Fra Ante Marić: Genezaret na Križnom putu

Bili smo u četveroredu. Najprije nas četvorica, a onda iz nas njih četvorica. Sve ih znam i znam svakom i ime i nadimak. Znam im i roditelje, i braću i sestre. Znam i što od živeži imaju. Znam i gdje su im njive, gdje ograde, gdje zemlja u polju i gdje ona u planini.

Predali smo se i mislili da će nas kamionima, kako su nam govorili, voziti do gradova i mjesta, gdje bismo onda vlakovima išli prema Hercegovini, Mostaru i svom selu. No, sve je to bila samo zamamna priča i početak velike prijevare i pokolja.

Odmah iza toga jednog brda, gdje se cesta naglo svijala udesno bilo je veliko polje. Tu su stajali partizani s trorogim kapama i s uperenim mašinkama. Vikali su:

– Bacaj oružje!

Teškog smo srca skidali svoje puške koje su nam sve ove mjesece krvavoga povlačenja značile život i bacali ih na gomilu. Polje je poklopilo silno mnoštvo razoružane hrvatske vojske. Sve pusta mladost. Mi smo se držali skupa. Bilo nas je samo iz toga dvadeset i osmog godišta više od dvadeset. Stalno bi netko od naših šapatom siktao:

– Moramo se držati skupa. Ovo meni ne miriše ni na kakvo dobro.

I ušli su partizani u to mnoštvo razoružanih hrvatskih vojnika poput krvoločnih vukova u nemoćno stado. Počeli su ih nekom logikom, samo njima znanoj, razvrstavati i slagati u četverorede. Primakli su se i nama. Bili smo već navikli na različite opasnosti i neprilike te smo lukavo uvijek ostajali skupa, držali jedan drugoga na oku i uvijek bi onaj izostavljeni, ili dvojica, trojica, krišom preletjela svojima. I uspjeli smo ostati u istom ešalonu hrvatskog roblja i u četveroredima koji su bili jedan za drugim. Nismo davali nikakve vanjske znakove da se poznajemo da ne bismo na taj način ugrozili mogućnost da ostanemo skupa, pa što nam se god dogodilo.

Negdje u samom mariborskom predgrađu dali su nam odmor. Posjedali smo po zemlji mrtvi umorni. Jure je odmah vadio Sveto pismo i nešto iz njega čitao. Najčešće gdje mu se samo otvorilo. Nekada smo ga molili da čita naglas, kad bi partizanski sprovodnici koji su nas pratili bili dalje. Kad bi se približili, Jure bi nastavio čitati u sebi. Digli su nas i zašli smo u dugu ulicu koja nas je vodila u grad. I s jedne i s druge strane bile su kuće u jednom uzornom redu i svaka s lijepim dvorištem i dvorišnom ogradom.

Marijan, Leventa, kako mu je nadimak dao otac Niko, gledao je po tim kućama, mjerio razdaljinu, zbrajao u sebi koliko bi mu trebalo da u neku uleti i u njoj nađe neku hranu i opet izleti i vrati se u četverored. Pri tome je stalno mjerio kretanje partizanskog sprovodnika, koji je već od samog ulaska u predgrađe Maribora ubio nekoliko zarobljenika koji su se izdvojili iz kolone ili pali od nemoći. Već je izdaleka primijetio s lijeve strane jednu ženu u dvorištu. Kako se približavao, vidio je da je tužna, brišući pregačom suze, gledajući to jadno roblje što jedva gmiže. Pregača joj bila brašnjava. Sprovodnik je bio daleko naprijed. Marjan je poput munje poletio, proletio kraj žene kroz otvorena dvorišna vrata, koja je ona očito namjerno otvorila i uletio u prizemnu prostoriju na kojoj su vrata bila također otvorena. Žena je samo mirno stajala, kao da se ništa ne događa. U prostoriji je na bačvi ugledao tek ispečen kruh. Brzo je skinuo svoj ranac i u njega nabio veliki kruh ispod peke. Uprtio ponovno ranac i provirio kroz vrata. Sprovodnik je bio još daleko te je opet poletio prema koloni. Jure je ovlaš mahao svojom kapom da vidi gdje treba uletjeti. Na nekoliko koraka od kolone zapucao je sprovodnik, ali nikoga nije pogodio. Trčao je sprovodnik nekih pedesetak metara, ali je očito izgubio red jer su svi bili isti. I u svakom ljudi koji se nisu razlikovali. Sve su ih sličnima učinili glad, iscrpljenost i strah koji su već uračunali u svoj život.

Jurin i Leventin četverored koračao je mirno kao da se ništa nije dogodilo. Rat je ove momke, Bože, djecu, ta imali su tek sedamnaest godina, pretvorio u iskusne vojnike spremne na svaku nevolju.

Opet su im dali voljno. Posjedali su, a Jure izvadi Bibliju i otvori je. Počeo je čitati:

Bijahu skupa Šimun Petar, Toma, zvani Blizanac, Natanael iz Kane Galilejske, Zebedejevi sinovi i još dva druga njegova učenika. Njima reče Šimun Petar: – Idem ribariti. Idemo i mi s tobom – odvratiše mu.

Nato iziđu i uđu u lađu. Ali te noći ne ulove ništa. Pošto osvanu jutro, stajao je Isus na obali. A učenici nisu znali da je Isus. Tada im Isus reče:

– Djeco, nemate nimalo ribe?

– Nemamo – odgovoriše mu.

– Bacite mrežu na desnu stranu lađe i naći ćete – reče On.

Oni baciše mrežu i nisu je mogli izvući zbog množine riba… Kad iziđoše na kopno, opaziše kruh, razgorjelu žeravu i na njoj pristavljenu ribu… Reče im Isus:

– Dođite i doručkujte.

Jure sklopi Bibliju i vrati je u ruksak. Svi su utonuli u svoje misli osim Levente koji ih je gledao svojim prodornim pogledom, s uzdignutom bujnom crnom kosom. Gledao je jednog po jednog te tiho, ali snažno progovori:

– Oćete li kruva?!

Oni se lecnuše, pogledaše svi u Leventu, a Jure se zlobno osmjehnu te mu odvrati:

– Nisi ga imao ni kod kuće Podčabuljom dovoljno, a imaš ga ovdje u Mariboru u ovoj koloni smrti?!

Svi su oni znali Leventu. On nikad nije suvišnu riječ rekao i nije lagao. To nije ni volio. I nije Leventa više ništa govorio, već je Nikoli rekao da ga zakloni, a on je iza njegovih leđa počeo driješiti svoj ruksak. Kad ga je skroz razvezao, povirio je iz njega rub okruglog kruha ispod sača. Leventa ga je izvukao i držao u svojim rukama. Dva su četveroreda, njih osmorica, pala po Leventi. Svi su trgali od kruha koji je držao u svojim rukama. Leventi je u rukama ostalo samo ono što je među prstima držao. Riječi nisi čuo do otežanog disanja, gutanja i mljackanja. U sviju oči bješe širom rastvorene. Ni grlo se, ni jednjak, ni njihova jadna i bijedna tijela nisu navikla na blagodat koju im Leventa izvuče iz svoga ruksaka. Nikola, preko zalogaja, piskavim glasom, zastajkujući, zbori:

– Imo ga je Leventa i Podčabuljom, ima ga, evo, i ovdje u Mariboru, Bog ga okripio svojim blagoslovom…

Leventa je mali Marijan nešto u sebi zbrajao. I na Genezaretu je bilo osam učenika, baš koliko i njih u dva četveroreda, i ništa nisu imali, i odjednom ih Isus počasti obilatim doručkom i ulovom ribe. Kad je sprovodnik naišao kraj njih, već su oni sav kruh pojeli. Smrkli se i gledali u zemlju. Sprovodnici su kreštavim glasovima zapovjedili pokret.

– Isuse, hvala Ti i slava. Evo si i nas na Križnom putu u Mariboru počastio kao nekoć Petra i njegove prijatelje na obali Genezareta u Galileji.

Kročila je kolona četveroreda teškim korakom i smrtnim tempom. Valjalo je iz nje pobjeći. I pobjegli su. Sve jedan po jedan. I obarali se jugu. Išli za mirisom Hercegovine. Hvatali su ih i zarobljavali, sprovodili iz logora u logor sve do zadnjeg, Sjevernog u Mostaru. Tu su već bili i njihovi s Goranaca, Bogodola, Sovića, Cima, Mostara. Izvikivali su imena dospjelih kako bi do znanja dali partizanskim koljačima da ima svjedoka koji su ih žive vidjeli. Kum je Cigo jedva prepoznao Marijana te, imitirajući njegova oca Niku, uzviknuo:

– Evo moga Levente, malog Marijana.

Bilo je to proljeće četrdeset i šeste. Marijan, Jure, Nikola su preživjeli i pješice krenuli put svoga sela. Nisu išli jedan za drugim, već jedan do drugog. Jedva ih ima za četverored i pol. A od Bleiburga je krenulo pet četveroreda dvadeset i osmog godišta. Šutjeli su i samo grabili da vide svoje, da vide kuću. Svi su Podčabuljom radili svoj posao, samo je Vranjka sjedila podno pojate s krunicom u ruci i netremice gledala prema Vraniću. Zvali su je na ručak, zvali na kavu, zvali da pusti ovce, sve uzalud, ona je nizala krunice i gledala niz Beglug prema Vraniću i sebi u bradu govorila:

– Majke mi moje, mile Mare, sanjala sam noćas jato bili tica kako tu na jasenu na njivi pivaju: Eto Marijana, eto Marijana! Eto Levente, malog Marijana!

I Vranjka se odjednom skoči i poleti niz gumno kao leptirica, pa preko potoka, pa pod Vranić k njihovu vrtlu. A tu stoji mršav mladić. Jedva diše i jedva se drži:

– Naš Marijan, mile mi majke!

Padoše jedno drugom u zagrljaj. Vranjka je plakala i nabrajala, a Marijanu su samo tekle suze. Eto oca Nike krakatih koraka strča niz Begluk i pade Leventi u zagrljaj:

– Sto ti vira ćaćinih. Tolike sam krunice ovu godinu izmolio. Svaki dan dvi. Jedna da se vratiš, a druga da ne padneš teških muka.

Trče za Nikom djeca, braća Mirko, Karlo, Mate i Ivan nejaki, Mara, Marta, Stana, sestre mršave tek porasle djevojčice. Drina izgubljena na kućnom pragu pregačom tare suze i cvili. Cijela je Podčabulja bila i sretna, jer se Marijan vratio, i nesretna, jer se toliki još nisu vratili te se možda nikada vratiti neće.

Za nekoliko je dana bio Uskrs. Leventa je sa svima koji su mogli bio Podjelom na sv. misi. Fra Miroljub Skoko, župnik, čita sv. Evanđelje po Ivanu, kako se na Genezaretu Isus ukazao osmorici svojih učenika i kako ga u prvi mah nisu upoznali. Kako im govori gdje će baciti mreže. Kako su puno ulovili. I kako im je dao kruha i kako im je za doručak ispekao ribu i jeo s njima. Leventi su tekle suze niz obraze. Gleda ga brat Mirko i pita:

– Marijane, zašto plačeš?!

Marijan ga milo pogleda, pomilova po skovrčanoj gustoj i crnoj kosi te preko njega uza zid ugleda Juru kako su mu oči krvave od suza i kako ih ljutito briše.

Fra Ante Marić/VL/https://www.vecernji.ba/Hrvatsko nebo