom je Putina. Da, sada će netko reći, ma ti kreativci su blesavi, ne znaju što rade i sl. Ovaj (pseudo) događaj organiziraju Hrvatsko udruženje komunikacijskih agencija (HURA) i Ured za interaktivno oglašavanje (IAB). No program Dana komunikacija, prema znanju koje imamo, netko je zasigurno trebao odobriti, kao i postavljanja oglasa koji se sa Snowdenovim likom „koče“ po prijestolnici zemlje NATO-saveza. Onda se čudimo što nam Amerikanci ne šalju veleposlanika. Ovo je rad više aktera i dijagnostički je indikativan jer ruska meka moć (soft power), kako dobro kaže Tonino Picula, izgleda jača čak i od ruskoga oružja (hard power).

Dalje, oko prisluškivanja ili eufemistički rečeno nadzora komunikacije, Amerikance se optužuje kako su neovlašteno prisluškivali europske dužnosnike. Jedna od njih je i Angela Merkel, a moramo se nadati kako je to bilo dovoljno rano i da se zna njen “istočni čin“. Teško je sada zamisliti kako nitko od političkih aktera, niti medija, nije reagirao kada je njemački kancelar Schröder poslije svoga mandata počeo raditi za ruske energetske divove Gazprom i Rosnjeft, gdje je bio predsjednik upravnog vijeća. Tako da i danas, po mnogima, drži čelne pozicije u plinovodima Sjeverni tok i Sjeverni tok 2 koji spajaju Rusiju i Njemačku preko Baltičkog mora. Pitanje je koliko je ispoštovano vrijeme za ispitivanje sukoba interesa, k tome još za jednoga kancelara. Ovdje je monstruozno to, kako bivši njemački kancelar nema volje, ni poslije invazije na Ukrajinu, raskrstiti sa svojim poslovnim aktivnostima u Rusiji uslijed prijateljstva s Putinom, tako da ovdje riječ ili pojam korupcija ne može obuhvatiti svu količinu besramnosti ovih radnji.

Vladimira Putina, čovjeka koji je zapovjedio invaziju na Ukrajinu u hrvatskim medijima, prikazuje se kao filmsku zvijezdu. On na snimkama stalno ulazi kroz velika vrata, u velike odaje pored ukrućenih mlađahnih čuvara. Tako se komunicira psihologija diktature, koja se kao kod terora širi i sije strah i osjećaj podređenosti uz gubljenje volje i nade. Ovdje možemo pridodati i šou, koji je zdušno prenošen, gdje on ili njegov dvojnik koji ga predstavlja, vozi noću po Mariupolju i druži s ljudima. Njega se tu prikazuje kao toplog čovjeka koji voli ljude i koji vole njega. Treba razmisliti, posebno poslije uhidbenoga naloga, kako ga se prikazuje. Kada se to mora, onda bi ga trebalo prikazivati samo s fotografijom uz naraciju spikera, kako ga se ne bi komunikacijski posvećivalo, ili činilo „zvijezdom“, nego kako i treba, kriminaliziralo. Istina je kako samo 123 zemlje kao potpisnice Rimskog statuta, priznaju uhidbene naloge Međunarodnog kaznenog suda u Haagu. Joe Biden je oko toga rekao, kako ni oni SAD nisu potpisnici, ali da je to jako bitno.

Prije nekog vremena, na javnoj televiziji prenosile su se nekritički, snimke ruske agencije RIA novosti. Tako su posredstvom iste agencije i neke naše dnevne tiskovine objavile kako su NATO-vi instruktoru obučavali ukrajinske specijalce još 2018. godine. Komentirajući izbore u Crnoj Gori, reporterka na dan izbora govori u „krušku“ HRT-a, kako su dva kandidata generatori podjela. Iako je neizrečeno, mislilo se na Đukanovića i Mandića. To što su se Hrvati u Crnoj Gori opredijelili, što je onda i interes RH i to posebno prema vani, treba komunicirati i HRT, i to u javnome interesu. U jednoj našoj tiskovini poslije izbora u Crnoj Gori možemo naći naslov: „Crna Gora slavi pobjedu Milatovića, ekonoma koji se usavršavao diljem svijeta“. Do sada poznati oblici analize medija, od kvantitativne do analize sadržaja, nisu predvidjeli ovoliku količinu neznanja, neobrazovanosti, od nestručnosti do nebrige za javnu riječ i nepoznavanja jezika. To kao da je prevodio Googleov prevoditelj, totalna intelektualna kognitivna slabost. Barem po ovome naslovu, cijenjeni, ono baš novinar Gordan, možda nije u pravu jer ovakav naslov za koji mjesec mogu skrpati i vrijedni „Nepalci“, nakon mjesec dana učenja.

Novinari rade medijske sadržaje i oni nisu predstavnici medija, kako im se na nekim događanjima sa zahvalom obraća, nego su jednostavno novinari. Nekada su novinari bili društveno politički radnici, prevedeno propagatori službene vlasti i partije. Samo je valjda u nas moguće da u životopisu bivše članice najvećega novinarskoga udruženja piše kako je ona bila zamjenica urednika Yutela, a onda je profesionalni put nastavila u diplomaciji, da bi se 2000. g, vratila na HTV. U nas postoje (ili su postojale) „prave“ diplomatske obitelji, uključujući i potomke, koji samo uslijed izuzetno nečasnih radnji mogu iz diplomacije biti otpušteni. Nije ovdje glavna misao samo „konvertitstvo“ i slične radnje, nego sistemska nelogičnost. Tko bi slabije razumio situaciju u nas, teško bi razumio, jer bi se prirodno logički pitao, … , čekaj koje diplomacije, koje države, zar se nije ona rasula, koje onda države … . Pravi logički „kaos“! Što bi onda, slabom poznavaocu prilika, trebala biti prva ili uvodna lekcija?

To bi trebala biti lekcija o činjenici, kako su neki nama poznati novinari od tadašnjeg saveznoga premijera Markovića tražili očuvanje jedinstvenoga jugoslavenskoga informativnoga prostora. To su planirali postići tako da predsjednik SIV-a Ante Marković, naloži svom podređenom generalu Kadijeviću kao ministru obrane, stavljanje u funkciju cijeloga niza televizijskih studija koje je JNA (vjerojatno nabavila u SAD ili drugdje na Zapadu) posjedovala. Kako SFRJ nije tako funkcionirala, Blagoje Adžić, prvi vojnik JNA, to je osujetio. Tako je sarajevski studio Yutela bio samo manji dio predviđene veće informacijske operacije nametanja zajedničkoga programa za cijelu federaciju. Treba uzeti u obzir kako prva lekcija često ne pojednostavljuje razumijevanja stvari ili događaja. Neki djelatnici Yutela su izgleda predviđeni doživotno ubirati novac javnih medija u nas. Ovdje ne vrijedi niti generacijska prolaznost, nego ustrajno djeluju iz svojih obiteljskih utvrda u javnim medijima. Uistinu je jednako začudno, ponovno posthumno veličanje, isto tako komunikatorice „hrvatske spisateljice“, koja nije nikada ništa lijepo napisala o Hrvatskoj ili njenim ljudima. Ne bi trebalo biti teško razumjeti kako npr. Ivo Andrić nije hrvatski pisac, ali Vladan Desnica jest.

Kako smo mi „pretežito katolička zemlja, što god to značilo, vrlo je značajno kako i što komunicira Vatikan, posebno sada kada imamo rat u Europi. Tako je Sveti Otac nedavno rekao: „Doći ću u Ukrajinu, ako mogu doći u Rusiju“. To jednostavno treba shvatiti, kao da bi otišaou Rusiju, a ako mora došao bi i u Ukrajinu. Bi li se u Moskvi sastao s Kirilom? Pa kad to povežemo s činjenicom kako je „panično“ otišao u rusko veleposlanstvo u Vatikanu na samom početku invazije, treba nam biti jasno kako Papa na to gleda, barem kao državnik i suveren Vatikana. Jednako je tako i konzultirao Srpsku pravoslavnu crkvu za katoličkoga sveca, i to je opet profana državnička odluka. Sa Svetim pismom ovo može povezati samo priča o Kainu i Abelu. Ovdje na obodu imamo i „mirisnu“ teoriju koja jednostavno miriše na rasnu. U vremenu recimo „postkršćanstva“, treba naći oblik, kao i sadržaje komunikacije prema Hrvatima katolicima u BiH jer se čak Ivo Pilar, naš prvi geopolitičar, divio žilavosti pravoslavlja, kada je islam u BiH poslije Velikog rata bio u posljedičnoj defenzivi.

Hrvatski mediji ili mediji u Hrvatskoj

Upravo s javnim medijima, i općenito s medijima imamo problema na više razina, bilo da oni ne djeluju u javnom interesu i to posebno na HRT-u i HINA-i, koji su kod ovoga i najbitniji. Tu postoje različite poteškoće, od nedostatka obrazovanja i stručnosti, do političkoga i ideološkoga aktivizma, preko slabosti samoregulacije. Vodeće novinarsko tijelo opterećeno je aferama i inkubator je toga ideološkoga i političkoga aktivizma sljubljenog sa zanimljivim oblikom sindikalizma, koji jedino i može omogućiti ovo prvo. Kao drugo, tu je apsolutni nedostatak koregulacijske funkcije u medijima koji nisu elektronički. Trebamo ustavne odredbe o vrijednosti istinitoga i poštenoga informiranja. Sama za sebe sloboda medija nije više dovoljna, jer nije okrenuta korisnicima i može biti samo sredstvo, a ne cilj. To jedna riječ u nazivu jednog ministarstva ne može riješiti. Dok se u „našim medijima“ velika većina ljudi vrijeđa po osnovama njihovih, a za društvo vitalnih vrijednosti, nazivajući ih „obiteljašima“, i to sada kada trpimo depopulaciju, od ove Agencije ne čuje se niti jedna riječ.

HINA je pak poseban slučaj, od dinastičkih uredničkih igara koju nudi zavjetrina, ipak veća nego one na HRT-u, do ispostavljanja izvješća o financiranju u Saboru u zakašnjenju od nekoliko godina. Polovicu im budžeta čini javni novac, kupovali su se dronovi, kako bi bili u trendu (s kim ili „ščim“ je nepoznato). Zgrada je bitno oštećena u potresu, radi se od doma ,troši privatna struja i voda iz kotlića, a pad kvalitete se ne nazire iz jako lošega razloga. Tako bi se, a u javnom interesu, trebali zapitati trebamo li mi kao društvo ili država takvu agenciju? Netko treba, a zato i postoji! Tako je svojevremeno HINA objavila „vijest“, kako je naša poznata savjetnica za komunikacije pohvalila „našeg“ političkog aktera koji je za vrijeme intoniranja nacionalne himne, zbog nečega što je vidio napustio događanje. To je bila obljetnica jedne od dvije najveće oslobodilačke operacije u Domovinskom ratu.

Ovdje kada se govori o javnim medijima, bitno je vidjeti koga naši javni mediji šalju kao dopisnike u zemlje regije i dalje. Kada pomislimo kako se u HINA-i ipak nešto na strukovnoj razini počelo pozitivno događati, osvane naslov: „Ukrajina napala Melitopolj. Eksplozija u blizini ruske vojne baze na Krimu“, kao njena agencijska vijest. Ukrajina kao da napada nešto rusko, jasno se da vidjeti. Jednaka „klikbejtanost“ postigla bi se i s naslovom – Rusi sve nesigurniji u Ukrajini, branitelji kreću na Metopolj, eksplozije u blizini agresorskih snaga na Krimu. U domenu humora možemo staviti HINA-in naslov: „Pogledajte kako Milanović puca iz kubure“, opremljen i videom, ali to je premalo za isporučenu količinu javnoga novca.

Nepoznanice strateškog komuniciranja u Hrvatskoj

Nešto nije u redu s hrvatskom strateškom komunikacijom, a nemamo ni organizirane sposobnosti za to jer nemamo specijaliziranu informacijsku/informativnu agenciju, ili nešto kao Vladin ured za komunikacije, ili međuresorsko komunikacijsko tijelo. Pri Vladi po ministarstvima imamo gotovo stotinjak ljudi koji rade u komunikacijama ili odnosima s javnošću. Zbog nedostatka strukture ili formata strateškoga komuniciranja, niti preduvjeta za to, u javnim medijima potrebno je nešto kao koordinatori za strateške komunikacije. Ne treba odmah reći kako bi oni kontrolirali slobodu medija, jer to pretežito nemamo u obje sastavnice pojma, ni slobode ni medija, koji komuniciraju u javnom interesu.

U Hrvatskoj nemamo jedan društveni dogovor o nečemu što možemo nazvati “izjavom o hrvatskom narativu“, a da o nacionalnoj informacijskoj strategiji i ne govorimo. Ovo izrečeno, kao i prave „logorejske bitke“ vodećih političkih aktera, ne da ne omogućavaju, nego ne daju nikakve šanse ni natruhama strateškoga komuniciranja u Hrvatskoj na društvenoj ili državnoj razini.

Točna je, ali poražavajuća konstatacija novinara Josipa Jovića, kako nikakvoga konsenzusa u nas neće biti, čini se nikada, osim u slučaju vanjske agresije. Jer u tome se baš i radi, kako bi efikasna strateška komunikacija činila informacijsku stratešku dubinu Hrvatske, dajući neophodan imunitet protiv lažnih vijesti i dezinformacija, upravo sprječavajući sukobe, jačanjem razumijevanja. Uz sve, politički akteri u nas jednostavno vole komunikacijske (ne)sposobnosti imati u svome „džepu“, kako bi ih koristili za najosobnije i najtrenutnije potrebe s komunikacijskom agendom „JOS“ (Ja odmah i sada!“), a kao sušta suprotnost odrednicama emocionalne inteligencije. Ovdje i u nas potrebe za jednom specijaliziranom informacijsko/informativnom agencijom, koja bi imala analitičke, projektne i komunikacijske sposobnosti za provođenje vodeće strateške komunikacije, ili drugih navedenih komunikacijskih formata, jednostavno nema.

Tome je tako jer javni interes pri tome nije nikakav uvjet, dok s druge strane ima interesa za dužinu ili širinu te udobnost uredskog namještaja ili pak dužinu i podatnost sjedala službenih automobila, od načelnika općina nadalje. Jedino što se u nas baš strateški komunicira jest korupcija, koja se komunicira totalno, svim sadržajima, kanalima i tehnikama. Svakodnevno se javno prikazuju korumpirane osobe i nepotizam kao ogranak korupcije i njihova djelovanja. Ovdje korupciju ne trebamo gledati kao normativni ili moralni grijeh, već kao nemogućnost javnog djelovanja i odlučivanja uslijed „javnog silovanja“ društvenoga dogovora i pristanka kao osnovnoga uvjeta javnog djelovanja u modernom društvu. Mi htjeli, ne htjeli, često moramo svakodnevno gledati ili slušati posredstvom medija nečije sinove, posinke, „tetkiće“, zetove i sl., rodbinu ili svojtu svejedno. Jedan „Zet“ koji je vodio HRT, kao javni informativni format, završio je u istražnom zatvoru jer je protiv njega pokrenut kazneni postupak. Opisano je idealni model strateškoga komuniciranja, samo suprotan javnome interesu. Organizirani kriminal je od ovoga čak manje društveno štetan jer se trudi prikriti svoja djelovanja, stoga je i manje javno vidljiv.

Strateško komuniciranje kao geopolitičko sredstvo

Strateško komuniciranje snažno ulazi i u geopolitičke sfere, čak su i obavještajne službe počele javno komunicirati sadržaje svoga rada. Sadržaji međunarodnih odnosa se proširuju, a i politike općenito. Geopolitika u isto vrijeme upija nove sadržaje i postaje dinamičnija disciplina. Tako je nastao pojam kritičke geopolitike, koja političkom praksom, deklarativnim i normativnim načelima, premda odnedavno nešto slabije, djeluje u SAD i V. Britaniji. Ovdje je prisutan postmodernistički diskurs geopolitike širenja vrijednosti liberalne demokracije, popit tržišnog gospodarstva, ljudskih manjinskih prava, slobode medija, stvaranja sustava kolektivne sigurnosti i sl. U ovom diskursu informacijsko djelovanje i nadmetanja imaju vodeću ulogu u kreiranju novih okolnosti.

Oko ovoga imamo dva ogleda ili eseja Davora Ive Stiera “Nova hrvatska paradigma: ogled o društvenoj integraciji i razvoju”. U njemu autor sjajno angažirano zagovara visoku razinu uključivanja građana u društvena zbivanja, kao uvjet propulzije rasta i razvoja. Dalje u drugom ogledu ili eseju „Izlaz iz periferije – Ogled o Hrvatskoj u novome međunarodnom poretku“, on daje osnove razvoja međunarodnih odnosa sukladno novim geopolitičkim okolnostima, ali i stanja u našem međunarodnom okruženju. Autor ovdje izlaže potrebe da Hrvatska izađe iz periferije Europe i približi se svojim politikama i djelovanjima europskom centru. Zatim autor hrabro govori o opstanku Hrvatske kao države, daje neke geopolitičke ocjene našeg okruženje (popularno regije). Dalje on predlaže da se suprotno djelovanju dvaju potencijalnih hegemona srpskoga i albanskoga, djeluje na principu ravnoteže, slično kao Velika Britanija vjekovima prema Europi. Ova dva ogleda ili eseja povezuje upravo citat Johna F. Kennedyja: „Nacija ne može biti jača vani nego što je kod kuće“.

Sada kada se od RH očekuju sposobnosti svojevrsnoga širitelja demokratskih i integracijskih vrijednosti u regiji, što je funkcionalno moguće samo snaženjem sposobnosti strateškoga komuniciranja. No mi u blizini imamo pojavu „super regionalne“ televizije UNA TV radnog imena „Dodikova TV“ za Hrvatsku, Srbiju i Bosnu i Hercegovinu. Oni u svoji viziji imaju ideju kako će UNA biti regionalna spona, kao i utjecajna medijska kuća koja ne poznaje granice. Ovo nam govori kako je nacionalna integracija žilavija u projektu „Srpskog sveta“ od međunacionalne kao EU. Ne bi li bilo prirodno i funkcionalno poželjno da s uporabom tri repetitora u Hrvatskoj (u Petrovoj Gori, Papuku i Roti), i s još jednim ili dva u Crnoj Gori, bude emitiran program za sve zemlje kandidatkinje za članstvo u EU i NATO, i to većinskim EU i drugim sredstvima. Jedino bi tako bile iskorištene prostorne odlike RH i njen konkavni položaj i odnosu na regiju. Za tako nešto Hrvatska, tj. njene političke elite, za sada nemaju vizije, a EU nedovoljno snažno komunicira s društvima zemalja kandidatkinja.

Tako imamo primjer Švedske, koja trenutno neće postati članica NATO saveza poput Finske, koja stoga još uvijek ima neutralistički koncept djelovanja na principu totalne obrane. Sukladno tome u Švedskoj djeluje Agencija za psihološku obranu. Agencija je zamišljena kao koordinacija psihološke obrane društva tijekom razdoblja visoke uzbune ili rata, a kao civilna agencija koja se hijerarhijski nalazi pod ministarstvom obrane. Njena osnovna zadaća je izgraditi otpornost populacije na psihološko ratovanje te unaprijediti međunarodnu kooperaciju po tome pitanju. Ona bi planirano proaktivno djelovala na zaštiti demokracije u Švedskoj i to tako da često propisuju stratešku komunikaciju o određenoj temi. U ovom organizacijskom obliku počela je djelovati mjesec dana prije ruske invazije na Ukrajinu.

U najnovijoj knjizi Gordana Akrapa „Hibridne prijetnje i izazovi – Operacije utjecaja i moderno sigurnosno okružje“, autor utvrđuje kako svako ozbiljno informacijsko djelovanje, što je u svojoj biti najvećim dijelom strateško komuniciranje, ostvaruje informacijsku nadmoć. To je opet cilj svake informacijske strategije. Obilježja takvog djelovanja postala su još za jednu razinu sofisticiranija, pa je kognitivna sfera postala primarnom bojišnicom, informacijska domena sekundarnom, dok je fizička tek tercijarna.

Izgleda kako nam jedino kod konzumiranja medijskih proizvoda nije bitno, njihovo podrijetlo i učinak. Regulacijska tijela medija trebaju ultimativno tražiti transparentnost medija u smislu jasno vidljivoga vlasništva i sprječavati vlasničke koncentracije, bilo vertikalne ili pak horizontalne. To je kako sada stvari stoje samo Slovenija efikasno uredila. Ovdje netko, kome je to u opisu institucionalnog djelovanja, treba locirati koji privatni i politički interesi imaju zloćudne koristi od medijsko-informacijskog djelovanja ispod regulacijskih radara. Posebno „pažnju“ treba posvetiti onim akterima kojima su „mediji“ samo efikasno oruđe i oružje. Naime, treba razlikovati one koji „protuobavijestima“, ali i na opisani način djeluju na kognitivnoj razini, to čine namjerno, od onih koji se ponašaju kao „rezonantne kutije“, ili kao (ne)korisni idioti. I naravno, onda u zaštiti vrijednosti, slobode medija i ljudskih prava treba djelovati, jer zloćudni akteri samo koriste slobode kako bi one „radile“ u korist svoje suprotnosti, odnosno naše štete.

Darko Marinac/HKV/ https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo