Šiljo: Jesmo li mi u hrvatskom narodu koji ne podupiremo duboku državu „u debeloj manjini“?
Vrijeme:13 min, 27 sec
Hrvatski establišment bastion je „narodne“, tj. socijalističke demokracije, u simbiozi s yugo-velikosrbstvom i zapadnim liberalizmom. Nositelji su svega čvrsto strukturirane „zdrave socijalističke snage“. One kako prije, tako ni sada vlast ne ispuštaju iz ruku. Prepuštat će ju plavi crvenima ili obrnuto, ali zajedno će na sve načine spriječiti da volja većine naroda dobije svoje političko zastupstvo. Dat će one jačima izvana sve, pa „ako treba i guzice“, ali vlast narodu predati ne će! Dokle sve jednom ne pukne i ne uruši se kao Šuma Striborova. Narod je naime „vječan“, a oni su ipak prolazni.
Jučer je na ovom portalu u rubrici „Dnevni bljesak“ objavljen članak pod naslovom „Pred izbore 2024.: Opet moramo ispočetka!“
Na taj članak reagirala je na portalu čitateljica „goranka“, čiji komentarčić zaslužuje da ga se najprije citira u cijelosti, a zatim i da se razmotre neke ocjene koje je iznijela. One su svakako vrijedne ne samo spomena, nego i daljnjeg razmišljanja, a i ispita savjesti, osobnog i kolektivnog. Evo tog osvrta na članak:
Potpisujem sve osim:
“Tzv. ’duboka država’ provodi odnosno nameće politike, odluke, poteze i mjere koje proizvodi samo krize, siromaštvo mnogih, nesigurnost i korupciju, i strah koji održava ’demokratsku’ diktaturu na vlasti – iako on nema potporu većine naroda.”
Ima potporu većine – onih koji biraju (ako biranja uopće ima – Šeksov poučak o Gremijima) po špranci iz 90-ih i onih koji ne izlaze jer im se živo fućka.
Kako hdz-ovci s glavom u pijesku uporno trabunjaju da su jedina brana ’ljevici’ i možemovcima, tako i mi ostali, koji nikada nismo pripadali ni jednima od tih, trebamo prestati tepati većini naroda koja kao ne podupire duboku državu. U debeloj smo manjini.
U zadnjem odlomku je rješenje za osamdesetak posto katolika, od kojih samo 27% ide na svetu misu nedjeljom.
Tko je – i otkad – u „debeloj manjini“?
Tko je u hrvatskom narodu, točnije: među hrvatskim državljanima koji imaju biračko pravo, u „debeloj manjini“? Na to pitanje, ako ćemo biti iskreni i prema sebi i prema njima, može se odgovoriti i ovako i onako. Ovisi kak se zeme, rekli bi naši kajkavci. Uzmu li se kao temelj ocjene da su slobodni i samosvojni Hrvati u manjini, tada je nedvojbeno da je od prvih općih, poslije i predsjedničkih, izbora g. 1990. do ovih posljednjih uvijek pobjeđivala jedna od dviju stranaka: HDZ ili SDP. Jesu li one uvijek bile po volji „duboke države“, dakle dominantnih struktura stvarne moći, o tomu bi se moglo i te kako raspravljati što se tiče godina 1990-ih.
Naime, Tuđmanov HDZ većinski je dio struktura „duboke države“ (tada još Jugoslavije i Socijalističke Republike Hrvatske kao njezina dijela, s Partijom, s represivnim i drugim aparatom, s medijima itd.) odbacivao ili pokušavao spriječiti njegov nastanak i njegov uspjeh na izborima, a zamalo ga je i brutalno uništio. Drugi, neusporedivo manji i slabiji dio tih struktura uvjetno je podupirao HDZ, iz razloga potrebe za suprotstavljanjem tsunamiju koji je dolazio iz Beograda, a kojemu se nije imao snage sam suprotstaviti. HDZ je mogao pružiti otpor zato što je iza njega stala glavnina i uvjerljiva većina naroda, i u domovini, i u BiH i u iseljeništvu. Ne samo oni koji su bili za tu stranku kao stranku, nego sve više i pripadnici drugih stranaka i nestranački ljudi, zato što je Hrvatska bila na udaru. A ona nam je zajedničko dobro.
Nadalje, između godine 1990., nakon koje je SDP, bivši SKH, do izbora g. 1992. jako oslabio, pa sve do izbora 3. siječnja 2000., ne može se govoriti o SDP-u kao alternativi HDZ-u. Jedno vrijeme glavna je alternativa bilo HSLS, uz ostale kao što je HSS, HNS, HSP, demokršćani, a g. 1992. njegov Dražen Budiša bio je glavni Tuđmanov izazivač na izborima. Bilo je dakle i nekih drugih stranaka koje možda nisu bile po volji „duboke države“, ili su bile produžene ruke različitih, pa i međusobno nepomirljivih frakcija „duboke države“. Vodeću poziciju u oporbi SDP je osvojio tek krajem 1990-ih, a učvrstio ju dolaskom na čelo vlade g. 2000. te nakon što je g. 2001. razbio koalicijski HSLS, a Dražena Budišu praktički poslao „u legendu“, tj. u političku mirovinu, unatoč njegovim pokušajima da nekako opet oživi i ojača i sebe i lojalne ostatke svoje stranke i ne-komunističku sastavnicu hrvatske politike.
Od 2000. naovamo SDP jest glavna alternativa HDZ-u, a i obrnuto. Tek otad možemo govoriti o bipartizmu, o „dvostranačju“. Tek otad možemo sa sigurnošću govoriti o tomu da su obje glavne stranke – svadile se one i međusobno natjecale i napadale ili se po potrebi sporazumijevale i jedna drugoj u kritičnim trenutcima štitile leđa – došle pod nedvojbenu kontrolu „duboke države“ odnosno postajale ili postale njezini glavni „konji za utrku“.
Da bi se to dogodilo, trebalo je kao prvo izvršiti „detuđmanizaciju“, što je u mnogočem značilo i „dekroatizaciju“. I što je svakako značilo i kadrovsku „diferencijaciju“, kao što su nekoć komunisti nazivali proces kadrovskog „pročišćavanja“ vlastitih redova, a time i čistke širokih razmjera, a napose pojedinačno eliminiranje onih koji mogu ili bi mogli ugroziti takvu dvoličnu vladavinu.
Nastavilo se i pridobivanje do tada nepoćudnih ljudi s položaja u strankama, institucijama i vlasti, i to na svim razinama. U tomu su vodeći izvršitelji i ešaloni domaće „duboke države“ dobivali snažnu potporu, osim od Beograda, i od globalne „duboke države“. Za sudjelovanje u takvim politikama i za „podobnost“ za gotovo sva važnija mjesta u državnim tijelima, ustanovama, organizacijama i udrugama, u kulturi i medijima, ali i u sferi vlasništva i poduzetništva, bio je ključni uvjet: politička i svjetonazorska osobna „podobnost“, kako su odanost „Partiji i Državi“ još davno imenovali komunisti. Bilo je važno i to potječe li tko iz obitelji s partijsko-jugoslavenski odnosno nehrvatski ili protuhrvatski dokazanim „trudbenicima“ i ideološki zaluđenim pripadnicima.
Još g. 2012. HDZ je imao ne-komuniste, nacionaliste ili demokršćane kao glavne kandidate
„Zrele“ rezultate takvih dugogodišnjih kampanja zorno vidimo i golim očima danas. Stanje je sukcesivno bivalo lošije. Na simboličkoj razini, na izborima unutar HDZ-a još desetak godina nakon 2000. vodeći kandidati za predsjednika nisu bili bivši komunisti, nego ljudi formalno iz nekomunističkih, katoličkih obitelji. To su g. 2002. bili Pašalić i Sanader, a Sanader je tada lažiranjem izbornih rezultata pobijedio svoga navodno ljutog rivala (na što nadležna tijela SDP-ove i Mesićeve vlasti uopće nisu reagirala, a mogla su javno zbog toga pokrenuti kampanju, ili su po zakonu morala počinitelje poslati na više godina u zatvor ili ih doživotno udaljiti iz politike!). I deset godina nakon toga, na stranačkom saboru 2012., glavna dva kandidata bili su Tomislav Karamarko i dr. Milan Kujundžić. Prvi je potjecao od oca koji je preživio Bleiburg, a drugoga se u medijima gadno napadalo zbog toga što je (iz radoznalosti) posjetio grob „poglavnika“ Ante Pavelića u Madridu kada se u tom gradu našao na nekoj medicinskoj konferenciji.
Situacija se je bitno promijenila tek u srpnju 2016., dakle prije nepunih sedam godina, kada je HDZ po načelu „jedan član – jedan glas“ (koje je Karamarko obećao Kujundžiću pred stranačkim izaslanicima provesti u roku od jedne godine, ali je ispalo: ’Ja reko – ja poreko!’) birao novog predsjednika. Tada nije bilo više od jednog kandidata, nego samo jedan: Andrej Plenković, potomak roditelja koji su pripadali ne samo komunističkoj organizaciji, nego i komunističkom establišmentu. A i on sam bio je ne samo odgojen marksistički, nego zacijelo i član komunističkih organizacija, iako to niječe. Kao i Zoran Milanović.
Plenković je narod „stavio pod varićak“, uz potporu „duboke države“ i tolikih koji su zatajili ideale
Ista se situacija ponovila na sljedećem Općem saboru, održanom u stanci ’zaključavanja’ naroda zbog korone, u ljeto 2000. Istina, tada je Plenković imao protukandidata u osobi dr. Mire Kovača, koji nije nikada bio komunist, nego uvjereni nacionalist i demokršćanin. No Plenković je uz pomoć struktura moći HDZ-a, mnoštva oportunista, ulizica, „prodanih duša“ i moćnih „lokalnih šerifa“ koji su imali spletene interesne mreže i u svojim rukama koncentriranu moć, već bio pohvatao gotovo sve konce, a ni Kovač nije bio osobito uvjerljiv protukandidat (mudri Davor Stier, koji bi na izborima nešto bolje prošao, na vrijeme je odustao od kandidature, svjestan da su negdašnji hrabar i zaslužan branitelj Milijan Brkić, a prije toga milicajac, i stranačka ’mašinerija’ sve učinile na terenu da Stiera onemoguće kako bi Plenković zadržao svoju lidersku funkciju).
Otad se Plenković sve više ponaša po onoj svojoj izgovorenoj maksimi: „Mogu što hoću.“ Sredio je po svom ukusu i zadaći HDZ, a sada po svom ukusu i zadaći „sređuje“ i Hrvatsku. Narod je već uspješno stavio „pod varićak“. Podupire ga, naravno, i globalna i domaća „duboka država“, prema ova posljednja razmatra i opciju da ga se u nekom trenutku riješi – kako bi s nekom novom opcijom dotukla ostatke ostataka organiziranih hrvatskih domoljuba odnosno tuđmanista, nacionalista, demokršćana, aktivističkih katolika i ostalih „nepodobnih“ u stranačkom i političkom i javnom životu, a poglavito ponekih koji to ne glume, a koji su u tijelima vlasti.
Čitateljici „goranki“ mora se dati za pravo kada tvrdi da Plenković demokratski vlada i strankom i izvršnom vlašću i parlamentarnom većinom upravo zaslugom demokratski izražene volje birača, odnosno „naroda“. Utoliko, istina je da je narod posvuda „zatajio“ i da su premnogi zatajili svoje ideale s kojima su polazili u političke i ratničke bitke u prvoj polovini 1990-ih, ili vrijednosne i etičke kriterije općenito. To je očito. No ipak, mora se napomenuti da postoje i argumenti koji dovode u pitanje temeljnu tezu po kojoj smo mi u hrvatskom narodu koji ne podupiremo duboku državu „u debeloj manjini“. To se naime nipošto na izborima ne može sa sigurnošću izmjeriti. To će se argumentirati u nastavku.
HDZ i sve stranke zajedno nemaju većinsku potporu svih hrvatskih birača: narod je „negdje drugdje“
Kao prvo, HDZ upravo vlada kao glavna snaga u većinskoj koaliciji s osvojenih 16,5 posto glasova svih birača, od kojih većina nije uopće izašla na birališta, od kojih je poneki postotak imao nevažeće listiće, i od kojih je nezanemariv broj dao glasove kandidatima koji su ostali ispod praga i tako ih „spiskao“ u korist onih koji su prešli izborni prag. Većinu mu omogućuje osam zakonski povlaštenih i posve nelegitimno izabranih zastupnika manjina. Nelegitimnih zato što su za njih glasovali samo mali postotci njihovih dotičnih manjinskih birača; većinski su naime pripadnici manjina glasovali za opće, a ne za manjinske liste, ili uopće nisu glasovali. Osim toga, smisao manjinske reprezentativnosti nije u odlučivanju ni političkom presuđivanju o tomu tko će imati većinu, ni kakvu će većinska stranka politiku voditi, nego primarno o zaštiti manjinskih prava.
Sve skupa oko 20 posto birača temelj je sadašnje vlasti. A temelj izazivačkih stranaka još je mnogo „tanji“. „Debela“ većina hrvatskih birača nije glasovali ni za stranke odnosno zastupnike vladajuće koalicije ni za oporbene stranke i zastupnike, a praktički ni za sve njih zajedno. Narod je „negdje drugdje“, da parafraziramo nekadašnjega češkog komunističkog disidenta, književnika Milana Kunderu.
Gdje je narod? – Narod većinom i u sve većem postotku ne sudjeluje na izborima. Kako to i zašto to? A i mnogi koji sudjeluju daju svoje glasove, kako donekle s pravom primijeti „goranka“, „po špranci iz 90-ih“. Drugim riječima, glasuju oni kojima je iz nekog razloga stalo, a oni drugi abstiniraju. Postupaju li ovi posljednji tako zato što „im se živo fućka“, kako „goranka“ dodaje? – Sigurno je da ima i takvih, no u takvo stanje došli su nakon raznih razočaranja u stranke, ljude i politiku. A upravo na tomu da što više običnih ljudi digne ruke od politike i od izlaženja na izbore planski su i sustavno radili mnogi.
Tko je sve radio na tomu da narod odbije od politike i zašto nastojanja i apeli PHB-a nisu uspjeli?
S jedne strane, na tomu su radili oni koji žele imati monopol na vlast – a ne da narod, nedajbože!, o vlasti odlučuje. S druge strane, radile su zdušno na neutralizaciji alternative glavne stranke. S treće strane, radile su stranke i strančice i političari i drugi „trudbenici“ koji su sateliti ili javni ili potajni saveznici spomenutih. Lažni oporbenjaci! Agenti HDZ-a ili specijalci „duboke države“. Ili umišljeni samoljubci. Radili su i mediji i dobro organizirane strukture moći, javnog utjecaja, represije, medija i „inženjeringa“ – koje su cijelo vrijeme još od 1989. odnosno još od 1945. imale za glavni cilj oduzeti mogućnost narodu da demokratski, većinski i slobodno bira sebi vlast i ljude koji mu najviše odgovaraju. Zato je osuđen i nadbiskup Stepinac, kao jedina živa osoba koja je smjela biti u javnosti i koju je narod volio i cijenio. Tomu u hrvatskoj državi služi i postojeći izborni sustav. U kombinaciji d’Hondtova sustava i podzemnog djelovanja događa se da se mnoštvo glasova nezadovoljnih svaki put rasulo, a njihovi izgubljeni glasovi (oni „ispod praga“ od pet ili više posto) pribrajali su se onim strankama koje bi prelazile izborni prag.
Ogledan primjer iz najnovije prošlosti bili su izbori za Europski parlament održani u svibnju 2019. Tada je od čitave nacionalne desnice i desnog centra bila izabrana samo Ruža Tomašić. Da su sve te stranke išla skupa, osvojile bi najmanje 25 posto (a moguće zbog sinergijskog učinka, i snažnije motivacije birača, te ako se pribroji i izabrani Kolakušić, i više od 40 posto) glasova i bile bi pobjednici izbora. No što HDZ, što „duboka država“, što ljudske taštine i politička glupost spriječile su da se ostvari inicijativa naše skupine „Pokret za hrvatsku budućnost“ (PHB) o izlasku na zajedničkoj listi, pojačanoj k tomu nekim uglednim nestranačkim ljudima.
Pokušaji povezivanja domoljubnih stranačkih i političkih snaga prije i poslije toga stalno su se razbijali o hridinu svojevrsne urote establišmenta protiv ostvarenja opcije hrvatske rodoljubne opozicijske sloge. Ona bi značila „smrt“ ili veliko slabljenje za etablirane stranke koje imaju ili dijele vlast ili se na vlasti smjenjuju. Mnogi „Jude“, mnoge prodane duše dosad su naplatile svoje usluge establišmentu, i naplaćuju ih i dalje. U tom smislu, moglo bi se reći da je i „narod“ općenito (postao) nemoralan i pokvaren, ili da se u najmanju ruku sastoji u znatnu broju od prodanih, kukavnih, taštih, umišljenih, dvoličnih, nezreli i glupih pripadnika. No bliže istini bilo bi reći da dobro „organizirane socijalističke snage“ (i 33 godine nakon formalnog ukinuća „socijalizma na Balkanu“) jako dobro upravljaju procesima, novcima, položajima, politikama, tijelima, medijima, sveučilištima, školama i ljudima koji im se stavljaju na raspolaganje kao zabludni odnosno lažni opozicionari i alternativci.
„Dat će oni i guzice“, samo vlast ne – dok sve jednom ne pukne i ne uruši se kao Šuma Sriborova!
U obranu većine naroda mora se reći i to da je najčestitiji do naroda, onaj požrtvovno-junački, ili u ratu izginuo, ili ostao bolesnim i invalidnim, ili teško pati od posljedica rata i poratnih muka i zapostavljanja, ili si skratio život, ili se teško razočarao odnosno rezignirao.
Još je veći dio onih iz mlađih naraštaja koji ne izlaze na izbore iz sasvim objektivnih razloga. Stotine tisuća hrvatskih birača, onih u najvitalnijem dobu, onih koji su najnezadovoljniji stanjem u državi, dakle i vladajućim strankama, otišlo je u druge zemlje, u kojima praktički ne mogu glasovati. Glasuje zanemariv postotak njih, maksimalno jedan do dva posto, jer je glasovanje povezano s procedurama registriranja i višekratnih odlazaka u veleposlanstva i konzulate, gdje ih uopće ima. A sigurno bi ih neusporedivo više glasovalo kada bi mogli glasovati dopisno ili elektronički.
E, upravo to vladajući stranački establišment ne želi dopustiti! Iako u njemu na riječima prisežu na „zajedničke europske vrijednosti“, uporno se oglušuju na poziv i preporuku Europskog parlamenta da države uvedu mogućnost dopisnog i elektroničkog glasovanja. Kakvo već dugo postoji i u SAD-u. Ništa tu ne pomaže. Narodu se ne želi dopustiti do doista demokratski dođe do izražaja!
Hrvatski establišment bastion je „narodne“, tj. socijalističke demokracije, u simbiozi s yugo-velikosrbstvom i zapadnim liberalizmom. Nositelji su svega čvrsto strukturirane „zdrave socijalističke snage“. One kako prije, tako ni sada vlast ne ispuštaju iz ruku. Prepuštat će ju plavi crvenima ili obrnuto, ali zajedno će na sve načine spriječiti da volja većine naroda dobije svoje političko zastupstvo. Dat će one jačima izvana sve, pa „ako treba i guzice“, ali vlast narodu predati ne će! Dokle sve jednom ne pukne i ne uruši se kao Šuma Striborova. Narod je naime „vječan“, a oni su ipak prolazni.
Povezano:
Šiljo, Hrvatsko nebo
