ZADNJI DANI OMILJENOG KARDINALA: U 4,20 sati popio je kavu, čašu vode i preminuo u Nadbiskupskom dvoru

Predavši nadbiskupsku katedru svojem nasljedniku mons. Josipu Bozaniću, kardinal Franjo Kuharić počeo je mirno živjeti svoje umirovljeničke dane. Iselio je iz ureda i dijela Nadbiskupskog dvora u kojemu je dotad živio i prepustio taj prostor mons. Bozaniću, dotadašnjem biskupu krčkom te se smjestio u skromniji prostor, također u Nadbiskupskom dvoru na zagrebačkom Kaptolu. S njim je ostala i njegova vjerna tajnica, časna sestra Alix, dok je dugogodišnji tajnik mons. Ivan Godina otišao na službu generalnog vikara u Varaždinsku biskupiju.

Premda je u travnju 1994. navršio dob od 75 godina i uvjete za umirovljenje, papa Ivan Pavao II. nije kardinala Kuharića odmah poslao u mirovinu. Isprva se nagađalo da je jedan od razloga bio upravo dolazak sv. Ivana Pavla II. te 1994. prvi put u Hrvatsku, no budući da se Kuharićeva nasljednika tražilo naredne tri godine, očigledno to nije bio povod. Ali, ta se tema redovito tih godina pojavljivala u javnosti, pa su neki uoči njegova 75. rođendana dana ,iz njegove propovijedi na jednoj misi u Zagrebačkoj katedrali, protumačili da će se to dogoditi uskoro i prognoziralo se tko bi ga mogao naslijediti.

„To je sasvim jednostavna stvar i ne treba oko toga dramatizirati. Ne znam kako je na temelju moga govora u katedrali, kada sam citirao oporuku kardinala Stepinca, novinarima nadošla ta asocijacija?! Zakon je jasan. Crkveni zakonik, naime, kaže da se biskupi, kada navrše dob od 75 godina, umoljavaju da se stave papi na raspolaganje. Ja samo izvješćujem Svetoga oca da toga dana navršavam 75 godina, po određenom kanonu i stavljam mu se na raspolaganje. To znači da on može odmah donijeti odluku da se provede proces za nasljednika i da se mene umirovi, a može to i odgoditi. No to je pitanje procjene. Sigurno je da se sa 75 godina već teže nosi teret odgovornosti. Kažem, ja ću sve proslijediti Svetom ocu, a on onda kako bude. Ali mislim da se u mirovinu ne ide baš na rođendan“, rekao je tada kardinal Kuharić, koji je svoju službu nastavio obavljati s istom revnošću i elanom naredne tri godine.

U umirovljeničkim danima nije mirovao. Sređivao je svoju osobnu dokumentaciju, čitao i posjećivao župe i svećenike. U Nadbiskupskom dvoru na Kaptolu primao je posjete, a redovito je bio i dalje pozivan na svečanosti i prijeme, kako crkvene tako i društvene i političke. Umro je, praktički, iznenada i vijest o njegovoj smrti tužno je odjeknula cijelom Hrvatskom, kao i u dijaspori.
Dragocjeno svjedočanstvo je njegovog bliskog suradnika, ondašnjeg ekonoma Zagrebačke nadbiskupije mons. Jurja Jerneića, koji je te noć ispovjedio i dao popudbinu kardinalu Kuhariću.

“Mnogo puta sam pomislio na onu prvu večeru po mom dolasku na Kaptol. Ja mu nisam mogao u lice reći da sam došao da mu budem potpora. Jer, ako nadbiskup s tajnikom bilo kuda ode nema muške osobe u kući, i nije dobro starcu maknuti svaki oslonac, a to mu nisam mogao u lice reći. Ja sam bio ekonom nadbiskupskog dvora, i kao ekonomu, svaka potreba kuće je bila moja briga. Ali ono što sam na prvom susretu sa nadbiskupom Bozanićem čuo bilo je da ću se pobrinuti i za kardinala Kuharića. Nije se tih dana ništa osjećalo, nit se je tužio posebno. On je imao svoj ritam života, nikad zakasnio, uvijek obučen u reverendi. I došlo je to jutro. Ja sam u susjednoj prostoriji kraj postelje imao telefon. Inače ga koji put nisam čuo, ali tada, to je bilo četiri sata i koja minuta, ujutro. Pozvonio je i ja sam na drugo ili treće zvonjenje već bio kod telefona“, posvjedočio je mons. Jerneić prije dvije godina Hrvatskom katolikom radiju.

Kardinal Kuharić pozvao ga je k sebi, on se brzo obukao i došao u njegovu sobu. „Čuj, varira mi tlak. Zvao sam doktora Beusa pa mi je rekao da popijem malo kave, nezgodno mi je buditi časne. Je l’ bi ti mogao skuhati kavu? Bez šećera!’ Rekao sam mu: ‘Uzoriti, nema problema, bez šećera’ i otišao sam u kuhinju. Kavu znam skuhati. Donio sam mu šalicu. Rekao mu je doktor, šalicu – ne više. I dva decilitra vode nek’ popije. I sad kao da želi da mu potvrdim da je to čaša od deci i pol, pa onda će dvije čaše popiti, ne pune, tako da budu dva deci, da bude točno jer želi posluhnuti liječnika. I ja sam sad bio uz njega. Popio je on tu kavu, popio je vodu i malo se mrštio – gledao je lijevo, desno. I kaže on meni:‘Ajde uzmi štolu pa ćeš me ispovijediti i pomazati.’“, ispričao je mons. Jerneić, dodavši da su mu se od te molbe „noge ukočile“.

Pitam se pa tko sam ja da ispovijedam jednog kardinala. Ali s druge strane svećeniku je to dužnost. Ja sam to prihvatio, malo s tremom, i točno po redu: najprije ispovijed, sveta pričest, jer pokraj njegove sobe je bila njegova kapela, i pričestio sam ga. ‘Tu su ti sveta ulja. Daj ti meni bolesničko pomazanje!’ Ni jednom misli nisam pomislio da bi se nešto moglo dogoditi. Ima malo problem s tlakom i to je ta želja ispovjediti se, pričestiti i primiti bolesničko pomazanje. Pa dobro, to može svaki bolesnik. I on se još jedanput javio doktoru Beusu. Doktor mu je rekao da će doći k njemu. To je sad moglo biti četiri  sata i dvadeset i neka minuta. Rekao je doktoru da će se on pospremiti u postelju, a ja idem u dvorište otvoriti kolna, ulazna vrata da kad dr. Beus dođe može ući u dvorište. Usput budim i časne sestre, jer ne mogu dolje ostaviti kuću otvorenu. I spustim se, otključam, časne dobijem na noge. Jedna od časnih sestara će biti dolje uz ulazna vrata u Dvor. I sad se ja mogu vratiti kardinalu u sobu reći da mi očekujemo liječnika, da je sve pripremljeno. Kad ono, ja uđem u njegovu spavaću sobu, on se zavukao u postelju i čujem samo zadnje uzdahe. I ja zovem: ‘Uzoriti, uzoriti!’ Ništa više. Onda sam išao probuditi nadbiskupa Bozanića. Bili smo tako iznenađeni“, prisjeća se te noći mons. Jerneić.

U međuvremenu je na Kaptol stigao i dr. Beus. Zna točno kako stvar ide, kako zori i mora dozorjeti. Ništa nije krivo krenulo, rekao bih ni sat u postelji zbog bolesti, starosti, slabosti. S nogu, pri punoj svijesti, pripremljen sto i više posto jer je na sve mislio i oporukom. Uredio kome, kada, kako, zašto. Opomenuo nas je svojim mislima iz oporuke, mnoge od nas. A ja se osjećam onako nekako povlašten da sam imao prilike zadnji biti s njim, zadnji ga vidjeti, čuti, zadnji s njim razgovarati – svjedoči o tim posljednjim trenucima života kardinala Kuharića mons. Juraj Jerneić. Kardinal Franjo Kuharić umro je 11. ožujka 2002., no svoju oporuku sastavio je 20 godina ranije, 1982. godine.

U uvodu oporuke kardinal Kuharić spomenuo se i zahvalio svima koji su obilježili njegov ovozemaljski put. Započinje zahvalom Trojedinom Bogu na daru života – na stvaranju, otkupljenju Kristovim Križem te posvećenju Duhom Svetim po svetim sakramentima za baštinu vječnoga života. Kardinal Kuharić zahvalio je za milost vjere te izriče svoju odanost, vjernost i ljubav Svetom Ocu, Kristovom Namjesniku na zemlji i nasljedniku svetoga Petra. Spomenuo se svojih roditelja, svećenika, učitelja i svih koji su ga odgajali u svetoj vjeri riječju i primjerom te je zahvalio svojoj braći, sestrama i prijateljima koji su molili za njega te ga okruživali ljubavlju, pažnjom i dobročinstvima. Na vjernoj i odanoj suradnji i službi zahvaljuje svim biskupima, svećenicima, redovnicama i zaposlenicima ustanova Zagrebačke nadbiskupije, a dobročiniteljima na svakom duhovnom i materijalnom dobročinstvu. „Neka budu svi, svi zapisani u Božjoj Knjizi Života!“, navodi kardinal Kuharić, a svu je svoju imovinu (knjige, gotovinu, odijela, prsni križ, prsten i ostalo) ostavio Zagrebačkoj nadbiskupiji. Naložio je da, ako se nađe što gotovine, njome pokriju pogrebni troškovi, a ostatak neka se razdijeli svećenicima na siromašnim župama za svete mise za njegovu dušu i duše u čistilištu kojih se nitko ne spominje. Sve slike i predmeti koje je dobio na dar ostaju Nadbiskupiji, a preostale sitnice neka se podijeli njegovim nećacima i nećakinjama kao draga uspomena.

„Na smrt gledam vjernički i to kao kršćanin, katolički vjernik. Znam, a to mi jamči Isus Krist, da čovjek nije samo tijelo koje se raspada u prah ili pepeo. Znam da u čovjeku postoji besmrtna duhovna jezgra, srž, možemo to tako kazati, u kojoj je središte i sjedište naše svijesti, razumnosti, slobode i savjesti. Toga nema nijedno drugo živo biće na svijetu. Iz Božje riječi znam da je smisao čovjekovog postojanja vječnost, a ne vrijeme. Ako je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku, onda mu je ponudio i vječni život u svojoj ljubavi. To je najviši poziv čovjek i to bi imala biti najviša radost čovjeka, a u ovom životu, na proputovanju kroz vrijeme to bi imala biti čvrsta nada u svim situacijama života. Iz riječi Božje znam i to da je čitav čovjek pozvan u vječni život, i zato nam Isus Krist uskrsnuli objavljuje i naše buduće uskrsnuće. Prema tome, smrt je najprije prijelaz duše u vječnu svijest postojanja, a na dan sveopćeg uskrsnuća Bog će joj pridružiti uskrsnulo tijelo da čitav čovjek živi onu vječnu egzistenciju koju je odabrao. Ovisi o tome da li smo otišli s ovoga svijeta pomireni s Bogom, u ljubavi s njim i s ljudima, ili smo ga odbacili ili svjesno svojim grijehom i ustrajnošću u ne pomirenju. To je potresno u smrti. Vječno živjeti u Bogu ili bez i protiv Boga; to je nebo ili pakao“, rekao je u jednom razgovoru.

Otišao je tiho i skromno, kao što je i živio, ostavivši golemu duhovnu baštinu iza sebe. Ta skromnost došla je i do izražaja u njegovoj oporuci u kojoj piše:

“Obredi moga pokopa neka budu prožeti vjerom u život vječni, u uskrsnuće tijela. Uvijek sam čvrsto i radosno vjerovao u tu Božju istinu o čovjeku. To je najsvetija, najpotresnija i najsudbonosnija istina o postojanju čovjeka. Posljednje stvari stoje pred svakim čovjekom kao konačna stvarnost, pred kojom stoji naš posljednji izbor: prihvatiti zauvijek Božju ljubavi ili je zauvijek odbaciti. Uvijek sam o toj istini rado razmišljao; rado sam je propovijedao. U tome je sav smisao i bit našega postojanja. Zato je smrt sveti trenutak rađanja za vječnost. Kad budete čitali ovu oporuku, ja ću već proći kroz iskustvo toga otajstvenoga prijelaza i susreta s Božanskim Sucem. Kakva spoznaja! Nova i vječna! Ljudima na Zemlji nepriopćiva! Istina je otkrivena! Prijatelji, samo to je važno. Kao zagrebački nadbiskup i metropolita, molim svoju veliku duhovnu obitelj – Zagrebačku nadbiskupiju i cijelu Crkvu u hrvatskom narodu da čuva i živi cjelovitu katoličku vjeru, vjeru u osobnom, obiteljskom i narodnom životu. Istina će vas osloboditi! Božje zapovjedi su temelj života svakog čovjeka, obitelji i naroda.”

Na kraju oporuke kardinal je zapisao sljedeće: „O kad bi moja posljednja molitva bila: »Moj Isuse, milosrđe! Bože, milostiv budi meni grešniku!« (Lk 18,13). »Gospodine Isuse, primi duh moj!« (Dj 7,60). Isuse i Marijo! »Klanjam ti se smjerno, tajni Bože naš, što pod prilikama tim se sakrivaš… Daj, da otkrito (ti) lice ugledam i u slavi tvojoj blažen uživam!«… Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas grešnike sada i na času smrti naše! Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetom sada i uvijek! Amen! Amen! Braćo i sestre, prijatelji! Svima nam bio radostan susret s Bogom našim u nebeskoj Crkvi! Tako neka bude! Tako neka bude!“

Oporuka kardinala Kuharića imala je i dva dodatka. Prvog je kardinal Kuharić sastavio u ožujku 1998., a drugi je dodatak napisao svega četiri mjeseca prije smrti. U njemu navodi kako je sve medalje, kao i svoj osobni kalež, dao za gradnju crkve bl. Alojzija Stepinca u Zagrebu. Na kraju je zapisao: „Gospodine, primi moj duh! Božje milosrđe je moja Nada!“ Na sprovodu kardinala Kuharića na prostoru oko Zagrebačke katedrale okupilo se oko 40.000 vjernika. Sprovodne obrede predvodio je slovački kardinal Josef Tomko kao osobni izaslanik pape Ivana Pavla II., a kardinal Kuharić pokopan je u kripti iza glavnog oltara Zagrebačke katedrale.

– Premda u trenucima oproštaja sa zemaljskim životom drage osobe naviru sjećanja koja pokrenu osjećaj tuge ili pak rečenice ostave nedorečenima i neizgovorenima, danas je pred našom Prvostolnicom ispisano više od sjećanja, ne dopuštajući tuzi da prevlada nad vjerničkim osjećajem nade, a otvarajući prostore zajedništva s Bogom. Danas je Katedrala premalena, a mi, okupljeni na ovoj vjerničkoj zahvali za život našega kardinala, potvrđujemo kako smo ga rado slušali kad nas je pozivao da budemo dionicima euharistijskog zajedništva i rasta Crkve, ali isto tako potvrđujemo da želimo biti dionici i njegove vjere, koja prolazi kroz vrata smrti i dodiruje obzorja vječnoga života s Bogom. Shvaćamo da kardinal i sve što je njegova osoba i služba značila za hrvatske vjernike, za Katoličku crkvu i za ljude koje je susretao ne može stati u ovaj lijes; da ne može stati u crkvu omeđenu zidovima; da ne može stati na ovaj trg, niti to može posjedovati zemlja. Kako li je samo dirljivo vidjeti vjernike oko svoga pastira koji ne prestaje biti privlačna točka i sigurnost hodočašća na zemlji. Mi smo danas ono što njega raduje, za što je molio, za što se žrtvovao i trpio, za što je kucalo velikodušno srce vjernika, svećenika, biskupa i domoljuba – rekao je mons. Bozanić, koji je u ožujku 2012., na desetu obljetnicu smrti kardinala Franje Kuharića, najavio pokretanje postupka za beatifikaciju kardinala Franje Kuharića, čovjeka kojega su još za života mnogi držali svetim.