Zorica Vuković: Sveto platno

Već niz godina primjećujem kako jedna skupina ljudi, tijekom korizme i Uskrsa, uporno pokušava osporiti ono što je otkrilo Torinsko platno. Svojevremeno su se ‘hvatali’ analizom radioaktivnim ugljikom 14C koja je ‘utvrdila srednjovjekovnu krivotvorinu’, a kad im, dokazano, to nije uspjelo, izmišljaju nove teorije. Tako je ovih dana šezdeset sedmogodišnji britanski antropolog David Akins ‘utvrdio’ da je znamenito Platno ‘stolnjak’ iz 13. ili 14. st. iz grada Burtona u Engleskoj. Antropolog bajkovito navodi da su redovnici u pljesnivom podrumu, gdje se zatekao ‘stolnjak’, vidjeli priliku da se dočepaju novca i da ga prodaju onome tko najviše da.

Naravno, nisu to jedine laži. U, inače ‘pouzdanoj’,  Wikipediji može se pročitati: „I dan danas Crkva nije dozvolila ponovnu analizu, smatrajući ju nepotrebnom.“

Kome su potrebne te laži? Jer Crkvi je itekako stalo do istine. I zato je Torinsko platno jako dobro proučeno.

Isusov Pokrov spominju svi evanđelisti.

„Uvečer dođe neki bogat čovjek iz Arimateje, imenom Josip, koji i sam bijaše učenik Isusov. On pristupi Pilatu i zaiska tijelo Isusovo. Tada Pilat zapovjedi da mu se dadne. Josip uze tijelo, povi ga u čisto platno i položi u svoj novi grob koji bijaše isklesao u stijeni.“ Mt 27, 57-60

„A uvečer, budući da je bila Priprava, to jest predvečerje subote, dođe Josip iz Arimateje, ugledan vijećnik, koji također iščekivaše kraljevstvo Božje: odvaži se, uđe k Pilatu i zaiska tijelo Isusovo. Pilat se začudi da je već umro pa dozva satnika i upita ga je li odavna umro. Kad sazna od satnika, darova Josipu tijelo. Josip kupi platno, skine tijelo i zavije ga u platno te položi u grob koji bijaše izduben iz stijene. I dokotrlja kamen na grobna vrata.“ Mk 15, 42-47

„I dođe čovjek imenom Josip, vijećnik, čovjek čestit i pravedan; on ne privoli njihovoj odluci i postupku. Bijaše iz Arimateje, grada judejskoga i iščekivaše kraljevstvo Božje. Taj dakle pristupi Pilatu i zaiska tijelo Isusovo. Zatim ga skinu, povi u platno i položi u grob isklesan u koji još ne bijaše nitko položen.“  Lk 23, 50-53

U Ivanovom evanđelju spominje se i Nikodem koji je donio skupocjene pomasti za Isusovo tijelo. To je važno zbog otkrića zrnaca peludi na Platnu.

„Nakon toga Josip iz Arimateje, koji je – kriomice, u strahu od Židova – bio učenik Isusov, zamoli Pilata da smije skinuti tijelo Isusovo. I dopusti mu Pilat. Josip dakle ode i skine Isusovo tijelo. A dođe i Nikodem – koji je ono prije bio došao Isusu noću – i donese sa sobom oko sto libara smjese smirne i aloja. Uzmu dakle tijelo Isusovo i poviju ga u povoje s miomirisima, kako je u Židova običaj za ukop.“ Iv 19, 38-42

Luka i Ivan spominju Platno i nakon Isusova uskrsnuća. „A Petar usta i potrča na grob. Sagnuvši se, opazi samo povoje.“ Lk 24,12

„Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže  i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu.“ Iv 20, 3-7

Evanđelja ne navode što se dalje dogodilo s Platnom. Spisateljica i mističarka Marija Valtorta (1897. – 1961.) u opsežnom spisu Evanđelje kako mi je bilo objavljeno piše da su svi artefakti, vezani uz Isusovu osudu i smrt, bili stavljeni u drveni kovčežić koji je čuvala Isusova majka Marija.

No proučavatelj Platna, Stjepan Gjurinek, kaže da u apokrifnim spisima piše da je Platno došlo do Pilatove žene Claudie Procule koja je bila Isusova sljedbenica i koja je Pilata upozorila da ne griješi u presudi. O Isusu je svojoj kćerki pisala „…u čijim plavim očima ja vidim nebo, ja vidim svemir…“ 

Kasnije apostol Petar odnosi Platno do Mrtvog mora, da bi se krajem prvog stoljeća našlo u Damasku kamo je pobjegla rana kršćanska zajednica koju je progonio farizej Savao. Iz Damaska se Platno seli u Edessu (danas Turska) čiji stanovnici primaju kršćanstvo. Da bi je sačuvali, biskup Edesse je zazida u tvrđavu gdje ostaje oko 550 godina do rekonstrukcije tvrđave. Nakon toga se čuva u katedrali gdje je ne diraju ni osvajači muslimani.

Godine 949. bizantska vojska odnosi Platno u Konstantinopol gdje ga štuju i svakog petka javno izlažu. Da je bilo poznato pokazuje i Isusova ikona u Aji Sofiji koja veoma sliči liku s Platna.

Osim ove slike poznata je slika mađarskog slikara iz tog vremena na kojoj je prikazano Platno s likovima sv. Ivana, Nikodema i sv. Ivana Zlatoustog.

Napomena: Aja Sofija je po naredbi bizantskog cara Justinijana I. Velikog (482. – 565.) građena u Konstantinopolu od 408. – 415. godine kao najveća tadašnja crkva, da bi nakon osmanlijske opsade 1453. bila pretvorena u džamiju.

Tijekom Križarskih ratova, Platno je preneseno u francuski gradić Lirey oko 1204. godine, a potom u Chambery  1502. gdje  je 1532. preživjelo teški požar i oštećenje. Netko ga je vrlo stručno ‘popravljao’  pamučnim nitima, pa otuda pogreška u analizi izotopom 14C. Tu su činjenicu, nakon temeljitih znanstvenih istraživanja, 2005. godine dokumentirali prof. Raymond Rogers (1927. – 2005.) i njegov istraživački tim. Oni su pregledom vlakana ustanovili da su pamučnim vlaknima, doista stručno, popravljali oštećeno laneno platno.

U Chambery  su pozivnicama pozivali ljude da dođu vidjeti Platno gdje je bio objekt štovanja. Tada dolazi u ruke moćne kraljevske obitelji Savoy koja ga 1578. seli u Torino. Tijekom vladavine Carlosa Manuela I. Savoyskog sagrađena je barokna kapelica Svetog platna krajem 17. st. Godine 1983., obitelj Savoy službeno daruje Platno Katoličkoj crkvi tijekom pontifikata pape Ivana Pavla II..

Lanena tkanina kojom je bilo omotano Isusovo tijelo duga je 436 cm i široka 110 cm. To je fino tanko platno debljine oko 0,3 mm, tkano uzorkom riblje kosti. Nazivaju ga još i Sindon prema semitskoj riječi za fino laneno platno.

Platno je pozornost znanstvenika pobudilo kad je talijanski odvjetnik i fotograf amater Secondo Pia  (1855. – 1941.) objavio njegove fotografije 28. svibnja 1898. na kojima je u negativu uočen ljudski lik. Zadatak da istraži Platno i dokaže krivotvorinu, dobio je Yves Delage (1854. – 1920.), profesor komparativne anatomije na Sorboni, agnostik i antiklerikalac.

Na zasjedanju Akademije znanosti u Parizu 1902., Delage je na iznenađenje svih, objavio  kako su anatomski detalji otiska i tragovi krvi na platnu previše precizni da bi mogli biti djelo slikara. On je utvrdio da je na Torinskom platnu autentični lik Isusov, a procjenu da bi to mogao biti netko drugi, a ne Isus usporedio je s 1 : 10 000 000.  „Da bi otisak nastao i potom ostao na platnu, mrtvo je tijelo moralo biti omotano u platno najmanje 24 sata, vrijeme koje je potrebno da bi takav otisak mogao biti stvoren, ali opet ne dulje od nekoliko dana, jer bi nakon toga došlo do raspadanja koje bi uništilo i otisak i samo platno. (…) To je upravo ono što se po predaji (manje ili više apokrifnoj, po mojemu mišljenju) dogodilo s Kristom koji je umro u petak, a nestao u nedjelju,“ rekao je Delage.

Francuski biolog  Paul Vignon (1865. – 1943.), Delageov asistent,  ustvrdio je kako lice muškarca s Platna i ikona Isusa imaju bar 15 zajedničkih točaka.

Znanstvene studije navode da je refleksija na Pokrov, s obje strane, nastala zbog prisutnosti pravog razapetog tijela. Odraz u fotografskom negativu ostao je na tkanini s obje strane. Postojane su i mrlje krvi AB krvne grupe muške osobe, baš kao i što je i kod svih  euharistijskih čuda diljem svijeta koja su znanstveno proučavane. Krvnu grupu otkrio je talijanski liječnik Pierluigi Baima Bollone (1937.). Krvna grupa AB je najrjeđa na svijetu, a najčešće se susreće među pripadnicima židovskog naroda (18 %).

Osoba na Platnu je u dobi 30 – 35 godina, visine 180 cm, dok je tadašnja prosječna visina iznosila 165 cm. Imao je 79 kg, bradu i dugu kosu, snažne i proporcionalne građe tijela, semitskih crta lica iznimne ljepote. Taj je čovjek bio izložen strašnim mučenjima bičevanja, okrunjen trnjem i raspet. Po cijelom tijelu koje se ocrtava na platnu vidljivo je čak 600 rana i raznih ozljeda, ne računajući one sa strane koje se ne vide.

Sveta Brigita Švedska (1303. – 1373.) u Crkvi sv. Pavla u Rimu, nakon molitve, dobila je spoznaju da je Isus tijekom mučenja i Križnog puta, primio 5 480 udaraca. Zato je složila molitvu od 15 dijelova koja bi se molila tijekom cijele godine (15 x 365), a koju je odobrila Crkva. No svi ti udarci nisu bili vidljivi, ali je tijekom puta na Golgotu, Isus prošao kroz ulicu Via Dolorosa, dugu oko 600 m gdje su ga pogrđivali.

„Spletoše zatim vijenac od trnja i staviše mu na glavu, a tako i trsku u desnicu. Prigibajući pred njim koljena, izrugivahu ga: ‘Zdravo, kralju židovski!’ Onda pljujući po njemu, uzimahu trsku i udarahu ga njome po glavi. Pošto ga izrugaše, svukoše mu plašt, obukoše mu njegove haljine pa ga odvedoše da ga razapnu.“ Mt 27, 29-31 

Pored Platna, u benediktinskom samostanu u francuskom gradiću Argenteuilu  čuva se Isusova tunika ‘satkana u jednom komadu’. Nju je proučavao francuski genetičar Gerard Lucotte (1941.) 2004. godine. Na tunici su pronađene mrlje krvi. Lucotte je ustanovio da na tunici ima puno eritrocita pomiješanih s kristalima uree i znojem. Znanstvenik je zaključio kako je nositelj tunike bolovao od rijetke bolesti – hematohidroze, čiji je glavni simptom znojenje krvavim znojem u stresnim situacijama.

„Tada iziđe te se po običaju zaputi na Maslinsku goru. Za njim pođoše i njegovi učenici. Kada dođe onamo, reče im: ‘Molite da ne padnete u napast!’ I otrgnu se od njih koliko bi se kamenom dobacilo, pade na koljena pa se molio: ‘Oče! Ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude!’  A ukaza mu se anđeo s neba koji ga ohrabri. A kad je bio u smrtnoj muci, usrdnije se molio. I bijaše znoj njegov kao kaplje krvi koje su padale na zemlju.“ Lk 22,39-44

Ključno je bilo objašnjenje biokemičara Alana D. Adlera (1931. – 2000.), židovskog podrijetla, zašto su mrlje na Platnu zadržale jarku boju krvi umjesto da su postale smeđe. Krv zadržava svoju prvotnu boju kada čovjek izložen intenzivnom fizičkom mučenju dehidrira, što uzrokuje pucanje eritrocita, jetra počinje proizvoditi bilirubin, koji ulazi u krvotok i omogućuje da krv trajno zadrži crvenu boju. Adler je bio član istraživačkog tima Shroud of Turin Research Project (STURP), 1978. godine.

Godine 1973. švicarski kriminalist Max Frei-Sulzer (1913. – 1983.) počeo je proučavati pelud s Platna. Do sada je identificirao  58 različitih biljaka od kojih su 41 karakteristična za floru Azije i Afrike, a 17 za Europu. Neke su tipične za područje Mrtvog mora. Njih 8 je iz Judejske pustinje, a 20 onih koje rastu u Jeruzalemu, 14 raste isključivo na Bliskom Istoku. U proljeće, tijekom Pashe, cvjeta 27 tih biljaka. Izraelski botaničar prof. Avinoam Danin (1939. – 2015.) sa Sveučilišta u Jeruzalemu otkrio je tri endemične vrste, koje rastu samo u Svetoj Zemlji: kretski bušin (Cistuscreticus), posebnu vrstu kapara (Zygophyllum dumosum) i vrstu bodljikavog grma (Gundelia tournefortii).

Istraživanja su pokazala da najviše peludi ima na mjestu gdje je bila glava, a među njima se ističu peludi Gundeliae  tournefortii  i Cordusa. Nekoliko liječničkih timova utvrdilo je da je baš od tih biljaka načinjena trnova ‘kruna’ u obliku kape. S obzirom da je u koži vlasišta smješteno oko 150 receptora za osjete, ona je morala uzrokovati veliku bol jer su se bodlje, zabijene u koži gornjeg dijela lubanje, pomicale kidajući krvne žile i iritirajući živčane završetke.

Američki stručnjak za fotografiju, računalstvo i digitalnu tehnologiju, židovskog podrijetla, Barrie M. Schwortz (1946.),  bio je službeni fotograf u timu STURP koji je najdetaljnije istraživao Torinsko platno. Stručni tim odbacio je tezu da je lik na platnu oslikan ljudskom rukom. Bilo im je potrebno 18 godina da se uvjere u autentičnost Platna.

Prvu trodimenzionalnu sliku Platna načinili su američki vojni stručnjaci  Eric Jumper i John Jackson. No dr. Giovanni Tamburelli (1923. – 1990.), akademik sa Sveučilišta u Torinu dobiva još bolje 3D slike. Nakon temeljite obnove Platna 2002. godine Giulio Fanti (1956.)  i Roberto Maggiolo (1938. – 2005.) sa Sveučilišta u Padovi su 14. travnja 2004. objavili svoje otkriće.

„Vjerujemo da smo otkrili kako je Isus izgledao,“ rekao je profesor toplinskih i mehaničkih mjerenja Giulio Fanti (1956.) koji se od 1997. počeo zanimati za Platno. „Ova je skulptura trodimenzionalni prikaz čovjeka s Platna u stvarnoj veličini, stvorena nakon preciznih mjerenja preuzetih s tkanine u koju je Kristovo tijelo bilo omotano nakon raspeća,“ objašnjava prof. Fanti. „Naša istraživanja pokazuju da je Isus bio čovjek iznimne ljepote. Visok 180 centimetara… Također, imao je kraljevsko, veličanstveno držanje. Na 3D prikazu vide se i rane koje je Isus zadobio tijekom svoje muke. Izbrojao sam 370 rana nastalih bičevanjem, ne računajući rane s bočnih strana, jer su samo stražnji i prednji dijelovi tijela bili omotani platnom. Stoga možemo pretpostaviti da je primio najmanje 600 udaraca. Osim toga, trodimenzionalna rekonstrukcija pokazala nam je da je u trenutku smrti bio nagnut na desnu stranu, jer mu je desno rame bilo tako dislocirano da je oštetilo živce,“ rekao je prof. Fanti.

Među one koji su studiozno proučavali Platno ubraja se talijanski kipar i slikar Lorenzo Ferri (1902. – 1975.) koji se njime bavio 35 godina. Bio je pozvan na Prvu međunarodnu konferenciju za proučavanje Svetog platna 1950. godine, gdje je  predstavio umjetničko – znanstveni materijal koji je proizišao iz studije. Godine 1952. u privatnu audijenciju primio ga je papa Pio XII., kojemu je prikazao lice Isusa Krista rekonstruirano iz Platna. Između 1968. i 1973. dovršava rekonstrukciju tijela na Pokrovu i ilustrira svoje studije. Priprema veliku sindonsku izložbu koja se trebala održati u Svetoj godini 1975-oj, kada iznenada umire, pa se izložba održala tek 1978. godine. U spomen na prof. Ferrija, nedaleko Rima, u špilji nekadašnjeg augustinskog samostana otvoren je Muzej Ferri.

Ferri je prijateljevao s Marijom Valtortom, što mu je pomoglo u mnogim detaljima vezanim za Platno.

U Rimu 15. rujna 1965. Ferri  piše: „Ja, Lorenzo Ferri, kipar, slikar i profesor, u potpunosti priznajem sljedeće: 1949., tijekom natjecanja za Vrata svetog Petra u Rimu, upoznao sam signorinu Mariju Valtortu, koja je živjela u gradu Viareggio. Već strastveni učenjak Svetog pokrova i istraživač pravih značajki našega Gospodina Isusa Krista, budući da otprilike 30 godina nisam uspio rekonstruirati spomenuto Lice, uspio sam kroz opis gospođice Valtorte. …Godinu dana kasnije, nakon mojih studija rekonstrukcije tijela Našeg Spasitelja, otkrio sam da je lijeva ruka bila 4 centimetra kraća od desne. (Napomena: Desna je iskočila iz zgloba prilikom mučenja.) Zbunjeni ovom anomalijom, nakon savjetovanja s liječnicima, došli smo do zaključka da je Isus pretrpio namjerno ili slučajno uganuće. Na moje ispitivanje, Valtorta se nasmiješila i pročitala mi odlomak, napisan prije četiri godine, u kojem je opisan u najsitnijim detaljima nazvanim dislokacija. Tako sam imao drugu potvrdu da je ono što je Valtorta vidjela apsolutna istina. Postoje i drugi detalji koji su se dokazali, a koje ću opisati radi istine u zasebnom radu. Moram dodati da je prvo poznanstvo, zatim prijateljstvo, Marije Valtorte, ponovljeno čitanje njezinih djela nekoliko puta, u potpunosti promijenilo moj unutarnji život. Kristovo znanje postalo je toliko cjelovito da mi je Evanđelja učinilo jasnima i natjeralo me da ih živim u svakodnevnom životu što bolje i koliko mogu. Nadalje, sva moja umjetnost i djela svjedoče o ovom blagotvornom utjecaju.“

Prof. Ferri je utvrdio da je desna noga prikovana, a onda je čavao izvađen i onda je još jednom ponovo prikovana, s lijevom nogom, što je također opisala Valtorta. Krv je potekla iz obje rane. Među narodom se pronijela legenda da je jedan čavao ukrao Ciganin, pa su tako obje Isusove noge pribili jednim čavlom. Ovo je u Legendama o Kristu opisala švedska spisateljica, nobelovka Selma Legerlof (1858. – 1940.).

U vezi s promjenom položaja ruku mrtvog Isusa, prof. Ferri  je napisao: „Je li to bila ženska ruka koja je prekrižila ruke Spasitelja skinutog s križa, dovodeći ih, iz stanja napetosti (raspeća), naprijed prekrižene? Dokazujem da je. Jer, između Krvi koja se spušta s dlana ruke, postoji prekid koji odgovara širini ženske ruke. Nije vjerodostojno da su na Kalvariji bile muške ruke adolescenata… Pokušao sam s mnogim muškim rukama, ali sve su šire. Pokušao sam s Paolinim rukama i … široke su poput onog prekida Krvi. Ovo sam zapažanje iznio dok sam plakao. Ruka Magdalene, koja je prema predaji bila visoka i snažna, morala je biti proporcionalna i stoga velika. Sve sugerira da je ta ženska ruka odrasle osobe, ali vrlo mala, široka poput gore spomenutog područja prekida Božanske krvi, je djevičanska Ruka Isusove Majke, baš kao što djelo koje je napisala Maria Valtorta kaže gotovo 20 godina prije mog znanstvenog nalaza o tom Pokrovu koji Valtorta nikada nije vidjela u cjelovitoj fotografskoj reprodukciji u prirodnoj veličini.“

Čavli su Isusovu lijevu ruku proboli u zapešću. No kako je lijeva ruka položena preko desne, to se na desnoj ne vidi. O tome Ferri kaže: „Što se tiče desnice, logično je pretpostaviti da je kao i obično pribijena na zapešće; ali se ne vidi jer je pokrivena drugom rukom.“

Talijanski povjesničar, poznavatelj latinskog i grčkog jezika, Gino Zaninotti (1937. – 2016.) bio je jedan od važnih znanstvenika u proučavanju Platna. Proveo je istraživanja o bičevanju i razapinjanju u Rimskom carstvu. Zapamćen je i po tome što je otkrio važne rukopise kao što je Vat.Gr.511 str 143-150, koji potječe iz desetog stoljeća i sadrži molitvu Grgura, arhiđakona i pravnog tajnika velike Carigradske crkve (Svete Sofije), koja poistovjećuje edesku sliku s Platnom.

Zaninotti je otkrio i Codex Vossianus Latinus Q 69, koji se čuva u biblioteci Rijksuniversiteit u

Leydenu (Nizozemska). To je rukopis iz desetog stoljeća, a prenosi događaj iz osmog stoljeća s područja Sirije u kojem se kaže da je Isus ostavio otisak cijelom svijetu na platnu koji se čuva u Velikoj crkvi u Edessi.

Posebnu pozornost znanstvenici usmjeravaju spoznati kako je Krist izišao iz tkanine. Prema njihovu mišljenju, trodimenzionalni odraz ljudskog lika na Platnu nastao je kao rezultat tajanstvene eksplozije energije unutar ‘kukuljice’. Upravo je ta energija uzrokovala ‘spaljivanje’ površine vlakana tako da je te tragove nemoguće skinuti, oprati ili na bilo koji način ukloniti.

Na temelju analize mrlja krvi na platnu hematolozi su zaključili da je tijelo mrtvoga muškarca u platno bilo zavijeno oko dva sata nakon smrti, ali u njemu nije bilo dulje od 36 sati jer iza sebe nije ostavilo nikakve tragove posmrtnog raspadanja. Pregledavajući Platno znanstvenici su utvrdili kako je u trenutku erupcije energije, koja je stvorila lik na Platnu, tijelo prošlo kroz lanenu tkaninu ne narušavajući joj strukturu. Kao posljedica toga, kad je tijelo izišlo iz nje, ‘kukuljica’ kao da se ispuhala i pala na kameni odar. Upravo je prizor nezgužvanih pogrebnih plahti začudio sv. Ivana, koji ‘vidje i povjerova’. Moderna znanost još nije u stanju objasniti kako se to dogodilo i što je protivno prirodnim procesima. Zdrav razum kaže da s dubokom vjerom i poniznošću moramo prihvatiti činjenicu – da je ovaj čudesni lik na Platnu nastao u trenutku – Uskrsnuća.

U prosincu 2011. znanstvenici talijanske nacionalne agencije ENEA iz Centra za nuklearna istraživanja u Frascatiju blizu Rima, nakon pet godina intenzivnog istraživanja i pokušaja ponovnog stvaranja slike kao na Torinskom platnu, objavili su da moderna znanost nije u stanju napraviti i reproducirati odraz koji bi mu bio imalo sličan. Oni su izračunali da je tajanstveni bljesak energije, koji je stvorio sliku na Platnu, morao biti 34 bilijuna (1012) vata vakuumskog ultraljubičastog zračenja. Trenutno na svijetu nema uređaja koji bi mogao generirati takvu energiju.

U desetom svesku privatnih objava Marije Valtorte 22. veljače 1942. godine zapisane su riječi Gospodina Isusa: „Veronikin rubac poticaj je za vaše skeptične duše. Vi hladni racionalisti, koji kolebajući se u vjeri provodite bezdušno istraživanje, usporedite odraz lica na tom velu, s odrazom na Torinskom platnu. Prvo je lice živog, drugo lice mrtvog. Međutim, duljina, širina, somatske značajke, oblik, karakteristike su jednaki. Postavite ove dvije refleksije jedna na drugu. Vidjet ćete da odgovaraju jedna drugoj. Ja sam! Želim te podsjetiti tko sam bio i tko sam postao iz ljubavi prema tebi. Da se ne biste izgubili, postali slijepi, ova dva razmišljanja trebala bi vam biti dovoljna da vas odvedu do ljubavi, obraćenja, Boga.“

I doista znanstveno istraživanje potaknuto ovom objavom, pokazalo je da oba lica – ono na Torinskom platnu i ono u Manoppellu – u strukturi i dimenzijama odgovaraju 100 % jedno drugome. Ova je sličnost toliko jedinstvena da moramo govoriti o matematičkom dokazu. To je ista Osoba, pravi Bog i pravi čovjek Isus Krist, koji je umro i uskrsnuo za naše spasenje.

Isus Krist je učinio sve da nas spasi, a svim nevjernicima, sumnjičavima i mlakima upućuje sljedeće: „Najviše me boli nevjera u Moju dobrotu. Ako vas Moja smrt nije uvjerila u Moju ljubav, što će vas uvjeriti?“ (Dnevnik sestre Faustine, str. 580).

„Prihvaćajući argumente mnogih znanstvenika, Sveti Torinski pokrov poseban je svjedok Pashe: muke, smrti i uskrsnuća. Tihi, ali iznenađujuće smislen svjedok! Za vjernika je prije svega važno da je Torinsko platno ogledalo Evanđelja. Svaka osoba, razmišljajući o tome, doživljava unutarnju uznemirenost i šok.

Suočen s takvom patnjom, vjernik mora duboko uvjereno uzviknuti: ‘Gospodine, ne bi me mogao voljeti više!’ U tihoj poruci Pokrova čovjek čuje odjek Božjih riječi i stoljetnog kršćanskog iskustva: vjerujte u Božju ljubav, najveće blago koje se nudi čovječanstvu i branite se od grijeha, najveće nesreće ljudske povijesti.“ Papa Ivan Pavao II. u Torinu, 24. 5. 1998..

Isus se objavljuje ljudima i danas. Tako se sestri Faustini Kowalskoj (1905. – 1938.) objavio kao Božansko Milosrđe i ostavio nam je svoju sliku. No, mističnu viziju Krista imala je i Akiane Kramarik (1994.) američka pjesnikinja i slikarica koja je Isusovu sliku, poznatu kao Princ mira nacrtala kad je imala osam godina.

O fenomenu Platna ispisane su mnoge stranice. Svi koji su ga proučavali ostavili su pisani trag, a nama ostaje da poput apostola Tome uskliknemo: „Gospodin moj i Bog moj!“ (Iv 20,28)

Zorica Vuković, Hrvatsko nebo