Francuska nacija zacrtala novi smjer razvoja kulture narodima EU

Na praznik žena, 8. ožujka 2023., kao uz zvukove himne: „Naprijed, djeco domovine, dan je slave stigao“, žene EU i svijeta primaju svečanu zakletvu kao dar za njihov praznik: „još samo malo i dobiti ćeš za dar pravo u ustavu na slobodu ubiti ili roditi svoje nerođeno dijete“. To će potvrditi slobodu žena da izaberu pobačaj i bit će svečano jamstvo da ništa ne može ograničiti ili ukinuti to pravo jer će ono postati nepovratno”.

Taj trijumfalni potez naviješta predsjednik Francuske Macron na praznik „Dan žena“ prenosi France24. Oba doma francuskog parlamenta već su glasovala za uvrštavanje „prava“ na pobačaj u ustav, s time što je Senat, u kojem većinu imaju “konzervativci”, naveo da je riječ o “slobodi”, a Skupština većinski lijevo-liberalna da je riječ o “pravu” na pobačaj. Da bude jasno za svaku Francuskinju i za svaku ženu na svijetu: Konzervativci daruju ženama „slobodu da se odluči za život ili za smrt djeteta pod svojim srcem“. Liberalna ljevica pak daruje ženama svijeta ni više ni manje nego „pravo“ usmrtiti svoje dijete. Važno je odmah naglasiti: niti konzervativni niti liberali ne osjećaju potrebu postaviti ovdje bitno pitanje: je li to „pravo“ na „slobodu“ odnosno na „pobačaj“ materija koja spada u red etičko-moralnog dobra ili etičko-moralnog zla? Iz nejasnoće ovog „dara“ vladajućih u Francuskoj će se najvjerojatnije pojaviti na horizontu ideja kao zaključak običnog smrtnika ovog sadržaja: po ustavu smiješ ubiti nerođenog čovjeka jer imaš na to pravo.

Bistriji među „običnima“ će brzo nadodati: a zašto smiješ ubiti samo nerođenog? Dakle: Možemo li staviti u ustave: „čovjek ima pravo ubiti drugog čovjeka, to mu Ustav jamči“? Sigurno je da ovako ne misli ni jedan poslanik u Skupštini ni u Senatu. Vjerujem da ni većina ljudi tako ne misli. No istina je da je bilo takvih koji su donosili „pravo“ da se ova ili ona skupina ljudi može poubijati. Ulazimo u jako kompliciranu materiju koju bi trebalo temeljito raščistiti baš u vezi s pitanjem o abortusu koje je već na redu u Hrvatskom saboru.

Zadnje je vrijeme da razbistrimo obzorje zalutaloga duha. Treba otvoreno govoriti – ne u dijalogu o dijalogu, ne o traženju metoda do istine, o diplomaciji i toleranciji. Treba otvoreno reći što je istina o konkretnom predmetu. Treba otvoreno iznijeti svoje stajalište kako bi mogao to isto učiniti i partner dijaloga. Treba omogućiti da se ljudi slobodno odluče jesu li prijatelji ili neprijatelji Boga spasenja i njegove Crkve kao institucije sredstava ostvarivanja spasa. Treba razotkrivati perverznost logike pojedinih ideologija danas. Jedna od aktualnih perverzija je zavladala gotovo cjelokupnim javnim razmišljanjem. Ona glasi: načela i smjer razvoja moraju se stvarati po onome kako se živi. Stoga, kao glavni argument za traženje „prava“ na pobačaj navodi se promjena svijesti društva, mijenjanje sustava vrjednota, promjena mentaliteta i morala općenito. To je tako jednostavno za te grupacije. Argumente održivosti za to novo uvjerenje oni ne iznose.

Konstatirajmo: danas je etika svetosti života, braka i obitelji zamijenjena svjetonazorom – ideologijom – uspješnog i ugodnog života. Dobar i uspješan život majke u službi odgoja, u ljubavi prema djeci i suprugu je postavljen nasuprot i u korist prava samoodređenja žene što uključuje pravo na slobodu izbora u situaciji: „začeto dijete“ donijeti na svijet ili „pobačaj“ kao mjera očuvanja zdravlja i ugodnog života žene. Ovdje se, dakle, ne radi o nekom novom mentalitetu nego o starom i uvijek postojećem konfliktu između prava na život djeteta i prava na samoodređenje roditelja. Nastali proces erozije tradicionalnog morala u smislu zaštite života u korist djeteta nije ni u kom slučaju argument ispravnosti toga procesa i njegovog rezultata: pobačaja. To bi zapravo značilo uvesti posve novu normu ili izvor morala koji bi glasio: praksa je mjerilo ispravnosti čina; nešto je dobro jer je učinjeno. a ne nešto je učinjeno jer je dobro. Ta logika bi učinila kulturu i društvene odnose kaotičnim. Već smo jako napredovali u tom smjeru. Posljedice se već bolno osjećaju na svim područjima života. Glavna snaga u mijenjanju nije više uvjerenje o moralnom dobru, o istinitosti, o pravednosti nego u broju onih koji nešto zagovaraju i prakticiraju. Teorija demokracije ovdje priskače u pomoć sa svojom temeljnom dogmom: politička većina je izvor i jamstvo za nastupanje na snagu, za obvezanost neke odluke. Da „većina“ nije nepogrješiva i da je većina donijela u povijesti krive, nemoralne odluke i zakone, ne treba dokazivati. Nažalost, o tome se malo javno razmišlja.

Ovdje se pokazuje potreba čvrste volje za opoziciju vladajućim i aktivistima određene ideologije. Oportunizam kao stajalište je etičko-moralno krivo. Osobito u našoj tematici gdje se radi o životu i smrti nerođenog djeteta koje je čovjek od prvog časa začeća. Zagovornici i borci za „pravo na slobodu izbora i za pravo na abortus“ svjesni su svoje nehumanosti. Zbog toga pokušavaju na različite načine, pomoću metoda zamagljivanja, prešućivanja i izmišljanja novih pojmova prikriti stvarnu istinu koja glasi: abortus je zločin jer krši temeljno ljudsko pravo na život i time niječe dostojanstvo čovjeka, niječe dostojanstvo Boga stvoritelja i zagovara preziranje života punog ljepota, radosti i ljubavi.

Za katoličkog vjernika dolazi još nešto k tome: abortus je najteža uvreda Boga Stvoritelja i time težak grijeh pobune protiv Boga. Zakonodavstvo – država – kreirajući „pravo“ na abortus i donoseći odgovarajuće zakone gubi legitimitet svog poslanja koje je određeno od Božjeg naravnog zakona i prava za očuvanje i zaštitu prava na život svakog ljudskog bića. Je li toga svjestan predsjednik Francuske koji je svečano obećao ženama zemaljske kugle – za sada samo Francuskinjama – „ustavno pravo“ na pobačaj, koje ne postoji nigdje izričito u međunarodnim dokumentima? Duh Francuske revolucije (1789.) se zaoštrava i želi postati (zlo)duh svijeta. To neće uspjeti!

Prava čovjeka imaju razlog u sebi, a ne u volji društva

Prava čovjeka nisu podvrgnuta volji skupina. Temeljno pravo jednom kao pravo shvaćeno ili otkriveno ostaje uvijek pravo neovisno o postojanju ovog ili onog mentaliteta. Istina ostaje istina prihvaća li to većina ili manjina, ili ne. O tome je li embrij čovjek ili nije određuje etičko-moralni osjećaj života iz savjesti, a ne parlament ili društvo. Znanost biologija i antropologija podupiru taj osjećaj. Država, parlament, moraju donositi zakone u skladu s naravnim pravom. Pravo na život svakog nevinog čovjeka je temeljno, i zato ustavno pravo. Zakonskim dopuštenjem djelovati protiv prava na život je bezakonje… Revolucionari ne priznaju naravno pravo. Strašne posljedice takvog uvjerenja i takve zablude su poznate. Kod abortusa se vidi još nešto: ako demokracije legaliziraju abortus, znači da legaliziraju nepravdu, protu-pravo, i time postaju bez legitimiteta vladanja.

Živimo u sudbinsko-kaotičnom vremenu. Imamo situaciju dva fronta na bojištu životnog puta: front „Pro choice“ i front „Pro life“. Borci za „Pro choice“ ne niječu vrijednost života u sebi, isto tako borci za „Pro life“ ne niječu vrijednost prava na samoodređenje u sebi. Prema logici vrijednosti to je korektno. Ipak zagovornici Pro choicea stavljaju u pitanje pravo na život djeteta isključivo zbog toga jer u konkretnoj situaciji dolazi do konflikta između prava na život i prava na samoodređenje trudnice. Oni daju prednost pravu žene na samoodređivanje pred pravom čovjeka – djeteta – na život. To je očito loš izbor jer ima za posljedicu ubojstvo nevinoga čovjeka, a to je etičko-moralno zlo u sebi. Izlaz iz ovoga konflikta između dvaju prava može biti samo jedno: samo-određenjem tako urediti svoj život da do spomenutog konflikta nikada ne dođe.

Za potporu ovom rješenju treba podsjetiti na činjenice: prema statistikama abortus se događa u većini slučajeva pod pritiscima i određenom vrstom nasilja. Dužnost boraca za „pravo“ na abortus jest po logici stvari borba za očuvanje života djeteta kroz učinkovitu borbu za pravo žene na samo-određenje bez pritisaka, bez nasilja bilo koje vrste, osobito bez pritisaka poznatih ideologija, primjerice ideologije „rodne teorije“. Naravno: prioritet ima ovdje poštivanje prava na život čovjeka, djeteta pred pravom na samoodređenje. Postoji li ovdje suglasnost između tih boraca: „Za izbor“ i „“Za život“? Mnogi podatci i mnoge aktivnosti u javnosti opravdavaju sljedeći odgovor: Borci „Za život“ imaju za cilj svoje aktivnosti: stvarati mogućnost očuvanja života majke i djeteta, i očuvati pravo na slobodno određenje majke s istim ciljem: spasiti život majci i djetetu. Borci „Za izbor prava na abortus“ imaju za cilj: moći obaviti abortus snagom samoodređenja sa svrhom riješiti određene probleme na putu života. Dakle: riječ je e o ljudima koji su spremni čin ubojstva nerođenog čovjeka izvršiti za postignuće nekog „dobra“: samoodređenja žene. Takvo je stajalište suprotno etici i moralu. Ono je neprijatelj čovjeka i svakog razvoja kulture. Njihova afektivna borba protiv Katoličke Crkve i katoličke vjere posljedica je toga stajališta.

Postoji suglasnost među misliocima klasične filozofije do danas: bez vjere (religije) čovjeka kao stvorenja i slike Božje – a to je bitnost židovsko-kršćanske vjere – ni država ni liberalizam s laicizmom ne mogu obraniti opravdanost i valjanost temeljnih i univerzalnih prava čovjeka. Drugim riječima: država i javni red mogu se održati samo tako dugo dok ljudi građani – barem osjetljiva grupacija društva – vjeruje da ljudska prava potječu od Boga, od naravi i da ih država također mora poštivati. Bez ove pretpostavke – da su prava čovjeka od Boga: Božja prava, naravna prava – država će se nužno pretvoriti u „udrugu lopova“, kaže sveti Augustin. Povijest potvrđuje istinitost tog uvjerenja.

dr. Josip Sabol/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo