UZNEMIRUJUĆI SADRŽAJ (18+)/Slike govore više od tisuću riječi: 24. travnja je armenski i međunarodni spomendan turskoga pomora (genocida) armenskoga naroda.

Vrijeme:2 min, 41 sec

 

24. travnja je armenski i međunarodni spomendan turskoga pomora (genocida) armenskoga naroda.

Ovdje ćemo progovoriti o tragediji armenskoga naroda prije stotinjak i više godina, ali samo preko slika jer one govore više od mnoštva tekstova o tom planiranom pomoru naroda koji je prvi u povijesti čovječanstva kršćanstvo priznao kao službenu vjeru.

Koncem 19. i početkom 20. st. problemima opterećeno i prezaduženo Tursko Carstvo počelo se je raspadati što je dovelo do stvaranja mladoturskoga pokreta koji je na prvo mjesto stavljao islam kao odrednicu turskoga identiteta. To je pak značilo da onima koji nisu bili sultanove vjere ne će biti mjesta u novoj državi ili će, ako u njoj ostanu živjeti, biti građani drugoga reda. To se je prije svega odnosilo na drevne narode u okviru osmanske države: Armence, Asirce i Grke.

Militantne mladoturske skupine, potpomognute turskom vojskom, pobile su više od milijun i pol Armenaca, poglavito u područjima zapadne Armenije. Armenski kršćani su ubijani i proganjani, vješani na gradskim trgovima, glave su im bile nabijane na kolac, djevojke i žene silovane i ubijane, sela su im spaljivana, domovi i crkve rušeni, čak su i nadgrobni spomenici s armenskim tekstom završavali u zidovima štala.

Slike iz jerevanskoga Muzeja (Instituta) genocida nad Armencima popraćene su ovdje kratkim tekstom.

Na trokrakim vješalima na nekom istambulskom trgu vise ugledni Armenci (lipanj 1915.). Ispred i iza vješala na stotine je radoznalih promatrača. Bilo bi zanimljivo znati kako ih se je dojmio taj prizor obješenih sugrađana.

 

Turski vojnici na križeve razapinju jednu armensku obitelj, dva muškarca i jednu ženu. Ruke i noge su im vezali, ostavljali su ih danima bez vode i hrane. Fotografija je snimljena u trenutku kad su armensku ženu podizali na križ, čak su joj i kosu odrezali. Turski vojnici užurbano izvršavaju nalog svojih zapovjednika.

 

Na ovih osam križeva razapete su armenske djevojke i žene koje su prethodno silovane. Ruke i noge su im vezane, potpuno su gole. Fotografirane su nakon smrti jer su im glave klonule zajedno s dugom kosom.

 

Odrubljene armenske glave nabijene na kolce.

 

Odrubljene glave armenskih profesora.

 

Armenci (žene, djeca i starci) koje je žive spalila turska vojska u selu Šejhalan.

 

Armenska djeca pred prizorom spaljenih suseljana. S njima je i jedna žena s dvoje djece u naručju i još jedna djevojčica. Jedan dječak je donio i dvije lopate u namjeri da sahrane sve te lubanje i kosti u zajedničku grobnicu.

 

Armenci na križnom putu.

 

Deportacija Armenaca željezničkom prugom prema Bagdadu u stočnim vagonima.

 

Armenski seljaci na putu u izgnanstvo.

 

Do temelja razrušena armenska četvrt u Adani nakon napada turske vojske 1909. god.

 

Armenska siročad s komadom tvrdoga kruha u ruci u jednom od brojnih armenskih logora na sjeveru Sirije

Zaključno, zar je moguće da su prije malo više od sto godina na vratima Europe ljude razapinjali, vješali, žive spaljivali, nabijali na kolce, žene silovali, ubijali djecu, rušili crkve, razbijali nadgrobne križeve, spaljivali cijela sela… samo zato što su bili druge vjere. Turska još nije smogla političke snage da prizna genocid nad Armencima. Mnoge su se vlade, države, udruge  i narodi odredili prema tomu genocidu. Nažalost, Hrvatska nije među njima.

Prof. dr. sc. Milan Nosić, Logično.com/https://www.logicno.com/Hrvatsko nebo