UZ 30. OBLJETNICU ZLOČINA ARMIJE RBIH NAD HRVATIMA U TRUSINI: Milka Drljo dva je puta birala koje će dijete spasiti. Oprostiti se, kaže, može, zaboraviti nikad!

Nedjelja 16. travnja, tužan je dan za mnoge obitelji žrtva protekloga rata u BiH, od Ahmića u Vitezu do Trusine u Konjicu. Za Ahmiće, u kojima su pripadnici HVO-a 16. travnja ‘93. počinili zločine nad Bošnjacima, od samog početka znao je cijeli svijet zahvaljujući brzom ulasku u selo mirovnih snaga, tadašnjeg UNPROFOR-a, i svjetskih medija, piše Večernji list BiH.

Bol je prevelika

O Trusini, u kojoj su istog dana pripadnici Armije RBiH počinili zločin nad Hrvatima, u ovih 30 godina mnogo se manje pisalo i govorilo. Ondje su istoga dana ubijena 24 Hrvata, mahom civila, kojih je među žrtvama bilo 19. Još je četvero civila ranjeno, a među stradalima je bilo i dvoje djece u dobi od dvije i četiri godine. Ostale su žrtve bili pripadnici HVO-a, a ubijeni su nakon što su se predali jer je Armija RBiH kao taoce držala njihove obitelji. Osim Ahmića, gdje će se mnogi pokloniti žrtvama stradalim u ovom viteškom naselju, koje je bilo strateški važno jer smješteno je uz cestu koja povezuje Vitez i Busovaču, u tišini i bez puno pompe obitelji žrtava Trusine, sela bez ikakve strateške važnosti, istog će dana odati počast svojim ubijenim članovima.

Prezime Drljo deset je puta ispisano na spomen-obilježju u Trusini i, uz Kreše, najbrojniji su među hrvatskim žrtvama u ovom konjičkom selu smještenom na desnoj obali Jablaničkog jezera, 15-ak km udaljenom od Konjica. Devet članova obitelji Drljo ubijeno je 16. travnja ‘93. u Trusini. Među njima su i Andrija i Ivan Drljo, suprug i sin Milke Drljo, koja je s još dvoje djece, Draganom i Andrijanom, tog dana zarobljena s još mnoštvom hrvatskih civila koje je Armija RBiH u svome krvavom pohodu koristila kao živi štit. Pred 30. obljetnicu zločina nad Hrvatima u Trusini Milka se prisjeća i najljepših godina života u ovom mjestu, a svaki detalj kobnog 16. travnja pamti kao da je “bilo jučer”.

– Živjeli smo lijepo ja i moj Andrija, za kojeg sam se udala s 19 godina. Andrija je radio u splitskom Konstruktoru, ja sam odgajala djecu, a rodila sam ih petero, četiri sina: Ivana (1971.), Iliju (1974.), Darka (1975.), Dragana (1978.) te poslije i kćer Andrijanu (1984.). Odgajala sam djecu, brinula se o kući i imanju, gajila stoku i to su bile najljepše godine moga života – kazuje nam Milka.

Trusina je, za razliku od nekoliko susjednih sela od Kostajnice do Orlišta, koja su bila čisto hrvatska, bila miješano selo u kojemu se do rata, kaže nam Milka Drljo, živjelo skladno i bez ikakvih problema. Prve strahove Milka je, kaže, proživljavala mnogo prije pokolja u Trusini pokušavajući na sve načina sina Ivana (Ivu, kako ga ona zove), izvući iz JNA gdje bio, poput mnogih, na odsluženju vojnog roka, a poslan je za Knin.

– Srećom, imao je zapovjednika koji mu je rekao da ako bude morao pucati na svoj narod, neka puca u zrak. Ivu smo sredinom ‘92. uspjeli izvući i dolazi nam u Trusinu – prisjeća se Milka Drljo.

U tom vremenu, kaže, nije mogla ni pretpostaviti da će biti sukoba s Muslimanima. S vremenom postaje jasno da se sprema nešto loše. Armija RBiH u proljeće ‘93. napada i zauzima Orlište. Nakon ovog napada pao je snijeg i zaustavio daljnju ofenzivu. Hrvati Trusine slušali su priče kako bi ih sve pobili da nije bilo snijega. U strahu dočekuju Uskrs, pokušavajući poslati one koje mogu na sigurno, u Hrvatsku. Milka se sjeća da je vikala na sina Darka koji je došao na Cvjetnicu kući sa školovanja u Baškoj Vodi, a poslije će postati svećenik, a i suprugu je govorila da ide za Split, što je on odbio. Da se nešto sprema, još jasnije je postalo kada su hrvatske kuće u Trusini noću osvjetljivane crvenom, a muslimanske žutom bojom. Mete su bile označene, a nad Trusinom se nadvijali tmurni oblaci. Nesreću su najavljivali izgredi i ubojstva u okolnim mjestima, da bi u jutro 16. travnja postrojbe Armije RBiH započele svojoj krvavi pohod na ovo mjesto.

– Bilo je deset do sedam ujutro kad su pucnjevi razbili staklo na prozoru naše kuće dok smo sjedili za stolom. Andrija mi je rekao da s djecom Draganom i Andrijanom, koja je u tom trenutku spavala na drugom krevetu i nije na nju palo staklo, bježim u podrum. To sam i učinila, misleći da je i Dragan sa mnom. Nije ga bilo, međutim, a onda sam ga čula da me doziva da iziđem jer će njega ubiti. Kad sam izišla, tri su puške bile uperene u mog Dragana koji tad nije imao ni 16 godina, iako je bio krupan. Što sam drugo mogla nego predati se da bih spasila Andrijanu i sebe – kaže nam Milka Drljo, koju će krvnici istoga dana još jednom staviti u situaciju da bira između života svoje djece, a svako joj je kao majci jednako srcu priraslo.

– Prvo se čuo rafal, tada su mi ubili supruga koji je ostao u kući. Onda su od mene uzeli Dragana i Andrijanu i rekli da dovedem Ivu. Ako ga ne dovedem, ubit će mi njih dvoje. Otišla sam na Križ, rekla Ivi da ako ne siđe i ne preda se, ubit će Dragana i Andrijanu koje su zarobili – suznih se očiju sjeća Milka Drljo najtežih trenutaka u najtežem danu svoga života. Nakon što se predao, Ivana su ubili. Imao je tek 22 godine.

– Ivu sam vidjela kako leži s rupom od metka u čelu. Supruga Andriju nisam vidjela, poslala sam sina Dragana da ga pokrije dekom. Nisam imala snage vratiti se u kuću i vidjeti i njega mrtvog. Poslije sam doznala da su mu ruke bile vezane žicom – kazuje nam Milka Drljo. S ostalim civilima i svojih dvoje djece premještali su ih zarobljene i u strahu od kuće do kuće, a posebno je preplašena bila kći Andrijana, koja je imala tek devet godina.

Prijetili su da će ih sve pobiti, slušali su povike “Allahu Ekber” te da, nakon što ih sve pobiju, neće stati do Mostara. Na kraju su ih koristili kao živi štit dok su se približavali položajima HVO-a. Usput su vidjeli mnoge pobijene. Ali i mnoštvo vojske, neke su poznavali, neke nisu. Neki su bili u crnim odorama, dio je sjećanja Milke Drljo.

Nosim svoj križ

Nakon pokolja u Trusini preživjeli su u Kostajnici čekali razmjenu, Milka je nerado pristala otići dok ne pokopa supruga i sina. To joj je, kao i ostalima, omogućeno tek nakon 19 mjeseci, početkom studenoga 1994. Najteži su joj bili Svi Sveti ‘93. u Zagrebu nakon izlaska iz Trusine kad je spoznala da nema gdje zapaliti svijeću suprugu i sinu. Sve su žrtve nakon identifikacije pokopane zajedno u Ljutom Docu u Širokom Brijegu, a naknadno su njihova tijela prenesena u Trusinu. S vremenom je Milka Drljo pronašla svoj mir, iako je tjelesno narušena zdravlja. Jednom je, kaže, usnula supruga Andriju koji joj je rekao da ode u Lourdes. To je i učinila 2008. godine, a ondje je, kaže, primila posebnu milost koja joj pomaže nositi životni križ. Kao žrtva i svjedokinja zločina, iskaze je davala u Splitu, Zagrebu, Sarajevu. Zločin u Trusini, jednako kao i u Ahmićima, dobio je sudski epilog. Koliko je pravde na sudu, dalo bi se raspravljati. Dva zločina koja su se dogodila istoga dana sve ove godine različito se tretiraju.

– Do Trusine i onoga što smo preživjeli, malo se drži, a zločin je zločin. Da su ga moja djeca počinila, ja bih rekla: “Kazni ih, Bože”. Tko god da je počinio zločin, treba biti kažnjen. U nas mržnje nema, sjećam se da su mladići iz Trusine imali priliku raditi što hoće za zarobljenim Muslimanima. Ni jedan ih nije ni taknuo. Jednom me sin Darko prije oblačenja za svećenika pitao jesam li oprostila. Rekla sam mu da jesam, ali zaboraviti ne mogu nikada! – ispričala nam je Milka Drljo kojoj su 16. travnja ‘93. ubijeni suprug Andrija, sin Ivan i još sedam članova obitelji, uključujući djevera i sestričnu.

Svaka obljetnica zločina teška je za nju, kao i sve druge žrtve zločina u proteklom ratu. S vjerom u Boga Milka Drljo nosi svoj križ, a, kaže, ne bi to mogla da je ijedno od njezine djece počinilo zločin kakav je počinjen u Trusini ili Ahmićima. I tu se lanac mržnje i osvete prekida. Barem kad su u pitanju hrvatske žrtve Trusine. Praštanje, ali nikad zaborav karakterizira njihov odnos prema zločinu o kojemu se tri desetljeća mnogo manje govori i piše u odnosu na onaj u središnjoj Bosni koji se dogodio istoga dana. A i jedan i drugi zaslužuju isto, osudu i poštovanje žrtve kako se više nikad i nikom ne bi ponovili.

Ana Popović/VL/https://www.vecernji.ba/Hrvatsko nebo