Elia Pekica Pagon: Vladajući su uvijek mislili samo na sebe

Mala zemlja velikih čudesa, to bi mogao biti naš novi turistički slogan, ili mala zemlja s najmanjim ili nepostojećim plaćama i najvišim cijenama, ili, pak, siromašna zemlja s bogatim političarima, ili zemlja s najviše poreznih davanja i najmanjim prihodima, ili tako lijepa, a tako obespravljena. Potvrdili su to i mnogi novinski naslovi ovih posljednjih desetljeća, piše Elia Pekica Pagon na portalu “Epoha”. Prenosimo, uz suglasnost, njezin komentar.

Poigravati se iz godine u godinu s narodom na tako grub način kao što to čine naši vlastodršci, nanoseći nam neke nove namete kao “darove s neba” svaki dan po vrlo zahtjevnom modelu – Panem et circenses, uz licemjerne osmijehe i metafore o nekakvoj poreznoj solidarnosti kako bi oni, a ne mi, pod svaku cijenu mogli ostati na nogama, tj. na vlasti, makar nas sve skupa uništili svojom bezidejnom politikom, stvarno je nevjerojatno drsko i bezobrazno.

Dobili su toliko savjeta od ekonomskih stručnjaka i svih ostalih dobronamjernih ljudi koji misle na dobrobit ovoga društva, ali oni su odlučili poslušati samo sebe i svoju želju za “nasušnim” vladarskim kruhom i igrama. Učinit će sve za sebe, makar to bilo, što uvijek i jest – na štetu svih građana.

Mi smo zaduženi da im kako god znamo i umijemo omogućimo taj kruh vladavine iz domaće krušne peći dok oni bez imalo grižnje savjesti sjede u saborskim stolicama i na velebnim terasama svojih vila ili u VIP ložama brojnih obilato sponzoriranih kulturnih i sportskih događanja. Normalno je da ljudi više uopće nemaju povjerenja u takve političare, jer mrvice kruha koje ostaju narodu nakon gozbe na vrhu piramide sigurno nisu isto što i topli, meki i ukusni kruh kojim se slade vlastodršci.

Njihova krizna politika solidarnosti (čitaj: politika neznanja) oporezivanja svega i svačega, uz euro s kojim su porasle cijene i troškovi života i rastuću inflaciju koja nastavlja razarati društvo – u praksi izgleda upravo suprotno od onoga kako bi političari htjeli da ona izgleda. Ali, teško im je sakriti pohlepu. Nema tih riječi kojima bi oni mogli uljepšati istinu.

Oni koji nam nameću tako visoke troškove života uz tako niske i sve više nepostojeće plaće i mirovine, očito ne razmišljaju ni krajičkom svoga mozga o uvjetima u kojima žive ljudi koji su ih izabrali i koji ih plaćaju. S jedne strane, ti isti majstori, žele ubirati naš novac na sve moguće načine, a s druge strane nas onemogućavaju u proizvodnji i radu. Kakva je to politika i kome ona koristi? Pravi odgovor je – nikome. Politika koja se vodi – vodi se protiv naroda. Političari su u stalnom ratu protiv građana koji ih plaćaju. To je jedan sadomazohistički odnos u kojem samo jedna strana uživa – pogađate – to su sadisti (političari), dok je druga strana (narod) primorana izabrati mazohizam u kojem nimalo ne uživa. Velika većina naših ljudi ionako je već pred financijskim kolapsom i bez svih tih danaka koje nam uz vesele vlastelinske osmijehe lažne solidarnosti šalje naša Vlada.

Cijene će i dalje rasti, nelikvidnost također, a brojne tvrtke će i dalje propadati. Uhljebi se ne moraju bojati. Oni će uvijek opstati jer su u službi sustava. Nemojte se, vlastelini naši dragi, ljutiti na nas što vam želimo sugerirati da malo mućnete svojim mozgom i da se sjetite svih onih obećanja kojima se obično razmećete u vrijeme predizbornih kampanja.

Jeste li nas ikada pitali slažemo li se mi s vašim stilom života i načinom vođenja države? Niste, jer čemu postavljati pitanje narodu. Tko još mari za mišljenje naroda. Vladari se istodobno ljute na izmučen puk i medije ako se netko slučajno drzne, potaknut njihovim bezdušnim ponašanjem, prisjetiti se školske lektire i romantičnog spjeva Smrt Smail-age Čengića (1846.) Ivana Mažuranića kojega smo svi morali znati napamet i to svih pet pjevanja, od kojih nam danas najviše glavobolje zadaje upravo sjećanje na IV. pjevanje – Harač. Može nam danas biti žao što smo to učili, tko nam je kriv što nismo markirali taj školski sat, jer sjećanje na tu lektiru danas je bolno koliko i nama koji pamtimo tu lektiru, toliko i našim vladarima zbog tog istog pamćenja.

No, mnogo je više od bilo kakve književne analize te lektire, važna činjenica da su spomenuti stihovi u današnjem vremenu više nego aktualni. Naravno, ne svi stihovi spomenutog spjeva, ali izdvojimo li prave stihove IV. pjevanja iz konteksta, svi ćemo znati o čemu se radi i nećemo znati izražava li se netko u Mažuranićevim stihovima ili svojim riječima opisujući suvremenu politiku naše države. Na primjer, ako danas kažemo: “Mili Bože, što je raja kriva?” jesmo li citirali Mažuranića ili trenutno stanje stvari? Ako pritom netko odgovori koristeći se Mažuranićevim stihovima: “Što je kriva? – Kriva ‘e što je živa” hoće li netko u tim riječima prepoznati reinkarnaciju Mažuranića ili će to biti izraz bilo kojeg pripadnika našeg društva sasvim je svejedno, jer istina je nepobitna – ljudi nisu krivi za nastalo stanje, a sada moraju po ne znam koji put ispaštati i plaćati skupocjeni život svojih vladara.

Kako su ono išli Mažuranićevi stihovi: “Bijesan aga, neman ružna, ‘Harač, rajo, harač!’ riče, ‘Harač, harač, il’ još gore bit će!’” Ne viču li nešto slično naši vladari danas – istinabog, na svoj način, oglušujući se na sramotno skromne životne uvjete hrvatskih građana?

A što bi Mažuranić rekao za nas građane, suvremenu raju i kako bi opisao sve ono što nama poklanja naša predivna vlast? “Jadnoj raji? – ne dade ni kore suha hljeba, da je suzam kvasi.” “Harač, harač! Otkud raji harač?… Otkud zlato, koji krova neima?… Otkud zlato, koji njive neima?… Otkud zlato, koji stoke neima?… Otkud zlato, koji kruha neima?…”

A mi bismo i danas mogli našim gospodarima umilno i bespomoćno reći, znajući da nam se oni ni tada neće smilovati: “Glad, golota, gospodaru!” A kao dobar odgovor na to i opet bi mogli poslužiti Mažuranićevi stihovi kojima opisuje govor Smail-age: “Harač, harač, rajo, treba!” Harač je jedino što Smail-agu zanima. A mi bismo u nedogled mogli zapomagati: “Hljeba, hljeba, gospodaru! Ne vidjesmo davno hljeba!”

Pa što onda, koga to interesira osim samu raju, jer odgovor vladajućih bi nakon njihove gozbe i ne znam kojeg u nizu raskošnih slavlja vjerojatno i danas glasio: “Eto mesa dosti; Bac’te raji oglodane kosti.” Kako će netko od vladajućih ljudi nakon njihove trajno nepopularne politike ponovno steći popularnost doista nam nije poznato i vjerujem da im nije nimalo lako iz dana u dan kititi se novim lovorikama pučkog nezadovoljstva i istovremeno se gizdavo smiješiti fotografima i TV kamermanima putem kojih ti isti gizdavi osmijesi dolaze do nas.

Blago nama. Prije sljedećih izbora bi nam jedan od mojih sugovornika u mojoj knjizi Na Diogenovu putu, legendarni Jacques Séguéla, preporučio: “Upamtite – glasamo za čovjeka, a ne stranku. Glasamo za ideju (program), a ne za ideologiju. Glasamo za budućnost, a ne za prošlost. Glasamo za sebe, a ne za kandidata. Glasamo za istinu, a ne za laž…”

Elia Pekica Pagon, Epoha/Hrvatsko nebo