Srpski Goebbels ne odustaje

Dačićeva prosvjedna pisanija plasirana uoči briselske konferencije o Bl. Alojziju, temelji se, baš kao i višedesetljetna srpska kampanja, na pamfletu Viktora Novaka Magnum crimen, koji je, inače, davno raskrinkan. Pa, ipak, Srbi su s njim svijetla obraza mahali po Vatikanu. I, što je najgore, impresionirali Rimskog biskupa.

Konferencija Blaženi Alojzije Stepinac – svjedočanstvo vjere, ustrajnosti i nade, što ju je organizirala hrvatska zastupnica Željana Zovko, održana jeprošloga utorka u Europskom parlamentu u Bruxellesu. Održana – naravno (!), usprkos tomu što je šef srbijanske diplomacije Ivica Dačić, taj kontinuirani denuncijant kada je riječ o hrvatskom blaženiku, sredinom ožujka presavio tabak i u svojoj pismenoj izjavi udario u (stare) srpske gusle koje je uglazbio još pokojni „veliki patrijarh“ Irinej.

„Sporna pisma“

Jasno, niti ovoga puta, kao i nebrojeno do sada, službeni se Beograd nije obrušio samo na Bl. Alojzija, nego na cijelu Katoličku Crkvu u Hrvatskoj kroz, uz ino, perfidnu tvrdnju toga Miloševićeva (pred)ratnog  šefa propagande kako „kršćanin u njemu (Stepincu, op.a.) nikada nije nadvladao fanatični hrvatski ekstremizam“. Uz već tradicionalno ponavljanje uradaka iz srpske tvornice laži kako se zagrebački nadbiskup u pismu papi Piju XII. hvalio da je u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj pokatoličeno 250 000 pravoslavnog življa…

Na što je postulator kauze Bl. Alojzija Stepinca mons. Juraj Batelja u Bruxellesu odgovorio kazavši kako je velikosrpska i komunistička propaganda desetljećima širila neistine i poluistine o Stepincu te da je ta vlast javnost uvjeravala da je Katolička Crkva fašistička i antisemitska institucija. „Režim bezbožne vlasti zabranio je Crkvi svaku mogućnost iznošenja istine u javnost. Tako je praktički započelo i izvedeno ‘sudsko umorstvo’ nadbiskupa Stepinca, a laž se pokušala nametnuti kao istinu“, pojasnio je mons. Batelja dometnuvši kako se 1936. kada su prvi prognani Židovi iz Njemačke i Poljske počeli stizati u Zagreb, nadbiskup koadjutor Stepinac stavio na čelo Odbora za zbrinjavanje tih ljudi te prikupljanje sredstava da im se omogući dostojan život i da dobiju zaposlenje.

Slijedom čega se nikada ne treba umoriti od ponavljanja kako je u kolovozu 1942. Vlada Srbije na čelu s Milanom Nedićem objavila je da je Srbija – judenfrei („čista od Židova“), a to znači da je progonom, ubijanjem i mučenjem „riješila židovsko pitanje“.

Stoga sam bio u (ne)maloj dvojbi glede reakcije hrvatske europarlamentarke na aktualnu pisaniju srbijanskog ministra. Zovko je, naime, kazala kako je to što Dačić radi neshvatljivo. Ali (i) kako je to pretjerano ne zanima.

Dačićevo guslanje

U biti, srpska je ujdurma (vrlo) shvatljiva. Nije riječ, naime, o incidentu, Dačićevu ispadu – već o kontinuiranoj propagandi koja je rezultirala formiranjem Mješovite komisije hrvatskih katoličkih i srpskih pravoslavnih stručnjaka za zajedničko razmatranje lika zagrebačkog nadbiskupa Alojzija kard. Stepinca, koja je, zapravo, samo usporila kanonizaciju Blaženika. Jer jedina  joj je stečevina ono što smo ionako znali: Različiti događaji, nastupi, spisi i stajališta još uvijek su predmet različitih tumačenja. A nakon Dačićeva guslanja gotovo se malicioznim doima (zajednička) hrvatsko-srpska konstatacija iz srpnja 2017. kada je rečena Komisija okončala svoj rad: „Članovi Komisije složili su se i da je njihov rad omogućio bolje razumijevanje povijesti u godinama između Prvoga svjetskog rata i 1960. – godine smrti kardinala Stepinca.“

I zato, kad Zovko kaže (i) kako je Dačić baš i ne zanima, sada kada je briselska konferencija održana, onako na prvu, mogao bih i potpisati njezine riječi. Međutim, baš zbog toga što Srbi ne odustaju od svoje propagande, mora nas zanimati i taj (Slobin) Goebbels i slična bratija koja bespogovorno slijedi stečevine srpsko-komunističkog pakta iz ’45., koji je i doveo do montirana procesa protiv kardinala i njegove mučeničke smrti. Srbijanska politika, u biti, naprosto vreba. Primjerice, kada je papa Franjo početkom listopada 2016. pohodio Gruziju, Dačić, koji je i tada bio ministar vanjskih poslova, dio je njegove izjave kako je preobraćivanje pravoslavaca veliki grijeh, „preveo“ kao najveću Papinu osudu kardinala Stepinca…

I – domaći izdajnici…

Već iduće godine, nakon što je u Osijeku otkriven Stepinčev spomenik, Dačić je izjavio kako Hrvatska podiže spomenike ratnom zločincu. Odmah mu je žestoko uzvratio tadašnji šef hrvatske diplomacije Davor Ivo Stier. „Napad na kardinala Stepinca, koji smo čuli od Dačića, bio je napad u najgoroj maniri jednog komunističkog aparatčika. Kao što je bio progon kardinala Stepinca s montiranim procesom, propagandom koju je jugoslavenska komunistička vlast tada razvijala“, kazao je Stier naglašavajući kako mu je žao što je bilo i Hrvata koji su sudjelovali u širenju laži, na čelu s bivšim predsjednikom Stjepanom Mesićem koji je 2016. u Beogradu denuncirao Blaženika na veliko zadovoljstvo svojih domaćina.

No, nakon najnovijeg napada iz Beograda, hrvatska diplomacija šuti. Možda umorni od bjesomučnih srpskih napada?! Pri čemu valja konstatirati kako Hrvatima uistinu malo za sreću treba: Čim je, nakon svoga mandata mitropolita zagrebačko-ljubljanskog i cijele Italije, ustoličen patrijarh Srpske Pravoslavne Crkve Porfirije, očekivanja dijela hrvatske javnosti bila su golema. Prvoslav je Perić, naime, imao (razmjerno) brojne zagrebačke (pa i šire…) poklonike. Štoviše, i kružok koji je, uz istaknute intelektualce i umjetnike, okupljao – čak! – i bivše predsjednike Hrvatske. A kako je na tronu Svetoga Save naslijedio Irineja koji se Bogu predstavio 20. studenoga 2020., vjerovalo se (valjda) kako gore ne može biti. Glede Stepinca i – inače.

Čak i usprkos tomu što je (novi) patrijarh bio član i rečene, i nakon svega, kontroverzne Mješovite komisije. Velika su očekivanja, međutim, iznevjerena. Što je bilo bjelodano kada je patrijarh u ožujku 2021. dao intervju HRT-u kazavši, uz ostalo, kako u pismima Bl. Alojzija papi Piju XII. ima „duboko problematičnih mjesta“.

Što (ni)je problematično?!

Ne precizirajući – a ni novinar koji ga je intervjuirao nije inzistirao – o čemu je riječ. Što je mons. Batelju ponukalo da ga otvorenim pismom što je prenijela IKA, upozori kako takvim nedorečenostima, u biti, dodatno unosi zabunu. Ne vjerujući pritom, po osobnome priznanju, kako je patrijarhova nakana da se stvori nepovjerenje između katolika u Hrvatskoj i Petrova nasljednika u Rimu i između katolika i Bl. Stepinca – te još manje da želi produbiti nepovjerenje između hrvatskog i srpskog naroda. No, postulator ga informira – ili, svejedno, podsjeća – kako su o sadržaju svih pisama nadbiskupa Stepinca papi Piju XII. stručnjaci kazali svoj sud, teološki i povijesni.

„Ni u jednom pismu nema ništa protiv kršćanske vjere i ćudoređa. Nema u njima problematičnih mjesta, ne daju povod za prijepor – još manje za sumnju u čistu savjest i svetački značaj Alojzija Stepinca“, otpisao je Batelja Porfiriju, a, evo, i danas vidimo kako Dačić maše tim „problematičnim mjestima“.

Nakon čega treba podsjetiti i kako je jedan insajder koji je, dakle, iznutra imao uvid u rad (famozne) Mješovite komisije, svjedočio nakon završetka njezina rada da je supervizor iz Vatikana i šef Papina tijela za povijesne znanosti mons. Bernard Ardura,vidjevši kako srpski dio Komisije ne raspolaže nikakvim dokumentima, osim nekakvim papirićima temeljenim na pamfletu Magnum crimen Viktora Novaka,stalno Porfiriju i ostalima, kada bi nešto tvrdili, govorio: „A dokumenti, gdje su vam dokumenti?“

Dokumenata, međutim, nije bilo i to je – duboko problematično!

Franjo je ucijenjen

A kakav je zapravo modus operandi SPC-a, svjedoči Mario Jereb. Iz prve ruke, budući da je hrvatski povjesničar bio član spomenute Mješovite komisije. Riječ je, u biti, o planu patrijarha Irineja pretenzije SPC-a predstaviti kao interese (svekolikog) pravoslavlja. Jereb se referira (i) na izjave što ih je srbijanskoj podružnici ruske promidžbe pod nazivom Sputniknews dao Darko Tanasković, i sam član srpskog dijela rečene Komisije. Taj je bivši diplomat otkrio kako je Irinej u prepisci s papom Franjom inzistirao na tomu da vjernici SPC-a, Srbi u cjelini, a i većina pravoslavaca u svijetu, ne bi mogli prihvatiti da nadbiskup Stepinac sa svojom ulogom u povijesti bude „svetitelj u hrišćanstvu“.

Tanasković dalje tvrdi, kako ga interpretira Jereb, da je Papa to dobro razumio te je inzistirao na tomu da se ne smiju donijeti odluke koje će još više podijeliti kršćane. Što Jereb ocjenjuje svojevrsnom moralnom ucjenom: „Ako ne prihvatiš naša stajališta, nema dijaloga i dovodiš do podjela među kršćanima, a zna se pritom kako je papi Franji na srcu upravo jedinstvo kršćana.“

I na kraju, podsjećajući – ne bez stanovite nostalgije! – na bivšega ministra Stiera i njegovu konstataciju kako Dačić napada Stepinca i Crkvu u Hrvata u najgoroj maniri jednog komunističkog aparatčika, podsjetimo i na pakračkog episkopa Jovana (Ćulibrka) koji je, kako piše Časopisu za suvremenu povijest, upozoravao vodstvo SPC-a da ne bi bilo dobro uporabiti dokumente kojima su se komunisti služili na montiranom suđenju nadbiskupu Stepincu.

Prezahtjevno je to bilo od episkopa! Srbi, naime, drugih dokumenata nemaju. Nisu makli dalje od Novakova pamfleta.

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

nedjelja.ba/hr/ https://www.nedjelja.ba/hr//Hrvatsko nebo