Damir Pešorda: Revolucija još uvijek teče

Ovako s vremenske distance čini mi se da je je najgenijalniji potez stvarnih vođa svjetske revolucije bilo gašenje totalitarnih socijalističkih sustava u istočnoj Europi. Lijeve ideje – a one se uglavnom tiču promjene ljudske naravi u smislu  modeliranja novog čovjeka – tek su tada mogle postati privlačne i probitačne kada su nestali sustavi koji su nominalno bili socijalistički,. Komunistički ili kakvim su se već ispraznim imenima kitili revolucije i revolucionari prve i druge generacije. Jer tko je god imao prilike uživo se uvjeriti kako funkcioniraju ti nakaradni sustavi, nije ni na trenutak došao u iskušenje da teži životu u takvim sustavima. I uistinu nije trebalo proteći puno vremena da ljudima postanu privlačna ljevičarska buncanja dočim nije bilo otrežnjujućega totalitarizma sa Staljinom ili Pol Potom na čelu. 

Zanimljivo je da je i naprednjački rat protiv Crkve postao kudikamo uspješniji otkako su neslavno propali sustavi koji su i službeno bili ateistički, a u svojoj praksi i represivno antiteistički. Upravo o tom aspektu nevjerojatne revolucionarne preobrazbe našega društva namjeravam ovdje pisati. Crkva u Hrvata junački se držala za vrijeme socijalizma, dok se danas očito ne snalazi. Dobila je određeni novac, beneficije i društvenu vidljivost, ali je u znatnoj mjeri izgubila moralni autoritet i duhovnu snagu. Pod utjecajem svjetskih zbivanja u zapadnom katolicizmu sve više je biskupa i drugih klerika upitne religioznosti i nevjerojatne dogmatske fleksibilnosti. U strahu od medija mnogi podliježu i najobičnijem kukavičluku. Za vrijeme korona ludila svetost misnog obreda branili su tek rijetki kao primjerice don Josip Delaš, župnik Sirobuje u Splitu. Još ljetos u većini se crkava još nije davao obični ‘mir’. Uostalom, teško je ponovo povjerovati u svetost svete vodice na ulazima u crkve nakon što je jednom od same Crkve de facto proglašena zaraznom i uklonjena s ulaza.

Prije nekoliko dana transrodna Amerikanka Audrey Elizabeth Hale upala je u prezbiterijansku privatnu školu i ubila šest osoba, među njima i troje djece. Besramna otiskotina Jutarnji list o tomu izvještava na sljedeći način: ”Podsjetimo, masakr u katoličkoj osnovnoj školi na periferiji grada počinila je bivša učenica škole.” Vijest je objavljena 28. ožujka, danas je 3. travanj, dakle imali su tjedan dana da isprave pogrešku ako im se omakla pogreška, a nisu je ispravili jer navedena rečenica još uvijek stoji na njihovom portalu, prema tomu namjera je, a ne slučajna pogreška. Hanza media se inače specijalizirala za takve podvale. Pisao sam već o tomu kako je Inoslav Bešker objavio članak pod naslovom ”Epohalan uspjeh hrvatske katoličke homofobne kulture: Hrvatica i suprug do krvi premlatili talijanskog crtača stripova i njegovog muža koji boluje od Alzheimerove bolesti!”. Naravno, ni dotična ni njen suprug nisu bili ni Hrvati ni katolici, no pljuvanje po Hrvatima i Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj se ne osuđuje, nego se potiče i honorira.

Muškarci koji kleče izazivaju sve žešće napade bijesa kod dežurnih ideoloških higijeničara da je samo pitanje kad će napaljena kvazilijeva rulja i fizički nasrnuti na samozatajne molitelje. Možda ih pobješnjele aktivistkinje počnu sisama mlatiti po potiljku ili ih Joško Klisović stane bockati kopljem na kojemu vijori  zastava duginih boja!? Možda uleti kakav Pupovčev medijski jurišnik tipa Hrvoja Šimičevića i  napadne ih srolanim Novostima, a kakva su luda vremena, možda protivnici muškaraca koji kleče i mole uspiju ishoditi i sudsku zabranu klečanja i moljenja na javnom mjestu od čudnovatih demokršćana na vlasti. Jer to kao uznemiruje javnost. Sumnjam da bi se ovakva dezorijentirana Crkva u Hrvata uopće i oglasila tim povodom.

U digresiji koja slijedi pokazat ću kako se Crkva napada planski i da se za to koriste ljudi prepoznatljiva profila. U Višegradu se već tradicionalno u prvom mjesecu održava ”bogojavljansko plivanje za Časni krst”. Zanimljivo je da je ovogodišnji pobjednik natjecanja u plivanju za ”Časni krst” bio Zagrepčanin Šimun Cimerman. Lokalni portal donosi i Cimermanovu izjavu: ”Bili smo turistički nekoliko dana na Sutjesci i na putu za Zagreb stali smo ovdje u Višegrad kako bih plivao. Osjećaj je sjajan, a mislio sam da će biti puno hladnije. Ovo je jedno ogromno iskustvo koje mi puno znači, a veoma cijenim običaje naroda koji žive ovdje. Lijepe riječi i načelno ništa u njima nema sporno, međutim nevolja je u tome što Cimerman, koji veoma cijeni običaje srpskog naroda u Podrinju, baš nimalo ne cijeni običaje naroda u sredini u kojoj živi.

Naime, 4. prosinca 2020. za vrijeme lockdowna Šimun je Cimerman zajedno sa svojim kolegom Marijom Valentićem vježbao u crkvi u znak prosvjeda protiv mjera Stožera o zatvaranju teretana i fitness centara. Svoj performans su upriličili u crkvi Sveta Mati Slobode i snimku performansa pustili u optjecaj. Cimermana tada nisu zanimali osjećaji njegovih sugrađana kojima je crkva sveto mjesto, a takvih je u Zagrebu još uvijek većina. Osvajanje ”Časnog krsta” tamo negdje u Podrinju ga ispunja ponosom, osobito nakon što se duhovno obnovio na jednom od izvora partizanske duhovnosti, Sutjesci, a svetinjama svojih sugrađana se izruguje. Takav otprilike i jest profil tipičnog hrvatskog naprednjaka.

 Da se Cimermanu nije slučajno dogodilo da oskvrnjuje crkveni prostor, dokaz je i činjenica da je ovih dana bio i jedan od naprovokativnijih protumolitvenih prosvjednika na Trgu bana Josipa Jelačića, nosio je transparent s natpisom: “Dragi ljudi plemenitih namjera, molimo vas da svoje molitve uputite i muškarcima koji izazovnim odijevanjem one drugotne nastale od rebra tjeraju na blud. Hvala Vam.” Jutarnji list je u skladu sa svojom politikom prosvjedniku Cimermanu posvetio dosta prostora donoseći čak i kratki intervju s njim. Na muškarce koji kleče dosta rezervirano gleda i službena Crkva. Međutim, varaju se ako misle da će politikom povlačenja izbjeći sraz koji se neumitno približava. Zaigrat će Cimeerman i pred njihovim vratima, uostalom već je bio i unutra i radio sklekove, dizao benč, što li već.

Aktualna isprika biskupa Hranića zbog neodgovarajuće reakcije na slučaj seksualnog zlostavljanja u župi pod njegovom jurisdikcijom također ukazuje na mlitavost i slabost u crkvenim redovima, kao i moć medija. Ne poznajem slučaj da bih mogao donijeti mjerodavan sud, međutim u pitanju je jasno načelo. Ako si se osvjedočio da je dotični svećenik činio zlo, morao si reagirati odmah i beskompromisno; ako pak nije tako bilo, onda ispričavanjem nanosiš dodatnu štetu i Crkvi, i sebi, i pokojnom svećeniku. Točka. Zar Isus ne reče: Neka tvoje da bude da i tvoje ne bude ne. Nisam u početku previše pozornosti poklanjao muškarcima koji kleče, no možda se to na trgovima uistinu vodi bitka za budućnost Crkve, a da mi deklarirani vjernici to još uvijek ne prepoznajemo. U svakom slučaj, Crkva je izložena pritisku još jačem i još perfidnijem nego je to bila u socijalizmu. Prerano smo se poveselili kada je padao Berlinski zid, revolucija – bojim se – još uvijek teče.

Damir Pešorda, Hrvatski tjednik, Hrvatsko nebo