Damir Pešorda: Hrvatski peh

Stara je doskočica kako nije sramota biti Hrvat, ali je peh. Taj peh zna biti vrlo nezgodan, pa i smrtonosan. Da u Hrvatskoj nije probitačno biti politički Hrvat, svim je punoljetnim građanima, pod uvjetom da nisu intelektualno zakinuti, potpuno jasno. Lako je pronaći primjere koji potkrjepljuju tezu o odveć izraženom hrvatstvu kao lošoj preporuci za uspjeh na bilo kojem području ljudske djelatnosti u Hrvatskoj. Svojedobno kada sam držao neke kolegije o okviru studija ukrajinistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu zamolio me Stjepan Šešelj, urednik Hrvatskog slova, da ponudim studentima sklonim književnoj teoriji i praksi suradnju u Hrvatskom slovu. Ako takvih ima, naravno. Svjestan koliko su mali izgledi da će biti zainteresiranih, svejedno sam održao obećanje i ponudio eventualno zainteresiranim studentima suradnju u Slovu. Tada mi je jedna studentica, u književnim krugovima već prepoznata kao talentirana pjesnikinja, odgovorila da bi takva suradnja samo kompromitirala književnike početnika, to jest zatvorila im sva ostala vrata u hrvatskom kulturnom prostoru. 

Bila je brutalno iskrena kao što to mladi ljudi znaju biti, nije ni pokušala muljati o poetičkom neslaganju s poetikama koje bi se eventualno dale iščitati iz književnih priloga u Hrvatskom slovu, nego je jasno dala do znanja da je problem političke a ne poetičke naravi. Bilo je to prije dvanaestak godina, Hrvatsko je slovo u međuvremenu ugašeno, što podosta govori o tomu kojem se tipu politike i poetike u Hrvatskoj pruža šansa. Znakovito je da država Hrvatska nije bila spremna Slovu davati godišnje koliko srpskim Novostima daje mjesečno. Uloženi novac Novosti vraćaju vrijednim prilozima poput članka Fanfare za ustaše u kojemu, između ostaloga, piše: ”Djelovanje sarajevskog nadbiskupa hrvatske provenijencije, Ivana Ev. Šarića – u onoj mjeri pri kojoj je vodicom blagoslovnom škropio naoštrene noževe i izbrušene srbosjeke, uspomoć kojih su njegovi ustaški miljenici i blagoslovljenici klali ljude i kidali na komade dječja tjelesa – velika je mrlja, madež, vrijed, edem ilitiga krasta na tijelu naše Matere Crkve, i, najmanje što se može učiniti da se to ruglo i osramoćenje generacijski ispere, sastruže ili otkine, jest institucionalno priznanje te nečistoće”  (https://www.portalnovosti.com/fanfare-za-ustase). S gledišta vladajuće koalicije navedene invektive vrijede svake kune, pardon eura, u njih uloženih.

Stvar je – kako u podcastu Marka Juriča, jednog od viđenijih pehista, kaže Tomislav Jonjić – u tome da je hrvatstvo u Hrvatskoj oduvijek bilo neisplativo. Stoljetno neimanje države stvorilo je kompleks manje vrijednosti, odnosno uvjerenje da će Hrvatskom uvijek bolje netko drugi upravljati od Hrvata samih. Dugotrajnost takvoga stanja dovela je do toga da su se u Hrvatskoj kroz dulji vremenski protok etablirale kompradorske elite, a autentične hrvatske elite – kada bi se u nešto povoljnijim periodima uspijevale koliko-toliko uspostaviti – bile su temeljito eliminirane prigodom prvog prevrata kojim bi obično završavao taj nešto povoljniji period. Čak ni oslobođenje i državno osamostaljenje tijekom Domovinskog rata devedesetih nije značajnije poremetilo taj ritam. Nakon desetak godina pritajenosti došlo je do pobjedničke rekonkviste starih protuhrvatskih ili u najboljem slučaju mlakohrvatskih elita i temeljitog čišćenja tuđmanista iz političkog, medijskog i kulturnog života. Kad se HDZ nakon toga temeljito obavljenog posla ponovo vratio na vlast, više to nije bio isti HDZ. Nego Sanaderov, detuđmanizirani i detuđmanizatorski HDZ.

I površan pogled na suvremenu hrvatsku društvenu i političku zbilju ukazuje na to da je u Hrvatskoj jedno od unosnijih zanimanja borba protiv hrvatskog nacionalizma, baš kao što je to bila i tijekom cijelog trajanja bivše države, s kratkotrajnim  ekscesom tijekom sedamdesete i sedamdeset prve godine prošlog stoljeća. Uz to treba pripomenuti da protuhrvatski poduzetnici – a kako drukčije nazvati one koji od protuhrvatstva naprave zanimanje – i najbenignije očitovanje hrvatstva percipiraju kao zloćudni nacionalizam, klerofašizam, ustaštvo itd. Rečeno protuhrvatstvo uzimalo je kroz povijest različite maske, od mađaronstva do euronstva, međutim najpostojanija je i najzloćudnija jugoslavenstvujuća zabluda. U tom smislu došlo je i do formiranja nečega što se uvjetno može nazvati jugoslavenskom nacijom, i ta avet fluidnog sadržaja očajnički traži prostor u kojemu bi zadobila čvršći oblik jer je nestankom SFRJ-a izgubila tlo pod nogama. Doslovce. 

Bez Hrvatske jugoslavenstvu nema opstanka, a kako su Jugoslaveni, unatoč sjajnoj raspoređenosti, brojčano preslabi da bi sami nadvladali u Hrvatskoj, oni se prije ili kasnije po logici stvari okreću srpskom ekspanzionizmu kao prirodnom savezniku. 

 Damir Pešorda, Hrvatski tjednik, Hrvatsko nebo