KOLUMNA SANJE VLAISAVLJEVIĆ/Je li istina da osuđenik koji je odležao kaznu prestaje biti osuđenik?

Lidija Bradara je ovih dana u medijima iznijela jedan stav koji je veoma uznemirio sarajevsku javnost. Neću se baviti stavljanjem mete na čelo predsjednici Federacije zbog reakcija na njezinu izjavu koju mediji stalno i nanovo prenose i oživljavaju, garnirajući je pompoznim naslovima. Neću se baviti ni Dariom Kordićem, zločinima zbog kojih je osuđen, njegovim životom danas. Nema argumenata kojima se može, treba, smije relativizirati ratni zločin. Dakle, neću se baviti ničim što se odnosi na ime Daria Kordića. Neću ni moralizirati, jer je moraliziranja i previše na mjestu principa. Umjesto Kordićeva može stajati ime bilo kojega presuđenog ili nepresuđenog ratnog zločinca.

Bavit ću se sadržajem same izjave. Dakle, Bradara je izjavila sljedeće: “I tada sam rekla da se ne stidim svoje prošlosti, da ništa nije skriveno… Ne možete se odreći prijatelja koje steknete tokom života. Teško je u Bosni i Hercegovini, ako težite procesu pomirenja, imati samo jednu istinu i samo pričati o jednim stvarima. U toj dvorani su sjedili potencijalni osuđenici za ratne zločine ili su počinili ratne zločine, ali se za to ne zna ili nisu nikada osuđeni…Osuđenik koji je odležao kaznu za bilo koji zločin, valjda prestaje biti osuđenik za ratni zločin…”

Kordić kao prijatelj

Dakle, Bradara definira Kordića kao prijatelja kojega je stekla tijekom života. Je li moguće biti prijatelj s presuđenim ratnim zločincem? Je li moguće biti prijatelj samo s nekim od ratnih zločinaca? Očigledno da s nekima nije moguće, jer ukoliko jeste prijatelj na taj način „veličate zločin“ ili još više „kršite Ustav“.

Ako zamijenimo ime Kordić s bilo kojim drugim imenom kojeg veličaju drugi a ima veze s ratnim zločinima onda je to patriotski čin, poštivanje Ustava i prijateljstvo svake hvale vrijedno. Sjetimo se samo nezapamćene dženaze na kojoj je bilo preko deset tisuća Sarajlija koji su odavali počast svome heroju koji je poubijao svoje nebošnjačke suborce i mnoge druge. I danas se njegovo ime spominje uz izraze najvećeg poštovanja. Sjetimo se samo tekstova u sarajevskim tiskanim tjednicima o zločincima kojima, doduše, nije presuđeno, jer su iznenada svi do jednoga umrli. Primjeri su brojni.

Proces pomirenja i istina

U duboko podijeljenom društvu u kojemu postoje najmanje tri povijesne priče, tri vojske, tri ratna pamćenja, tri datuma obilježavanja sjećanja na ubijene u ratnim zločinima, tri političke zbilje, tri književna pristupa povijesnim događanjima i još mnogo toga što se dijeli na tri – nije li očekivano uvažavati te različitosti i ne obezvređivati ih tridesetak godina nakon rata. Istina je da se iz glavnog grada stalno i nanovo šalju poruke u kojima vrijedi samo jedna istina koja se odnosi na ratnu prošlost. No, to ne može biti vrijednost pluralnoga društva. Evo da pokušamo odgovoriti na sljedeća pitanja. Tko je ubio djecu u Vitezu? Tko je ubio djecu u Sarajevu? Tko je ubio djecu u Istočnom Sarajevu? Jesu li ih ubili pripadnici jedne iste vojske, ili? Iza ovoga ili stoji Bradarin stav da ukoliko težimo procesu pomirenja ne možemo imati samo jednu strogo kodificiranu i posvećenu istinu. Posebice, ako imamo u vidu BiH i njenu ratnu prošlost. Stoga, svako zanemarivanje bh. ratne zbilje nije ništa drugo nego „namjerno stvaranje atmosfere dodatne viktimizacije”, kako napisaše u DF-u tražeći Bradarinu smjenu.

Osuđenik je doživotno i zauvijek osuđenik

U predmodernom vremenu zločin i kazna su trajne kategorije. Nema rehabilitacije. Nema resocijalizacije. Zločinac zauvijek ostaje zločinac. Ubojica zauvijek ostaje nečovjek. Čak su i njihove obitelji ekskomunicirane i anatemizirane. Za velikog francuskog filozofa Foucaulta to je povijesna vododjelnica između doba javnog smaknuća ili tamnice, kao mjesta neljudske patnje, i doba zatvora kao moderne institucije gdje se na rehumanizaciji zatvorenika radi sredstvima psihologije, pedagogije, kriminologije i drugih znanosti o čovjeku.

Čemu kazna s ograničenim trajanjem ako osuđenik zauvijek ostaje osuđenik? Kakav je smisao kazni za ratne zločince koje nisu doživotne? Kakvo je to doba u kojem ni najvećim ratnim zločincima ne prijeti smrtna kazna? Što je s ljudskošću i socijalnim statusom zločinca koji je odslužio svoju kaznu? Je li ijedna kazna koja nije doživotna u ovom slučaju adekvatna kazna? Što uopće znači „odslužiti svoju kaznu“, „ispaštati u zatvoru za svoja nedjela“, ako je to ograničen rok i podrazumijeva „puštanje na Slobodu“? Ne barati li se ovim povodom u javnom mnijenju s nekakvom skrivenom i prešutnom kategorijom „suštinske neljudskosti“, „monstruoznosti“ koja ne dopušta bilo kakvu mogućnost resocijalizacije i rehumanizacije zatvorenika? Ne ostaje li ova kategorija prešutna i skrivena jer se ona pred znanostima o čovjeku u stvari ne može ni opravdati? Što ako iza nje ne stoji ništa drugo nego slijepi žar za osvetom i žudnja za kažnjavanjem koje se ne može okajati? Tko uopće danas u Bosni i Hercegovini promišlja o takvim stvarima?

Kada analiziramo Bradarinu spornu rečenicu i reakcije koje je izazvala onda možemo uočiti i jednu logičku pogrešku. Ako Bradara kaže „Osuđenik koji je odležao kaznu za bilo koji zločin, valjda prestaje biti osuđenik za ratni zločin.“ Ovom tvrdnjom nipošto nije negiran zločin niti je od zločina amnestiran bivši osuđenik. Navedena rečenica je izrečena principijelno. Kada osoba izađe iz zatvora zbog zločina ili bilo kojeg drugog kaznenog djela je li slobodna ili je i dalje osuđenik u zatvorskoj uniformi? Ako, pak, ostaje doživotno osuđenik, onda je obesmišljena institucija zatvora i zatvorskih kazni jer su na snazi kazne trga, ulice i gomile koje nikada ne prestaju i nikakvom patnjom se ne mogu iskupiti.

Posve zlurado i logički neodrživo je tvrditi u kontekstu Bradarine izjave da se „ratni zločini ne mogu poništiti odsluženjem kazne“, jer Bradara niti jednog trenutka nije rekla da se zločin nije dogodio ili da ga treba zanemariti nego da je bivši osuđenik odslužio kaznu i time, valjda, postao slobodan čovjek koji bi morao imati sva zajamčena ljudska prava. I na kraju, Bradara je izjavila upravo ono što je kasnije OHR naveo u svome prioćenju: „Činjenica da je netko izdržao kaznu“ znači da je „pojedinac kažnjen za svoju krivičnu odgovornost“.

Zašto je onda Bradari trebalo trpati u usta da je rekla ono što nije? Da je amnestirala ratne zločine? Da nije posvećena pomirenju? Da veliča presuđene ratne zločince? Da dodatno viktimizira žrtve? Da ne poštuje vladavinu prava?

Možda upravo u ovim dilemama leži razlika između gospođe Bradare i njenih kritičara. Između paklenog kruga krvne osvete i modernog pravnog sustava i njegove kaznene politike, što je ogroman povijesni korak o čijem značaju nas je poučio René Girard. Između dojučerašnjeg nedemokratskog pravnog nasljeđa kojemu je bilo nezamislivo ukidanje smrtne kazne i principa svih novijih konvencija o pravima čovjeka. I konačno, između istinskog zahtjeva za pomirenjem i stalnog zveckanja oružjem u BiH.

Piše: Sanja Vlaisavljević

hms.ba/  https://hms.ba/ /Hrvatsko nebo