Damir Pešorda: Početak kraja hrvatskog nogometnog čuda
Vrijeme:3 min, 56 sec
Od rane sam mladosti navijao za Hajduk. Otkako se počela natjecati hrvatska reprezentacija, navijao sam u prvom redu za reprezentaciju, a Hajduk je pao na drugo mjesto. Događanja oko klupskog nogometa posljednjih desetljeća ohladila su me što se tiče navijanja za klub, a i interes za nogomet padao je proporcionalno s rastom godina koje su ostale iza mene. Međutim, i te kako sam svjestan simboličnog značenja hrvatskog nogometnog čuda. Pozitivnom imidžu Hrvatske u svijetu Jedan Šuker ili Modrić doprinose puno više no što to mogu desetine pisaca kalibra Tomića ili Pavičića, desetine redatelja kalibra Brešana ili Matanića, stotine frljića, labrovića, dežulovića, kekina i inih. Štoviše, sreća je što to po samom formatu nisu u stanju, jer da su od formata, taj bi format upregli u korist hrvatske štete. Kao što uostalom i jesu, ali im je nevelik.
Upravo zbog popularnosti nogometa i nacionalnog naboja koji prati igre i uspjehe reprezentacije određene snage, koje vole sve raditi zakulisno, okomile su se na hrvatski nogomet i hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Počelo je to nekako usporedo s detuđmanizacijom, a i krajnji cilj tih dvaju nastojanja jest isti. Vrhunac je ta hajka doživjela pod palicom Milanovićeva ministra Jovanovića koji se kleo da će ”isušiti močvaru”. A Zdravko se Mamić, kojega se proglasilo glavnim krokodilom u močvari, kleo da je u Jovanovića vidio ”krvave očnjake”. Bilo kako bilo, Jovanović je potonuo u političku anonimnost, Mamić je pred zatvorskom kaznom pobjegao u Međugorje, a hrvatska reprezentacija uzletjela u neslućene visine. Međutim, krivo bi na temelju toga bilo zaključiti da je projekt uništavanja hrvatskog nogometa propao, naprotiv – on je stigao nadomak postavljenog cilja.
Mislim da je uspjeh izbornika Dalića i hrvatske nogometne vrste u Kat(a)ru bio i njezin labuđi pjev. Posljednja događanja oko Dinama pokazuju da je tomu tako. Na žalost, veliki dio javnosti to gleda samo kao obračun s Mamićem, ali protumamićevska struja, predvođena osamdesešestogodišnjakom, samo je prijelazno rješenje dok uzde uprave preuzmu ”isušivači” iz pozadine. Gledano unatrag vidi se kako su usporedno napredovala dva projekta: prvi je projekt afirmacije hrvatskog talenta u samostalnoj država do ostvarenja sportskog čuda; drugi je projekt zaplotnjački, usmjeren na preuzimanje hrvatskog nogometa i njegovo podvrgavanje nekim drugim ciljevima, a ne afirmaciji Hrvatske i hrvatstva. Budući da ništa nije tako uspješno kao uspjeh, svima je vidljiviji ovaj prvi proces, pobjedonosni hod hrvatskog nogometa; dok postignuća drugog – jer nisu spektakularna – mnogi ne vide.
A njih, uspjeha, i te kako ima. Prvo je vraćeno ime Dinamo, potom je dugo smjenjivan i na kraju smijenjen Vlatko Marković, fantomska je udruga, kako reče Igor Štimac, preuzela Hajduk, kako ni Šuker nije bio po volji ”skrivene ruke” pokrenuta je kampanja protiv hrvatske reprezentacije pod geslom ”Dabogda sve izgubili”, nacrtan je kukasti križ na poljudskom travnjaku, ”vješani” i ”klani” Modrić i Lovren na plakatu, a sramni Index to slavio kao vrhunsku duhovitost i narodnu želju za pravdom. Zatim je, zahvaljujući Plenkovićevu HDZ-a, smijenjen Šuker – zanimljivo je kako upravljači iz sjene uvijek koriste HDZ kada treba udariti po nekom nacionalnom interesu, a SDP kada treba udariti po socijalnim interesima naroda – koji je svoju smjenu sam potpisao kada je 2014. u Rijeci zabranio tadašnjem ministru Jovanovića da uruči pehar pobjednika Kupa igračima Rijeke. Navodno riječima: ”Dopustit ćemo i crnom Ciganu da uruči Rabuzinovo Sunce pobjedničkoj momčadi, ali dok sam ja predsjednik Saveza, Jovanović to neće moći učiniti.”
Najnovijim događanjima u GNK Dinamu zadaje se završni udarac jednom modelu koji nije bio možda odveć transparentan, ali je bio izuzetno uspješan. Bojim se da će s prljavom vodom biti bačeno i dijete. Traljavo odrađena prodaja Orešića i Ademija signalizira već sada kuda bi kola mogla krenuti. Nizbrdo, naravno. Znam da mi se može prigovoriti kako baš i nisam stručnjak za nogomet i da to što govorim nije utemeljeno. Priznajem da nisam stručnjak ni za nogomet ni za organizaciju nogometnih klubova, kao što nisam stručnjak ni za mnoštvo drugih stvari o kojima povremeno piše., ali sam kroz dugi niz godina ovog kolumnističkog zanovijetanja naučio kako prepoznati kako će se neka sporna situacija dalje razvijati. Naučio sam, naime, da dočim točno određeni segmenti medijske i političke javnosti počnu neki pravac daljeg kretanja ili razvoja nečega unisono hvaliti, treba zaključiti da se tomu čiji se novi smjer hvali loše piše. Kao dokaz da to i ljudi iz puka intuitivno shvaćaju prilažem komentar jednog čitatelja s ovdašnjih foruma: Sad se Barišić spanđao s još “boljima” od Mamića.. Sad se zahuktava gradnja stadiona, Možemo i Radnička fronta već imaju lopate u ruci… Prodaja igrača je također na nivou… Najboljeg igrača dali fenjerašu za siću, kapetana još jeftinije u azijsku guduru, a najboljeg golmana nisu ni uspjeli prodati… Idućih godinu-dvije stići će i rezultati drugarskoga rada… Ako ne i ranije.. Tomu komentar ne treba.
Damir Pešorda, Hrvatski tjednik, Hrvatsko nebo
