Zdravko Gavran: Sramotno je takvo laganje i muljanje, efendijo Bugajski!
Vrijeme:15 min, 15 sec
Zapad je bez premca taj koji određuje ili može određivati sudbinu tzv. Zapadnog Balkana! Osim možda same Srbije, koja se bar pravi da je suverena država. I koja, uostalom, ima pravo svrstati se i uz Rusiju. Zar ne? Ako li pak i dalje igra na Srbiju kao regionalnog ili jugoslavenskog hegemona, kao što je igrao unatrag stotinjak godina, tada Zapad, a osobito SAD, mora za ishod zbivanja na tom području preuzeti i u novim okolnostima tomu primjerenu odgovornost – a ne prebacivati ju na druge. Ponajmanje na Hrvate!
„Washingtonu je, čini se, ponestalo kredibilnih ideja za rješavanje nastalih sukoba u regionu. Umjesto da osujete pansrpstvo i obuzdaju hrvatske i albanske ekvivalente, neki dužnosnici naivno vjeruju u neku vrstu regionalnog ’multipolarizma’ u kojem su manje države podređene politici većih regionalnih sila“, izjavio je u razgovoru za beogradski (prozapadni) Danas američki politički analitičar i ekspert za bivšu Jugoslaviju Janusz Bugajski, viši suradnik zaklade The Jamestown Foundation, čije je sjedište u Washingtonu D. C.
Nakon višegodišnje stanke, Bugajski je – zacijelo i voljom svojih američkih poslodavaca – odnedavno opet vrlo aktivan na području bivše Jugoslavije, točnije: na području „Jugosfere“ odnosno „Otvorenog Balkana“. Nedavno ga je bilo po crnogorskim medijima, u kojima je upozoravao na opasnost koja za zemlju podno Lovćena dolazi od Srbije i Rusije. Zatim je, 8. travnja, objavio članak u neojugoslavenskom, unitaristički, donekle protusrbski i svakako protuhrvatski orijentiranom mediju Istraga.ba.
Taj je medij, u svom stilu, odmah u podnaslovu istaknuo ovu njegovu tvrdnju: „Uz pomoć izborne manipulacije Hrvatskoj će biti omogućeno da putem HDZ-a blokira vlast u Sarajevu i bez stvaranja zasebnog hrvatskog entiteta u BiH. Visoki predstavnik Christian Schmidt duboko je upleten u taj proces unatoč upornim tvrdnjama da on jednostavno promovira razvoj demokratskog izbornog sistema.“ U samom članku Bugajski je Hrvate stavio rame uz rame s grabežljivim i nasilnim Srbima, zabrinut za sudbinu Bošnjaka, koji su za njega već tri desetljeća bezazlena ovčica čiji tor razdiru dva zločinačka vuka, Hrvati i Srbi. Evo tog dijela članka u cijelosti da se vidi kako sadašnji politički proces Bugajski neistinito iskrivljuje i lažno ga prikazuje:
„Brojne zapadne inicijative tijekom prošle godine potvrđuju da takav plan postoji. To uključuje izborne promjene u Bosni i Hercegovini koje favoriziraju hrvatske nacionaliste, planirano stvaranje zajednice srbskih općina u Kosovu koje favorizira srbske nacionaliste, te vladu u Crnoj Gori koja legitimizira rast utjecaja srbskih nacionalista na državne institucije.
Bit je tripartitnog plana nagraditi Beograd, Zagreb i Tiranu političkim i ekonomskim utjecajem nad slabijim susjednim državama i izravnijom kontrolom nad srodnim stanovništvom u susjednim zemljama. Dakle, uz pomoć izborne manipulacije Hrvatskoj će biti omogućeno da putem HDZ-a blokira vlast u Sarajevu i bez stvaranja zasebnog hrvatskog entiteta u BiH. Visoki predstavnik Christian Schmidt duboko je upleten u taj proces unatoč upornim tvrdnjama da on jednostavno promovira razvoj demokratskog izbornog sistema.“
Sva tragika lažnog razumijevanja odnosa na području bivše Jugoslavije i onoga što je iz nje proisteklo
U nastavku članka Bugajski ocjenjuje da će se, kao prvo, „Crnogorci, Bošnjaci i Kosovci, čiji su posebni nacionalni i državni identiteti ojačani nakon raspada Jugoslavije međunarodnim priznanjem, oduprijeti svim pokušajima ograničavanja njihove neovisnosti.“ U toj rečenici sadržana je sva tragika lažnog razumijevanja odnosa na području bivše Jugoslavije i onoga što je iz nje proisteklo. Ta je tragika vidljiva u njegovu izjednačavanju Crne Gore s Crnogorcima, Bosne i Hercegovine s Bošnjacima, a Kosova s (albanskim) Kosovcima. On i o jednima i o drugima i o trećima govori tako da se rukama i nogama protivi „ograničavanju njihove neovisnosti“. Čije to neovisnosti? Kojih to „nacionalnih i državnih identiteta“?
Bugajski tom rečenicom otkriva kako ne priznaje, kao što nikada nije priznavao u ovih tridesetak godina otkako „prosipa“ svoju analitičku pamet po (neo)jugoslavenskim medijima, da je riječ o složenim, a ne o jednosložnim „nacionalnim i državnim identitetima“. On je tako zacijelo i neslavno propalu Jugoslaviju smatrao „jugoslavenskim“ identitetom, dok su mu svi nacionalni identiteti zapravo išli na jetra.
U tom pogledu, boljševički titoist Edvard Kardelj bio je neusporedivo napredniji u razumijevanju stvarnoga stanja od tog američkog pametnjakovića. Kardelj je naime i te kako priznavao važnost „nacionalnog pitanja“ za opstanak i budućnost tadašnje Jugoslavije. Bugajski ignorira nacionalno pitanje u korist tlapnje o monopolu na državu što ga danas u Bosni i Hercegovinu daje u ruke „Bošnjacima“, a u Crnoj Gori „Crnogorcima“. No i u jednoj i u drugoj državi pokazuje se da taj monopol, to isključivo vlasništvo, u stvarnosti nemaju ni jedni ni drugi, posebice ne u BiH, gdje je država očuvana i iznova konstituirana na osnovi konstitutivnosti triju političkih subjekata, triju politički samosvjesnih naroda: Srba, Hrvata i Muslimana-Bošnjaka.
Crnogorac Perović opetuje epigonski za Bugajskim tezu o „hrvatskom velikodržavlju“!
Za Bugajskim se povode razni zatočnici iskrivljenih predodžaba i zaljubljenici u vlastite tlapnje, koji sada s nekih drugih pozicija vode rat sa stvarnošću. Koji stvarnost postojanja nacionalnih identiteta i njima pripadnih prava čini se da u biti ne priznaju, kao što ju takvi umovi nisu priznavali ni između 1945. i 1991.
Jedan je od njih, na žalost, i intelektualni korifej crnogorske suverenosti, profesor Milenko Perović, šef tamošnjega PEN-a. Koji je u dugom intervjuu objavljenom na portalu aktuelno.me 17. travnja pod naslovom „Domovina Crna Gora je u opasnosti!“ preuzeo ono što govori Bugajski i u dijelu koji se odnosi na Hrvate. I koji tu nebuloznu tvrdnju papagajski ponavlja. Evo jednog od pasusa u kojima i on bulazni na račun Hrvatske i Hrvata (zaboravljajući što su ne svi, ali mnogi njegovi sunarodnjaci skupa s ’vascelim srbstvom’ i s njemu zasigurno dragom i neprežaljenom titoističkom JNA činili i planirali prema Hrvatskoj, napose na dubrovačkom području, ne tako davne g. 1991.):
„Sva je prilika, američki politički umovi smislili su politikantski oksimoron! Tobože, ne bi mijenjali granice postojećih država na Balkanu, ali bi namirili ekspanzionističke apetite srbskog, hrvatskog i albanskog velikodržavlja na račun manjih naroda! Tu kvadraturu balkanskog kruga povijesnih nesreća misle riješiti tako što će od Crnogoraca, Bošnjaka, Makedonaca, a vjerojatno i od Kosovaca načiniti vazale svojih vazala. Kao što su i do sada svoju potporu lokalnim samodršcima (kao što su Vučić, Dodik, Plenković, Čović, Kurti i Rama) pravdali višim interesima, tako će realizaciju toga suludog i nemogućeg plana opravdavati uljepšanim imenom ’stabilokracije’.“
(Profesore Peroviću, mani se bolan politike, to ti ne leži! Bavi se ’svojim’ Hegelom – Marxovim pretečom – i ’svojom’ filozofijom, ’svojom’ etikom i ’svojim’ malograđanima. A pitanje povijesne istine i pravde i krupnih međunarodnih politika prepusti drugima. Ne čini manjinskim Crnogorcima u Crnoj Gori takve medvjeđe usluge! Ne ignoriraj postojanje i snagu Srba u Crnoj Gori, i ne svadi prave Crnogorce s jedinim mogućim susjedom i dobronamjernim saveznikom koji im već sjutra može pomoći u suprotstavljanju širenju velike Srbije na Crnu Goru, naime s Hrvatima i Hrvatskom! I spomeni se da u Crnoj Gori osim Crnogoraca i crnogorstva postoje i oni koji imaju neke druge identitete, a koje ni riječju u svom predugom razgovoru nisi ni spomenuo, osim možda neizravno ili u negativnom kontekstu, kao opasnost i ’remetilačke faktore’ ove ili one vrste. No oni su tu, faktično. I oslobodi se, već jednom, svake takve već davno prevladane ’(neo)jugoslavenske sinteze’ koja bi računala na uspjeh u očuvanju Bosne i Hercegovine suprotno volji Srba i Hrvata, a u očuvanju Crne Gore, i Albanaca. Spas nije u zabijanju glave u pijesak ni u opijanju subjektivnim umišljanjima, pukim željama ili nezrelim isključivostima!)
Magnum crimen zapadnih mudraca i zapadnih politika kakve personificira Bugajski
Sva krivnja (magnum crimen) i sva odgovornost Bugajskoga i nebrojenih pripadnika liberalističko-soroševskog, američko-talioničkog i europsko-licemjernog antinacionalizma – a u korist hegemonističkog nacionalizma koji se smatrao i nasilno provodio integralizmom – sastojala se upravo u nepriznavanju realnosti. Sastojala se u bezobzirnoj kriminalizaciji onih naroda koji se u danom času nisu uklapali u Prokrustovu postelju domaćih ili tuđinskih tlapnji o primatu ’građanskoga’ (ili ’bratsko-jedinstvenoga’) nad narodno-nacionalnim, ili koji nisu pristajali na njihovo gušenje svakog nacionalizma što su ga takvi moćni arbitri smatrali „nezdravim“. Takvi tipovi i takve politike njihovih vlada i takve koncepcije njihovih učenjaka i plaćenika gušili su naravne i povijesno dokazane manjinske nacionalne identitete u korist umjetnih državnih entiteta, bili ti identiteti nekoć Jugoslavija (sa Srbijom, Srbima i prosrbskim Crnogorcima kao hegemonom), a zatim samostalna BiH ili samostalno, od Srbije i danas nepriznato Kosovo. Koje se vlastitom i američkom silom otelo Srbiji i osamostalilo – nakon što se Titova Jugoslavija upravo zaslugom jugoslavenskog i srbskog nacionalizma raspala u obračunima i krvavim ratovima. Kosovo, koje se silom, po volji Amerike, a ne po procedurama međunarodnog prava, osamostalilo. A što danas služi Kremlju kao presedan koji zlorabi kako bi opravdao nastojanja i ratne užase s ciljem da Ukrajini otme Donbas te Ruskoj Federaciji priključi Krim i još neke dijelove za koje tvrdi da ne žele ostati dijelovima Ukrajine.
Bugajski zatim u tom članku otkriva nešto što nema službene potvrde, no o čemu se već dugo nagađa, a to je navodna namjera vlade SAD-a da čitavo područje tzv. Zapadnog Balkana raspodijeli odnosno dade u nadležnost dvjema nacionalnim državama kao dvjemameđusobno komplementarnim regionalnim hegemonima: Srbiji i Albaniji. Njima dvjema Bugajski perfidno pridodaje i Hrvatsku. On izričito tvrdi da „Srbija, Hrvatska i Albanija mogu protumačiti tripartitni plan koji su očito odobrili Washington i Bruxelles jednostavno kao početni korak i zeleno svjetlo prema izravnim otimanjima teritorija“. Američki liberalno-demokratski analitičar, koji sada – vrlo zanimljivo! – kritizira Bidenovu, dakle vlastitu, vladu i njezinu navodnu politiku, ima i svoje predviđanje što će se i kako događati. Evo što on predviđa:
„Novi proces dijeljenja ne će se dogoditi preko noći, ali bi mogao biti ubrzan jer se Bošnjaci, Kosovci i Crnogorci aktivno odupiru pritisku velikih susjeda. Međuetnički sukobi generirani pokušajima političke dominacije dat će Beogradu, Zagrebu i Tirani još više povoda da nasilno interveniraju i navodno zaštite svoje etničke sunarodnjake.“
Umjesto da u Hrvatskoj i Hrvatima vidi dotičnim zemljama najbližu snagu i motor europezacije, vesternizacije i civiliziranja, on im podmeće kukavičko jaje izjednačavanja s velikosrbijanskim hegemonizmom i ekspanzionizmom. Onako kao što se i tijekom Domovinskog rata, a osobito poslije njega, htjelo umanjiti krivnju jugoslavenskih i srbijanskih politika i sila, a skinuti svaku krivnju s muslimansko-bošnjačkih nedjela i zlodjela počinjenih nebrojeno puta i na razne načine tako što ju se “raspodjeljivalo” u što većoj mjeri na Hrvate. I onda ih se na sve strane proizvalo, sumnjičilo, kažnjavalo, mentalno “prepariralo” i na taj ih se način politički neutraliziralo – u korist drugih i trećih.
Sigurno jest da takve osvajačke agresivnosti ima u Beogradu, no stavljati u isti koš Hrvate i Hrvatsku neistinito je, licemjerno i bezobrazno!
Umjesto da bude realističan, umjesto da poštuje svekolike napore zapadnih i drugih vlada i organizacija da pronađu političko i miroljubivo rješenje za neriješene i opasne, ratotvorne prijepore unutar tih triju država (BiH, Kosovo, Crna Gora), Bugajski kriminalizira tri okolne, jače države. Umjesto da prizna kako je za stabilnost i napredak, pa i za opstanak tih triju država nužno razriješiti najprije očito nerazriješene unutarnje odnose i suprotnosti među nipošto marginalnim i zanemarivim skupinama, tako da se poštuju i ustavna i legitimna i univerzalna prava svih konstitutivnih sastavnica, on praktički okrivljuje Srbe i Hrvate u BiH, Srbe u Kosovu te Srbe i Albance u Crnoj Gori kao ’remetilačke faktore’, a njihove matične nacionalne države sumnjiči za hegemonističku ili osvajačku agresivnost.
Sigurno je da takve osvajačke agresivnosti ima u Beogradu. Sigurno je da je ima i u Srbskoj pravoslavnoj crkvi, koja je već najmanje stotinu i pedeset godina aktivno uključena kao nositelj u političku strategiju širenja Srbije na okolne zemlje i narode i njihovo posrbljivanje. Možda slične ekspanzivnosti ima i u Tirani i među Albancima općenito, no to bi tek trebalo dokazati da je tako. Pa ipak, promicatelji „velike Albanije“ računaju uglavnom samo na većinski Albancima nastavana područja, dok Srbi računaju i na područja u kojima jedva da ima Srba, na čitav takozvani „srbski svijet“ odnosno na čitav takozvani „srbski kulturni prostor“. – Ali stavljati Hrvate i Hrvatsku u isti koš s agresivnim Srbima i ekspanzionističkom Srbijom, e, efendijo Bugajski, to je više nego licemjerno i više nego neistinito i više nego bezobrazno!
Svatko tko išta zna, zna da Hrvati u BiH, kao najmanji od triju naroda, i kao najviše potlačena narodna skupina u bivšoj BiH i bivšoj Jugoslaviji, žele ono što već trideset godina i govore: ostvarenje svojih legitimnih prava u BiH sukladno Washingtonskom i Daytonskom sporazumu odnosno ustavnim odredbama i oblicima koji to doista i omogućuju.
Ne ćemo ovdje podsjećati na agresiju na BiH iz g. 1992. ni na zasluge Hrvata za ostvarenje formalne samostalnosti BiH 1992. na referendumu, za njezinu obranu i oslobađanje dijela okupiranih područja i za restituciju u međuvremenu razbijene BiH godine 1994. i godine 1995. Pustimo to! O tomu svi sve znaju. O tomu sve zna i Bugajski. No on se uporno pravi da to ne zna. Zašto? – Pa očito zato što tada ne bi mogao kriminalizirati svaku hrvatsku nacionalnu politiku (kako se to činilo i u Jugoslaviji, u ime tobožnjega „bratstva-jedinstva“) i što ne bi mogao izjednačivati obrambene hrvatske s osvajačkim srbskim politikama. A i zato što ne bi mogao Bošnjake tretirati kao i po čemu pozitivnije i zaslužnije ili jednakopravnije ili punopravnije od Hrvata u toj državi.
No ni sve to muljanje i iskazivanje prijezira prema čitavim narodima i državama Bugajskom nije dovoljno. Prebacuje se na širu geopolitiku. Ovako:
„Treći negativni rezultat tripartitnog plana [dakle podjele interesnih sfera između Beograda, Tirane i Zagreba, nap. Z. G.] omogućio bi dublji subverzivni prodor Moskve jer kultivira više zapadnobalkanskih klijenata. Kremlj bi uživao u prigodi utjecajne srbske države koja bi mogla potkopati NATO-savez te bi imala veći prostor za potkopavanje hrvatske i albanske elite. Zapravo, zapadni plan osmišljen za trajno rješavanje svih neriješenih sporova u praksi bi iznjedrio nove regionalne sukobe i preokrenuo velik dio napretka koji je postignut u posljednja dva desetljeća.“
O kakvu to „veliku dijelu napretka koji je postignut u posljednja dva desetljeća“ on bulazni?
Vidi se da Bugajski opet zabija glavu u pijesak. O kakvu to „veliku dijelu napretka koji je postignut u posljednja dva desetljeća“ on bulazni? Kakav je to napredak kada trenutno imamo mogućnost obnove ratnih žarišta i na Kosovu i u Crnoj Gori i u BiH? Kakav je to, pod međunarodnim političkim i sigurnosnim „kišobranom“, napredak postignut kada se sve opet vraća sve više na početak, kada su antagonizmi među narodima ponovno sve zaoštreniji?
A što se tiče Rusije, i tu bi trebalo jednom pronaći pravu mjeru. Kada Bugajski za danas.rs reče: „Čini se kako su i Beograd i Moskva uvjereni da se novoizabrani predsjednik Milatović može uvesti u bližu srbsku orbitu i ubrzati prodor Rusije u region“, tada, budimo realni, opet pretjeruje. On naime samo pretpostavlja da je Beograd saveznik ili podanik Moskve. On naime samo ’napamet’ pretpostavlja da je Moskva dovoljno moćna presudno utjecati na zbivanja na Zapadnom Balkanu. On dapače vidi opasnost i u dalekoj, predalekoj Kini, govoreći kao je „Rubin u pravu da je region Balkana posebno podložan ruskim i kineskim informacijskim ratovima“. Ma dajte, najte!
Ako je itko na području bivše Jugoslavije te Albanije moćan odnosno premoćan u „informacijskim ratovima“, tada su to zapadne sile odnosno mreže svih vrsta. Rusi dakako imaju utjecaja, ali ograničenog, i ne primarno sami po sebi, a kineski informacijski utjecaj gotovo da je zanemariv. Bilo je zaista previše tog plašenja ruskom i kineskom „baba-rogom“. Njime se ne objašnjava ništa, njime se ne rješava ništa, nego se samo baca prašina u oči ne-srbskim narodima. A to što je u Srbiji i u okolnim zemljama prisutan i ruski medijsko-propagandni utjecaj, to je zato što to Vučićeva i Dodikova vlast omogućuju, a ne zato što bi Rusi bili toliko moćni da bi to mogli sami i izravno i neometano činiti.
Igra li Zapad i dalje na Srbiju kao regionalnog ili jugoslavenskog hegemona?
Zapad je bez premca taj koji određuje ili može određivati sudbinu tzv. Zapadnog Balkana! Osim možda same Srbije, koja se bar pravi da je suverena država. I koja, uostalom, ima pravo svrstati se i uz Rusiju. Zar ne? Ako li pak i dalje igra na Srbiju kao regionalnog ili jugoslavenskog hegemona, kao što je igrao unatrag stotinjak godina, tada Zapad, a osobito SAD, mora za ishod zbivanja na tom području preuzeti i u novim okolnostima tomu primjerenu odgovornost – a ne prebacivati ju na druge. Ponajmanje na Hrvate!
’Budi muško’ pa reci da to hoćeš! Ili djelima dokaži da to (više) ne ćeš! A Bugajski umjesto da poštuje realitete, dakle i srbski i albanski i hrvatski narod i njihove države, na ovaj selektivno negativistički način zapravo ništa ne rješava, nego samo potpaljuje novi ratni požar i nova ’prekrajanja’ i ’preuzimanja’ na „Balkanu“.
No vratimo se na BiH. Bugajski vidi u ovom obliku – s iskazanom odbojnošću – daljnji razvoj događaja sukladno navodnom (potajnom) planu američke vlade: „Srbija bi u velikoj mjeri dominirala srpskim entitetom u BiH, čak i bez formalne podjele i pripojenja [Republike Srbske, nap. Z. G.]. Srbski i hrvatski nacionalisti mogli bi zajedničkim snagama paralizirati institucije BiH, dok bi Zagreb i Beograd mogli surađivati na drugim regionalnim inicijativama od kojih bi koristi imali i jedni i drugi bez obzira na interese Bošnjaka.“ Rješenje za BiH postoji. No Bugajskom očito nije do stvarnog rješenja, nego do njegova sprječavanja. U ime čega? U ime fantazmagorija u vlastitoj glavi. U ime arogantnosti, vlastite i onih koji tumače odnose i zbivanja poput njega. Oni šumom, stvarnost drumom!
A trenutno se u stvarnosti događa ovo: Konstituiranje vlasti u Federaciji BiH blokira glavna bošnjačka stranka, SDA. Hrvati (iskreno) i Srbi (bizantinski) skupa s umjerenijim bošnjačkim, građanskim, titoističkim i ostalim strankama sudjeluju u koaliciji te su uspješno formirali vlast na razini države. Bakirovi igrači i poslušnici ekstremističke Islamske zajednice jesu ti koji „paraliziraju institucije BiH“. Dapače, prijete i visokom predstavniku Schmidtu. Prijete i fizičkim otporom, pobunom. Krše sve potpisane dogovore i krše svaku moguću racionalnu logiku zapadne demokracije, čestitosti i zdrave pameti. No za njih se zauzima Bugajski, okrivljujući Hrvate za ono što čine oni. Sramotno je takvo laganje i muljanje, efendijo Bugajski!
Povezano:
Z. Gavran: Novi ’balkanski’ i europski ratovi – ili novi ’balkanski’ i europski mir?
Zdravko Gavran, Hrvatsko nebo
