Darko Daran Bašić: Milatović pobijedio Đukanovića – Crna Gora odlučila prihvatiti prevlast Srbije
Vrijeme:9 min, 28 sec
U Crnoj Gori dogodilo se ono što su poznavatelji stanja i politički analitičari i predviđali i očekivali i čega su se ujedno mnogi bojali: Milo Đukanović, dosadašnji predsjednik države i predsjednik Demokratske partije socijalista (DPS) potučen je u drugom krugu izbora od Jakova Milatovića, u omjeru 3:2 (60 % : 40 %). Izlaznost birača bila je iznimno velika, veća od 70 posto. Stoga se ovi izbori mogu smatrati i svojevrsnim plebiscitom o budućnosti te zemlje, koji je pokazao da većini ne smeta ponovno prihvaćanje prevlasti Srbije nad njom.
Milatović je kandidat novoosnovanog pokreta Europa sad (Evropa sad) dvojice bivših ministara – njega i Milojka Spajića. Oni su ministrima postali nakon što je koalicija brojnih stranaka i strančica preotela vlast DPS-u, i to sa svega jednim mandatom (41:40) više od protivne strane. DPS je prethodno vedrio i oblačio u Crnoj Gori tridesetak godina: najprije u državi SFRJ pred raspadom, zatim u Saveznoj Republici Jugoslaviji, u kojoj su od 1992. do 2003. bila „oba oka u glavi“, to jest i Srbija i Crna Gora, slično tomu i još tri godine, ali u labavijoj državnoj zajednici preimenovanoj u „Srbija i Crna Gora“, sve do osamostaljenja Crne Gore na temelju plebiscita g. 2006.
Svima koji išta znaju poznato je da su se u Crnoj Gori i na ovim izborima borila dva bloka: procrnogorski suverenistički i prosrpski, koji se dijelom sastoji i od strančica i birača koje sebe ne pokazuju kao prosrpske, nego kao „građanske“, proeuropske i općenito razočarane trodesetljetnom Đukanovićevom vladavinom. U osnovi se nije biralo između već ostarjelog Đukanovića i razmjerno mladog Milatovića, nego se, pojednostavljeno rečeno, biralo između održavanja crnogorske suverenosti i identiteta većinskog naroda i države i ponovnog posrbljenja Crne Gore i njezina „preuzimanja“ od Srbije. U svemu skupa, po mišljenju mnogih, odigrala je te će i dalje igrati „Srpska pravoslavna crkva“, koja pod kontrolom Beograda i svekolikog srpstva raspolaže s više od 95 posto svih pravoslavnih crkava i vjerskih objekata u toj zemlji.
Skori odlazak Đukanovića s dužnosti predsjednika države imat će zbog iznesenoga za posljedicu lanac daljnjih događaja, koji će vrhunac doživjeti na prijevremenim parlamentarnim izborima 11. lipnja. Nakon današnjega drugog kruga predsjedničkih izbora, u kojemu je Đukanović potučen do nogu, a s njima i ideja crnogorskoga ne-srpskog suverenizma, nema više nimalo sumnje da će prosrpske stranke osvojiti većinu i na predstojećim parlamentarnim izborima i time preuzeti svu vlast na državnoj razini, nakon što su takve stranke na lokalnim izborima u ožujku i listopadu 2022. osvojile vlast u najvećem broju crnogorskih gradova i općina, pa tako i u metropoli Podgorici.
O daljnjim zbivanjima u Crnoj Gori pisat će se i zbivanja će se analizirati sljedećih dana, tjedana i mjeseci. Bit će velika uzbuna i u susjedstvu i u Europi. Za sada u to ne bih ulazio, nego bih samo podsjetio na intervju što ga je za crnogorski suverenistički portal Analitika dao krajem listopada suradnik i kolumnist portala Hrvatsko nebo Zdravko Gavran. U tom intervjuu iznesena su razmišljanja što bi crnogorske suverenističke snage mogle i trebale učiniti kako bi pokušale spriječiti ono najgore, to jest gubljenje same Crne Gore i njezino podvrgavanje Srbiji, spajanje s njom ili utapanje u nju. Dogodilo se na žalost da taj portal, koji je pod kontrolom DPS-a i vjerojatno Đukanovića osobno, intervju uopće nije objavio, i to bez isprike i bez ikakva objašnjenja.
Zašto je portal tako postupio, svatko može sam zaključiti kada pogleda ključne poruke koje sam izdvojio iz opširnijeg intervjua i prenio ih ispod ovoga mog osvrta. Hrvatsko nebo objavilo je iz solidarnosti sa svojim kolumnistom intervju koji Analitika nije htjela objaviti.
Neobjavljeni intervju s kolumnistom Hrvatskog neba za crnogorski portal „Analitika“
Osim toga, kolumnist uredništva našeg portala „Šiljo“ objavio je dva teksta u kojima je pozvao vladu u Zagrebu da nešto ozbiljno učini kako bi pokušala preduhitriti nepovoljan razvoj događaja u Crnoj Gori, koji svakako ne će biti povoljan ni za samu Hrvatsku, a ni za stabilnost naše Bosne i Hercegovine. Poveznice s tim dvjema kolumnama donesene su na kraju ovog priloga.
Darko Daran Bašić, gl. urednik portala Hrvatsko nebo
Dijelovi intervjua sa Zdravkom Gavranom iz listopada 2022. za crnogorski portal Analitika, koji intervju nije objavio:
…….Vaš je glavni problem što su hramovi, a time i svećenstvo, a onda i crkve, manastiri, učilišta, biznisi u rukama pravoslavne Crkve koju vodi beogradski patrijarh, a koju je već davno trebalo, kao i svaku drugu, po definiciji autokefalnu, ako nije podređena carigradskoj patrijarhiji, razgraničiti onako kako su se po raspadu Federacije razgraničile i u svemu razdvojile suverene osamostaljene republike.
SPC je zapravo najopasniji karcinom crnogorske države i državnosti. I ne samo crnogorske. Riječ je o hijerarhijskoj strukturi, prožetoj odgovarajućom nacionalističkom i šovinističkom sviješću, koja se služi i fašističkim metodama i koja je i dalje povezana sa srpsko-srbijanskim i srpsko-jugoslavenskim strukturama još iz komunizma i onima prije komunizma, a istodobno i s Moskovskom patrijarhijom, s patrijarhom Kirilom, odnosno s „Ruskom pravoslavnom crkvom“. Time je SPC neminovno i dio protuzapadne fronte, premda tu tvrdnju, poučen povijesnim iskustvom, ne bih apsolutizirao. Vjerski i moralni razlozi koje SPC spominje uglavnom su samo izgovori, izlike.
SPC i velikosrpski akademici i intelektualci tvorci su koncepta „srpskog sveta“, kojim se u miru želi osvojiti ono tuđe što se nije uspjelo osvojiti ili „pripitomiti“ u ratu ili u poraću. No nije problem samo u tomu. Iako možda griješim u detalju, kao promatrač sa strane mislim da neke stvari oštrije od vas mogu vidjeti u globalu, s dovoljne distance i pomoću metoda komparativne i dijakronijske analize. […]
S druge strane, vladavina DPS-a, uz pomoć nekih bliskih mu stranaka, (pre)dugo traje. Vlast, kao što znamo, kvari ljude, stvara slojeve povlaštenih, i time se postupno sve više odmiče od dijela naroda. Mi imamo takvo iskustvo s HDZ-om, svaki čas otkrivaju se kod nas nove afere iz sfere političke korupcije i ostaloga što većina ne odobrava i što ili nije zakonito ili nije moralno. A šira javnost nije u stanju razlikovati korupciju ili kriminal ili pogodovanja koja se otkriju od onih koja se ne otkriju i ne procesuiraju, a koja su često neusporedivo većih razmjera. Najčešće se sudi za tisuće ili poneki milijun, a ne sudi se za pronevjerene milijarde ni za neizravno nanesene štete raznih vrsta. No kako god bilo, odgovornost uvijek nosi vladajuća stranka, vladajuća struktura, pogotovu kada se ona „usali“ i „petrificira“, a zatim i šira „vladajuća klasa“. Za razliku pak od Hrvatske, u kojoj su se stalno događala pravosudna i politička pročišćavanja, pa i samog HDZ-a i njegovih vlada, u Crnoj Gori takvih procesa pročišćavanja i utvrđivanja odgovornosti za ono što ne valja, koliko znam, nije bilo. Izostala je pravodobna smjena generacija, a izostalo je i intelektualno pomlađivanje i osvježivanje.
Kad ovako šturo, u obliku krokija, govorim o tim pitanjima, koja inače zaslužuju duge analize, pada mi na pamet opomena svetoga Pavla: Oni koji stoje neka paze da ne padnu! DPS je dugo stajao, nije se dovoljno pokretao, ni u sebi ni prema drugima. Sada mu zato prijeti slabljenje i pad. To bi značilo to da je (predugo) „stajao“, tapkao na mjestu.
Malo ću to, kao čovjek vičan jeziku, slikovitije izreći. Uzmite samo to da je DPS ostajao stalno jedini „stožer“ crnogorske nacije, i stalno pod istim imenom, pa i onda kada je iz temelja promijenio svoju državnopolitičku orijentaciju. Prva riječ, „demokratska“, ne govori ništa osobito; sve su stranke po definiciji demokratske. Druga riječ, „partija“, naslijeđena je od prijašnje, komunističke partije. Treća riječ, „socijalistā“, također je naslijeđe prošlosti. Po čemu bi to Đukanovićeva partija bila stranka socijalista iliti proletera danas, to mi je, vjerujte, nemoguće razumjeti. Riječ je o mentalnoj uspavanosti, o inerciji.
Nadalje, DPS je u međuvremenu postao nositelj samostalnoga i samosvjesnoga crnogorskog suverenizma, a nigdje u nazivu ni te stranke ni njezinih prvih partnera ne vidim da je izražena bilo jedna, bilo druga ideja.
Četvrta riječ koju mi crnogorski prijatelji često spominju jest riječ „antifašizam“; razumijem potrebnu za njom, ona ima i povijesno i današnje opravdanje. No tko vam danas u Europi uspijeva ući u parlament, a kamoli u vlast pod titulom „antifašizma“; to je već povijesno uglavnom prevladano, kao i socijalizam, ili ispražnjeno od izvornog sadržaja. A taj pojam, taj politički koncept nije u Crnoj Gori mentalno i programski prerađen i preoblikovan u nešto suvremenije, razumljivije, ljudima bliže.
Govorim sve to na onoj najvidljivijoj, na simboličkoj razini, no vjerujem da ćete razumjeti kako mislim i na mnogo dublje i sadržajnije razine ostvarivanja crnogorske nacionalne, proeuropske, moderne i napredne politike u 21. stoljeću. Nije, na primjer, slučajno ni to da je apsolutno najveći rast, počevši od nule, ostvarila sada na lokalnim izborima stranka koja se nazvala „Europa sada“. Znamo da je to ambalaža točno određenih ljudi, kojima je Europa jako daleko, i da u postupcima njezinih vođa prevladava populistička demagogija i neodgovorno dijeljenje novca „šakom i kapom“, no ipak – pod tim su imenom ostvarili velik skok.
Udovoljenje svim socijalnim potrebama i apetitima ljudi kod nas je prije više godina obećavao prosvjedni pokret „Živi zid“, koji je u međuvremenu „otišao u legendu“, profanirao se i „ishlapio“. Ali na moderno i ozbiljno profiliranje stranaka i njihovih programa i afirmiranje mlađih i stručnih kadrova, i moralnih korektiva, mora se mnogo više misliti. Davno je to bilo kada su predci mnogih u Crnoj Gori, i drugdje, grubo rečeno, „došli iz šume“ i preuzeli vlast u gradovima i selima. Da se razumijemo, time ne poričem pozitivnu povijesnu ulogu crnogorskog, partizanskog antifašizma, posebice u njegovoj pravednoj borbi protiv zloćudnog i zločinačkog četništva i protiv talijanskog fašizma. Ali bih dodao da nije zatim sve bilo ni malo onako ni onoliko svijetlo kako nas je o tomu učila jugoslavenska historiografija i režimsko školstvo. […]
Rekao bih, ako mi dopustite, još nešto. Crna Gora, koliko vidim, prolazi kroz razdoblje turbulencija, kroz određeno demokratsko vrenje, komešanje i stranačko preoblikovanje. I dobro je to sve dotle dokle ostane unutar granica zakona i demokracije. Nije dobro što je previše stranaka, i to u zemlji koja ima stanovnika manje recimo od grada Zagreba. Smatram i da bi trebalo onim „zvijezdama“ koje su najednom zasjale ipak dati šansu da se i same i u kombinaciji s drugima posve i dokraja iskažu. Da pokažu što (ne) znaju i što (ne) umiju. Istina, to nosi i velike rizike, no drukčije se situacija ne će pozitivno razriješiti, drukčije se ne može razotkriti koji su to političari demagozi i jeftini populisti, ne može se ispuhati prazne balone.
Za to vrijeme treba graditi pozitivne opcije, razrađivati nove programe, voditi pravne, medijske i druge bitke. Argumentima i na razne načine.
Crnogorski suverenizam odnosno crnogorska državnost ne može se graditi ni zasnivati na samo jednoj stranci ni na samo jednoj ideološkoj opciji. Suverena državnost, općenito, mora imati i svoje lijevo i svoje desno krilo i svoj centar. Tako je to u svim zrelijim državama i demokracijama. Ondje gdje se to naruši dolazi do situacija da se pad određene stranke doživljava i kao ugroza države, čega ne bi smjelo biti. Ne znam postoji li u crnogorskom parlamentu prisega na lojalnost vlastitoj državi; ako ne, trebalo bi ju uvesti, a ako postoji, trebalo bi na njoj inzistirati i njezino kršenje prokazivati……
Šiljo: Zašto sam bacio ’šok-bombu’ s idejom o hrvatsko-crnogorskoj federaciji?
Darko Daran Bašić, Hrvatsko nebo
