Kultura otkazivanja u Hrvatskoj

Kultura otkazivanja (cancel culture) pojam je koji se posljednjih godina učestalo koristi za opisivanje moderne vrste ostracizma koji pojedince (žive i mrtve), ali i čitave kolektive i vrijednosne sustave (npr. kršćanstvo) želi ukloniti iz javnoga života. Njihov je crimen taj što nisu u skladu s modernim dogmama političke korektnosti. Cenzuriraju se tako književna djela čiji je sadržaj tobože politički nekorektan, a miču se i kipovi povijesnih velikana.

Svi pojedinci koji javno djeluju moraju jako dobro paziti što će reći ili napisati na društvenim mrežama, jer bi sutra, u promijenjenim okolnostima, netko to mogao iskoristiti kao povod za otkazivanje. Karakteristika je kulture otkazivanja da se povijesni fenomeni ne kontekstualiziraju, nego ih se prosuđuje prema standardima današnje protukršćanske, tzv. progresivne i permisivne civilizacije.

Riječi su oružje

Istaknuti član Frankfurtske škole Herbert Marcuse govorio je o „represivnoj toleranciji“. Smatrao je da protivnike ljevičarske ideje treba proglasiti netolerantnima i stjerati ih u zapećak. Pritom je, dakako, etiketiranje neistomišljenika stalna praksa, prema starome receptu talijanskog marksista Antonija Gramscija koji je rekao da se sve one koji ne prihvaćaju novi svjetonazor etiketira kao nazadne i pećinske ljude. Preporučio je marksistima da osvoje svijet ideja da bi one bile ideje svijeta. U toj borbi, kao što je davno primijetio George Orwell, „riječi su oružje“ i postaju snažna poluga otkazivanja.

U kršćanstvu postoji jasan stav o tome da treba osuditi određene ideje kao pogrješne ili zle. Određena pak ponašanja smatraju se dobrima i kreposnima. Kultura otkazivanja ne osuđuje ponašanja, nego i ljude. Depersonalizira ih, osuđuje, a u nekim slučajevima mogli bismo govoriti ne samo o kulturi otkazivanja, nego i kulturi uništavanja kada se pojedince želi uništiti i na privatnom i obiteljskom planu. Kampanje kulture otkazivanja često imaju oblik javnog sramoćenja. Praktično to često znači ušutkavanje legitimnog dijaloga i moderni ostracizam. Moderni heretici postaju žrtve na oltaru progresa.

Najsnažnija poluga kulture otkazivanja nedvojbeno su društvene mreže. Razvoj visokih tehnologija otvorio je zastrašujuće mogućnosti cenzure i otkazivanja. Pritom su monopoli koje imaju velike kompanije iz Silicijske doline zastrašujući. Kako bi se cenzura efektivno provodila formiraju se tzv. fact-checkeri. I u Hrvatskoj postoje njihove ekspoziture pa je tzv. Faktograf postao glavni čuvar „istine“ u javnome prostoru. Njegova objektivnost mnogo je puta dovedena u pitanje pa je tako novinar Jutarnjeg lista Đino Kolega napravio istraživanje prema kojemu je za jednu godinu od trideset aktera iz političkog i društvenog života koji su, u njihovu finalnom godišnjem izvještaju, zaradili ocjenu nedovoljan, samo dvoje političkih aktera pripadalo lijevoj političkoj struji.

Ljevica je očito ta koja provodi cenzuru i želi ušutkavati. A u tome ima veliko i bogato iskustvo iz vremena komunističkog totalitarizma. Tada se protivnike moglo i fizički likvidirati, a danas ih se jednostavno ugasi na društvenim mrežama.

Odavno u Hrvatskoj

Kultura otkazivanja stvara i psihološko ozračje samocenzure. Ljudi se boje izreći vlastiti mišljenje zbog straha da će biti otkazani. Noam Chomsky bi rekao da se uspostavljaju granice „pomišljivog mišljenja“ i da se stvara „pasivno stado zbunjenih promatrača“ koji se boje pojave i fenomene kritički promišljati jer bi mogli biti otkazani ili ismijani. Pritom oni ne moraju biti u krivu. Moguće je da su i u pravu, ali javni konsenzus može biti proturječan istini, o čemu u knjizi Konsenzus bez pokrića piše filozof Neven Sesardić.

Kultura otkazivanja, premda ju se tako uvijek ne naziva, odavno je prisutna i u Hrvatskoj. Poznato je da su komunisti dolaskom na vlast 1945. godine fizički i na druge načine eliminirali brojne suspektne pojedince čiji su se stavovi kosili s komunističkom ideologijom. Na žalost, i danas se iz javnoga života nastoji eliminirati pojedince koji zastupaju – pojednostavljeno govoreći – kršćanske i suverenističke stavove.

Pozivanje na nasilje, jasno, ne bi trebalo imati mjesta u javnome diskursu. No i u Hrvatskoj i u zapadnim zemljama sve smo bliži tome da će se svaki narativ koji nije skrojen škarama progresivne političke korektnosti proglašavati govorom mržnje te će se pozivati na adekvatno kažnjavanje.

Na Zapadu i dalje formalno vrijedi pravo na slobodu govora. Još uvijek ne postoje (barem učestali) primjeri uhićivanja pojedinaca zbog politički nekorektnih izjava. No imali smo primjere sudskih postupaka. Lijevo-liberalni udarnici sve su glasniji u pozivanju na sudske progone.

Dakako, oni su pritom ti koji će određivati što je govor mržnje, a što govor ljubavi. Oni tako mogu nesmetano vrijeđati i pozivati na nasilje (sjetimo se u Hrvatskoj Nenada Stazića, Kreše Beljaka i dr.), ali njihovi bi neistomišljenici zbog verbalnog delikta trebali ići u zatvor. Lijevo-liberalni udarnici nikada ne mogu koristiti „govor mržnje“, on je predodređen jedino za desno-konzervativne mračnjake, za zastupnike patrijarhata i „klečavce“ koji javnim moljenjem krunice čine veliku diskriminaciju žena. Kulturu otkazivanja karakteriziraju dvostruki kriteriji za što vidimo bezbroj primjera i u Hrvatskoj i na Zapadu.

Oni koji druge prozivaju za „govor mržnje“ obično su, vidimo to na primjeru Hrvatske, oni koji najviše vrijeđaju svoje neistomišljenike. S jedne se strane deklariraju kao slobodari, a  s druge samo što ne traže zatvor za neistomišljenike zbog verbalnog delikta. Idi Amin svojedobno je rekao da jamči slobodu govora, ali ne jamči slobodu poslije govora. Aktivisti kulture otkazivanja, koja se nerijetko pretvara u kulturu uništavanja, djeluju upravo prema obrascu ovoga bivšeg političara i ljudoždera.

Tzv. govor mržnje

Slučaj „Zambija“ – koji zaudara toliko da je smrad nemoguće sakriti – ponovno je razotkrio dvostruke kriterije u hrvatskom društvu. Samo pomisliti da se radi o trgovini djecom predstavlja heretičku misao za tzv. progresivce. Svi koji kritički propituju časne namjere hrvatskih Zambijaca automatski ulaze u skupinu cinkera i drukera. Oni koji su karijere izgradili na cinkanju i drukanju Hrvatske (od haaške pete kolone do tzv. civilnog sektora) sada imaju obraza govoriti o cinkanju i drukanju. I, naravno, druge prozivaju za govor mržnje. Pritom je svakome jasno kakva bi se hajka podignula (i kakvu bi neaktivnost hrvatske diplomacije zabilježili) da su u slučaj Zambija uključeni nazadni desničari i konzervativci.

U već spomenutoj knjizi „Konsenzus bez pokrića“ filozof Neven Sesardić odlično primjećuje: „Zanimljivo je da zakon uopće ne precizira ni što se podrazumijeva pod ‘mržnjom’ niti što znači ‘poticati na mržnju. I upravo je rastezljivost i nedefiniranost tih ključnih pojmova ono što će neizbježno stvoriti pravnu nesigurnost i na taj način postići veliki učinak zastrašivanja građana. Naime, ako su svjesni da zbog ‘govora mržnje’ mogu dobiti tri godine zatvora, a ne znaju točno što se sve može podvesti pod taj ‘zločin’, mnogi će ljudi odlučiti da je bolje ne izlagati se riziku te će izbjegavati svaki govor koji dolazi u konflikt s javnom dominirajućom ideologijom…“.

Etiketa „govor mržnje“ u pravilu se koristi za ušutkavanje neistomišljenika i za otkazivanje pojedinaca i ideja koji nisu u skladu s mainstream ideologijom. Takvo etiketiranje odlika je totalitarnih sustava. Na žalost, i sve dekadentnijeg Zapada – koji inaugurira proturazumske i protuživotne ideologije – sve više poprima totalitarne značajke. A kao što davno reče Ante Starčević: despocije se ne popravljaju – one propadaju.

Davor Dijanović/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo