Šiljo: Izlaz je u novoj hrvatskoj koncentraciji!

’Razbucali’ su nas. Nas Hrvate! Raspršili su nas. Ostali smo bez jedinstva u ideji, bez sloge, međusobnog povjerenja, razumijevanja, poštovanja, borbenosti i slobode duha. ‘Zafrkanih’ brkova i zakovrčanih moždanih vijuga. Nemamo se s kime identificirati. Ili to i ne želimo. Glođemo se međusobno dižući nosove do neba. Toliko da ne vidimo ni bližnje ni zemlju osim svak svoj ‘grunt’. Podijeli pa vladaj – ostvareno je. Jedni drugima izričemo samouvjerene lekcije izdaleka, ili s visokih stolaca, ili na ’one gore’ sikćemo nemoćno ’ododol’. Ili smo već ’digli ruke’ i od toga… Kako se iz tog stanja ’iskobeljati’? – Izlaz očito nije u ‘pomirbi’ nepomirljivih, nego je u novoj hrvatskoj koncentraciji.

Jedini način da hrvatski narod ponovno postane samosvojan, da povrati svoju volju, jest taj da obnovi svoje idejno, ljudsko, zajedničarsko, političko i operativno jedinstvo. Nikada u povijesti nije bilo savršene sloge i jednodušnosti, to je istina.  Ali se ipak uspijevalo znati tko smo, s kim smo, koga ne ćemo i što hoćemo. Uz koga pristajemo, uz koje, čije i kakvo vodstvo. Sada znamo tko smo, ali ne znamo s kim smo i što hoćemo. A hoćemo ili previše ili premalo. Ili sve ili ništa.

Hrvatskom narodu dosta je bilo i raznih ’zabavljača’. Bili oni, u scenskoj izvedbi, dobri ili loši glumci, klasični glazbenici, moderni pjevači, izvođači cajki, pjevači pravih ’narodnjaka’, šansonijeri ili rockeri. Ni život ni povijest nije samo „zabava“. Ponajmanje u urnebesnom Saboru i u kričavim medijima.

Hrvatskom narodu dosta je i svakovrsnih „pametnjakovića“: u sebe zaljubljenih, samouvjerenih, taštih i slatkorječivih poput Plenkovića. Ili poput pravdoljubivih političkih solista i ’trubadura’ po domoljubnim tribinama i rodoljubnim kafićima.

Hrvatskom narodu dosta je i vlastitoga bauljanja: od tobožnje desnice do tobožnje ljevice, odupiranja do predavanja. Od nemila do nedraga. Od Bujice do Budnice. Od Stankovića do Šprajca. Od HDZ-a do SDP-a. Od ’ne možemo’ do ’Možemo’.

Dosta nam je mnogima i umišljenog zadovoljstva i endemskog nezadovoljstva. I žudnje za istinom i očijukanja s laži. I pravedničkog gnjeva i nepravedničkog zijeva.

Dosta nam je i svekolikih isključivosti, a i forsiranih rasjeda. Recimo između „južnih“ i „sjevernih“ suparnika. Između kvazi-opozicije i trenutne pozicije. Između ne dobrih izazivača i loših vladara. Između ružičastih optimista i mračnih crnogleđa.

Je li cijena naše države bila pražnjenje od sadržaja joj?

Je li cijena demokracije bila lišavanje mogućnosti ljudskog izbora?

Je li cijena junačkog i plemenitog borenja i stradanja bila mirnodobska kukavnost i bijeg od požrtvovnosti?

U ovih tridesetak godina, sve više i više, gubljena je srčika slobodnjaštva i statusa ‘ svoji na svome’ kojoj je uvjerljiva većina tako dugo stremila. Razvodnjavani su sadržaji i jednoga i drugoga. Predavani. Izdavani. Blijedio je i cilj. Potapana su i mjerila. Brisana je i svaka ‘crvana crta’ koju se ne smije prijeći. Pa i posljednja crta obrane.

Hrvatski narod izgubio je i svoje političko, i svoje idejno, i svoje duhovno vodstvo. Ostao je uglavnom i bez institucija nakoje bi se oslanjao. Dezorijentirani, s kormilom u svojim nevještim rukama, mnogi su izgubili i vlastiti kompas. Pa našli u zabiti i posred vreve neke svoje zakutke u koje su se povukli ili se mogu povući. Svatko za sebe, uglavnom.

Dok je tako, manjina „vrti oko malog prsta“ i „raspršuje“ većinu. A u ime navodne većine iskaču na površinu oni koji ne zastupaju nju, nego uglavnom samo sami sebe. Svoje interese, ambicije, svoje uske vidike. I po mogućnosti strane financijere, ili domaće instruktore.

Izlaz je u novoj hrvatskoj koncentraciji. Idejnoj, duhovnoj, personalnoj i tvarnoj. I u spremnosti da se ’lupi šakom o stol’. Da se izvrši lustracija nelustriranih. Selekcija selekcioniranih. Povratak ’otpisanih’. Oslobođenje (u sebi, u sebe) zarobljenih.

’Razbucali’ su nas. Nas Hrvate! Raspršili su nas. Ostali smo bez jedinstva u ideji, bez sloge, međusobnog povjerenja, razumijevanja, poštovanja, borbenosti i slobode duha. ‘Zafrkanih’ brkova i zakovrčanih moždanih vijuga. Nemamo se s kime identificirati. Ili to i ne želimo. Glođemo se međusobno dižući nosove do neba. Toliko da ne vidimo ni bližnje ni zemlju osim svak svoj ‘grunt’. Podijeli pa vladaj – ostvareno je. Jedni drugima izričemo samouvjerene lekcije izdaleka, ili s visokih stolaca, ili na ’one gore’ sikćemo nemoćno ’ododol’. Ili smo već ’digli ruke’ i od toga… Kako se iz tog stanja ’iskobeljati’? – Izlaz očito nije u ‘pomirbi’ nepomirljivoga. Nego u novoj hrvatskoj koncentraciji.

Povezano:

Hrvatstvo se mora politički artikulirati!

Šiljo, Hrvatsko nebo