D. Dijanović: Quo vadis, Europa?

Vrijeme koje stvara višak povijesti

Nakon pada Berlinskog zida dva su političko-ideološka narativa dominirala u objašnjavanju buduće arhitekture međunarodne sigurnosti. Prvi je, na tragu Hegela, Fukuyamin o kraju povijesti, koji je podrazumijevao da je liberalna demokracija odnijela globalnu pobjedu nad drugim ideologijama, a drugi je Huntingtonov o sukobu civilizacija. Iako se niti Huntingtonova predviđanja o sukobu civilizacija ne mogu smatrati potpuno točnima, ona su – pokazalo se to već nakon terorističkog napada 11. rujna 2001. – mnogo točnija od Fukuyaminih.

Govoreći iz perspektive 2023. godine, možemo reći da ne da ne svjedočimo „kraju povijesti“, nego živimo u vremenu koje – da parafraziramo Nietzschea – stvara višak povijesti.

Novi hladni rat Sjedinjenih Američkih Država i Ruske Federacije odnosno Narodne Republike Kine doveo je do kraja liberalne paradigme međunarodnih odnosa i povratka surovog realizma u međunarodne odnose. Rat u Ukrajini, izazvan ruskom agresijom, doveo je do prekida ikakva strateškog dijaloga Zapada i Rusije. Ne da nema volje za bilo kakvim kompromisima, nego ni za dijalogom iako je svakome jasno da svaki rat zagovara za pregovaračkim stolom. Zveckanje nuklearnim oružjem postalo je „novo normalno“ u javnoj komunikaciji.

U sve više država Europe svjedočimo prosvjedima i štrajkovima. Više od pola Europljana boji se hoće li moći platiti režije. Dok federalistička osovina i dalje gura stvaranje europske države, zemlje poput Poljske jasno poručuju da Europa može opstati jedino kao zajednica nacija. „Neposlušne“ države konstantno su predmet napada Bruxellesa.

Progresivno je i woke sve što je nezapadno

Kao i u vremenu pada Rimskog Carstva teška dekadencija je zahvatila Stari Kontinent. Protukršćanske, protuživotne i proturazumske ideologije kao što su genderizam i klimatski fundamentalizam postale su mainstream europske politike, a njihova kritika kao i svaka (dobronamjerna) kritika Zapada proglašava se iskazom putinofilstva. Logika: ako Putin kritizira Zapad, onda svatko tko kritizira Zapad zapravo podupire Putina i njegovu agresiju na Ukrajinu.

Riječ je o starom pseudologičkom manipulativnom postupku prema špranci: de Gaulle je bio antikomunist, Hitler je bio antikomunist, de Gaulle jednako Hitler. Kritizirati dogme tzv. liberalne demokracije danas ne će dovesti do fizičkog gulaga, ali su digitalne lomače iz proizvodnje kulture otkazivanja uvijek u pripremi. Demon u demokraciji, rekao bi Legutko.

Masovne i nekontrolirane migracije mijenjaju identitet europskih država. Kao što su barbari pred raspad Rimskog Carstva dolazili na čela rimskih provincija, tako i danas imamo primjere da su Indijac na čelu Engleske, a od danas Pakistanac na čelu Škotske (ovaj je, usput budi rečeno, ranije imao veze s Muslimanskim bratstvom). Progresivno je i woke sve što je nezapadno, da ne kažemo protuzapadno.

Zapadna kultura, u samomrzilačkom pohodu kulture otkazivanja, proglašava se isključivo nečim kolonijalnim i rasističkim, kao što u knjizi „Rat protiv Zapada“ piše britanski publicist Douglas Murray. Već danas mnogi dijelovi (sjevero)zapadne Europe prepuni su no-go zona, tj. šerijatskih gheta, a ime Muhamed u mnogim je gradovima, od Pariza do Berlina, najčešće ime kod novorođenčadi.

Quo vadis, Europa?

HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo