Jozo Pavković: Što ako BiH napuste visoki predstavnici, a vlast preuzmu oni koje su pokušavali smijeniti

Među brojnim specifičnostima Bosne i Hercegovine kao države je i podatak da njome već 28 godina, u manjoj ili većoj mjeri, upravljaju međunarodni visoki predstavnici. U Daytonu zamišljen kao privremena institucija, koja treba zaraćenim narodima u BiH pomoći da prijeđu iz postkonfliktnog u demokratsko društvo i izgrade funkcionalnu državu, Ured visokog predstavnika (OHR) do danas je ostao nezaobilazan akter bh. politike. Ukupno osam visokih predstavnika izmijenjalo se od 1995. do danas u pokušaju da pomognu u izgradnji moderne države. Barem im je službeno to bila zadaća, a koliko su djelovali u tom smjeru, ovisi o tome iz čije se perspektive, bošnjačke, srpske ili hrvatske, gleda na njihov učinak. U svakom slučaju, svatko od njih ostavio je određeni trag u novijoj povijesti, a posljedice njihovih odluka i danas se itekako osjete. Za Hrvate su one bile uglavnom katastrofalne.

Prvi visoki predstavnik bio je dobro poznati švedski političar i diplomat Carl Bildt (1995. – 1997.). Njega je naslijedio iskusni Španjolac Carlos Westendorp (1997. – 1999.). Uslijedila je vladavina Wolfganga Petritscha, kontroverznog političara iz Austrije (1999. – 2002.), a potom i britanskog lorda Paddyja Ashdowna (2002. – 2006.). Nijemac Christian Schwarz-Schilling (2006. – 2007.) i Slovak Miroslav Lajčák (2007. – 2009.) zadržali su se relativno kratko u BiH u usporedbi s Valentinom Inzkom, austrijskim diplomatom koji je u “Bijeloj kući” u Sarajevu proveo više od 12 godina (2009. – 2021.). Posljednjih godinu i pol dužnost visokog predstavnika obnaša Nijemac Christian Schmidt.

Kratka retrospektiva mandata visokih predstavnika u BiH mnogo toga otkriva. Iako je bio prvi, Carl Bildt na dužnosti visokog predstavnika nije ostavio posebna traga. Njegov je mandat već bio završen kada se u Bonnu održala međunarodna konferencija na kojoj su visokom predstavniku u BiH dane beskonačne ovlasti u upravljanju BiH. Kako to izgleda u praksi, pokazao je već Westendorp koji je nametnuo brojne zakone koji se i danas primjenjuju. Prvi je demonstrirao i utjecaj stranaca na formiranje vlasti jer je smijenio predsjednika RS-a Nikolu Poplašena zbog odbijanja da tadašnju zapadnu uzdanicu Milorada Dodika imenuje mandatarom. Westendorp je počeo uklanjati vodeću srpsku stranku (SDS) iz vlasti, a njegovi nasljednici Petritsch i Ashdown koristili su sva moguća sredstva kako bi dovršili taj proces, ali i eliminirali legitimne hrvatske predstavnike. Za razliku od Srba, među Hrvatima nije bilo ni približno jake alternative koja bi bila njima po volji pa su išli putem brutalnog dekonstituiranja najmalobrojnijeg naroda. Schwarz-Schilling održavao je zauzeti smjer OHR-a, uglavnom (ali i doslovno) žmireći na probleme koje je on izazvao u daytonskoj strukturi. Međutim, dolazak Miroslava Lajčáka donio je promjenu. Prvi je put visoki predstavnik htio na jednak način saslušati sve tri strane u BiH i inzistirati na unutarnjem dogovoru. Zato je on i prvi koji je zasmetao bošnjačkoj politici. Stavio joj je do znanja da neće provoditi neučinkovitu politiku svojih prethodnika koja se svodila na “discipliniranje” Hrvata i Srba. Prvi se put u bošnjačkoj javnosti pojavila kritika OHR-a, koji je do tada doživljavan kao ključni saveznik u politici stvaranja centralizirane države u kojoj će najbrojniji imati i najveća (politička) prava. Kako ih Lajčák nije slušao, oni su izlobirali njegovu smjenu.

Valentin Inzko se u 12 godina svoje “vladavine” uglavnom dodvoravao političkom Sarajevu. Njegov je utjecaj iz godine u godinu slabio pa je čak počeo živcirati i njegove sarajevske prijatelje, koji su, osim redovitih druženja s njim, očekivali i političku pomoć u ostvarenju svojih ciljeva. Nije im bilo dovoljno to što je Inzko suspendirao 90-postotnu volju Hrvata i nametnuo vlast bez njihovih legitimnih predstavnika.

Samo imenovanje Christiana Schmidta pokazalo je da se međunarodna zajednica planira ponovno ozbiljnije baviti BiH, a nakon što se Nijemac “drznuo” donijeti odluke koje nisu po volji bošnjačke politike, na njega su uslijedili dosad nezapamćeni napadi. U Sarajevu je postao nacist, islamofob, kriminalac, nesposobnjaković, tuđmanovac… Bošnjačka bi politika sada najradije da on ode i tu se, paradoksalno, nalazi na istim stajalištima kao i Milorad Dodik. No, s tom razlikom što su Srbi svim visokim predstavnicima željeli što prije vidjeti leđa.

Nakon 28 godina, tri naroda u BiH blizu su suglasnosti da je vrijeme za kraj OHR-a. Hrvati i Srbi jer su umorni od uloge ove institucije u oduzimanju njihovih daytonskih prava, a Bošnjaci jer je ona prestala ispunjavati njihove političke želje i ciljeve. Nitko se ne usudi prognozirati što će se dogoditi ako međunarodnim “protektoratom” (BiH) počnu upravljati domaći političari. Upravo oni koje su “gubernatori” iz OHR-a 28 godina bezuspješno pokušavali smjenjivati.

Jozo Pavković,VL/https://www.vecernji.ba/Hrvatsko nebo