Pobuna. Okupacija. Poraz. Zapadna Slavonija 1990. i 1991. godine – knjiga dr. sc. Janje Sekula

Početkom godine iz tiska je izašla knjiga „Pobuna. Okupacija. Poraz. Zapadna Slavonija 1990. i 1991. godine“.

Autorica knjige je dr. sc. Janja Sekula, povjesničarka zaposlena u Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata, urednik je dr. sc. Ante Nazor, a recenzenti dr. sc. Davor Marijan i dr. sc. Ivica Miškulin. Knjiga, objavljena u nakladništvu Alfe i Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, plod je autoričinog dugogodišnjeg istraživanja srpske pobune i paradržave na području zapadne Slavonije ali i čitave Hrvatske. U devet poglavlja obrađen je niz tema od kojih su neke više, a neke manje poznate hrvatskoj javnosti; fokus knjige je na političkim događajima, poput uzroka pobune, njezina tijeka i glavnih nositelja, povezanosti zapadnoslavonskih Srba s Kninom i Beogradom te JNA. U knjizi je objavljen i niz priloga poput arhivskih dokumenata, fotografija, karata, grafikona i tablica. Promocija knjige održati će se 9. ožujka u 18 sati u Velikoj čitaonici Hrvatskog državnog arhiva na Marulićevom trgu.

U knjizi „Pobuna. Okupacija. Poraz. Zapadna Slavonija 1990. i 1991. godine“ posebna pozornost posvećena je nastanku i ustroju Srpske demokratske stranke na tome području te  njezinom djelovanju u pripremi o organizacije srpske pobune i zatim agresije na Hrvatsku. Autorica na temelju analize političke situacije na zapadnoslavonskom području zaključuje da je srpska pobuna, temeljena na tezi da je srpsko stanovništvo ugroženo, imala najsnažniji odjek upravo u općinama u kojima su Srbi bili (i u ranijem razdoblju ali i nakon višestranačkih izbora u proljeće 1990.) u nacionalnom smislu prezastupljeni u političkim tijelima vlasti (u odnosu na njihovu zastupljenost u ukupnom broju stanovnika). Odnosno, usprkos znatnoj zastupljenosti Srba u tijelima vlasti (i na rukovodećim položajima u privrednim i javnim poduzećima), upravo općine Pakrac, Grubišno Polje, Daruvar i Podravska Slatina bile su jezgra srpske pobune 1990. i 1991. godine u zapadnoj Slavoniji.

Analizirajući stanje nakon višestranačkih izbora, autorica zaključuje kako je u Hrvatskoj u proljeće 1990. godine došlo do promjene vlasti i, još bitnije, do promjene društvenog modela (odnosno početka tranzicije); dotadašnji komunizam/socijalizam zamijenio je model tržišnog gospodarstva i parlamentarne demokracije, međutim, kako navodi, promatramo li situaciju na lokalnoj razini u odnosu na promjene koje su se odigrale na republičkoj razini, navedeni su procesi tekli nešto drugačije, svakako sporije. Djelovanje općinskih vlasti u zapadnoj Slavoniji u razdoblju nakon izbora ukazuje da se mnogi pojedinci, koji su na vodećim općinskim pozicijama bili još za prošlog sustava, nisu najbolje snašli u novim okolnostima što bi se čak moglo okarakterizirati kao svojevrsno političko sljepilo te dezorijentiranost i nesnalaženje u novonastalim političkim okolnostima.

Jedan od mnogih primjera koji je u knjizi navedeni su inspekcijski nadzori Ministarstva pravosuđa i uprave RH, provedeni u proljeće 1991., koji su u spomenutim općinama zabilježili niz nepravilnosti. Predstavnici republičkih vlasti nastojali su riješiti pitanje svojevrsnog neposluha dijela lokalnih tijela vlasti, no uglavnom bezuspješno. Autorica zaključuje da su republičke vlasti, kako bi se situacija smirila, tolerirale čak i evidentna kršenja hrvatskog Ustava i zakonskih propisa, poput isticanja službenih simbola druge države (Srbije) na državnim institucijama jer Hrvatska tada još nije bila spremna za rat s daleko nadmoćnijom silom te je činila sve kako bi se srpska pobuna primirila, a srpsko stanovništvo uvjerilo da nema stvarnih razloga za osjećaj ugroženosti, čak i u situacijama kada su srpski radikali ekstremističkim djelovanjem ugrožavali građane ostalih nacionalnosti na zapadnoslavonskom području.

U knjizi je navedeno da su interventne snage policije MUP-a već krajem studenoga 1990. godine intervenirale u Pakracu, a dva mjeseca ranije intervencija je u zadnji čas izbjegnuta. Pakračka općina bila je žarište incidenata od ljeta 1990., a njezine općinske vlasti djelovale su suprotno odlukama republičkih, kršile zakone i Ustav RH te podržavale „puzajuću“ agresiju koja je na tom području već dobrano uzela maha. Pristupanje općine Pakrac SAO Krajini i pokušaj zauzimanja pakračke policijske postaje početkom ožujka 1991. doveli su do sukoba hrvatske policije sa srpskim pobunjenicima. No, plan koordiniran u Beogradu o izazivanju sukoba u Pakracu te zatim uvođenju izvanrednog stanja, koje je u konačnici trebalo poslužiti za svrgavanje legalnih hrvatskih vlasti, nije uspio.

Jedan od ključnih trenutaka u razvoju srpske pobune u zapadnoj Slavoniji, kako je navedeno u knjizi, bio je osnivanje vodstva i krovnog tijela zapadnoslavonskog SDS-a u kolovozu 1990. godine. Regionalni odbor SDS-a je odmah po svom osnivanju poslao vrlo eksplicitne poruke hrvatskoj, ali i jugoslavenskoj javnosti: o namjeri „komadanja“ hrvatske države ukoliko dođe do njezina stvaranja, te o pripremi oružanog sukoba s hrvatskom policijom. Tijekom druge polovine 1990. godine Regionalni odbor SDS-a javno je demonstrirao svoju podršku Slobodanu Miloševiću i zastupao tezu da su Srbi u zapadnoj Slavoniji ugroženi te se stoga pripremaju za sukob s hrvatskom policijom. U veljači 1991. godine vodstvo u Regionalnom odboru SDS-a preuzeo je Veljko Džakula (od dotadašnjeg predsjednika Ilije Sašića), no nije došlo do promjene u političkom smjeru, o čemu svjedoči poruka s Izborne skupštine održane u Lipiku poslana Slobodanu Miloševiću: „Delegati Skupštine Srpske demokratske stranke za Slavoniju i Baranju daju vam podršku u ostvarenju vaše ideje da svi Srbi žive u jednoj državi.“ U Programu rada Regionalnog odbora SDS-a kao jedan od ciljeva rada navodi se „praktično ostvarivanje jedinstva srpskog naroda bez ikakvih geografskih okvira i ograničenja na čega neodoljivo upozorava i historija i neki suvremeni pokušaji“, što također bez sumnje potvrđuje opredijeljenost za provedbu politike Slobodana Miloševića.

Usmjerivši svoj rad na radikalizaciju Srba kao važan preduvjet za pokretanje pobune lokalnog srpskog stanovništva u zapadnoj Slavoniji, SDS je surađivao s drugim organizacijama, institucijama i pojedincima s kojima je našao dodirnu točku u provođenju svojeg političkog cilja, što povlači jasne paralele s djelovanjem nacionalističkog pokreta u Srbiji i njegovoj povezanosti i podršci od raznih društvenih skupina.

Istaknutu ulogu u razvoju srpske pobune u zapadnoj Slavoniji imala je i tamošnja Srpska pravoslavna crkva, odnosno episkop Lukijan iz Slavonske eparhije sa sjedištem u Pakracu, koji je bio jedan od predstavnika SPC u Hrvatskoj koji su se najviše isticali radikalnom nacionalističkom retorikom. Primjerice, čak je i  Organ bezbjednosti Komande 32. korpusa JNA krajem lipnja 1989. godine istaknuo Lukijana kao najekstremnijeg pripadnika SPC u zoni odgovornosti 32. korpusa, te je u izvještaju navedeno da „redovno poistovjećuje versko sa nacionalnim“, „stavlja se u ulogu zaštitnika srpskog naroda“ i „otvoreno se neprijateljski izražava prema našem sistemu“. U određenoj mjeri može se zaključiti i da je episkop Lukijan u ideološkom i organizacijskom smislu bio jedan od prvaka srpskog nacionalističkog pokreta uoči Domovinskog rata na području zapadne Slavonije. Nakon osnivanja SDS-a u zapadnoj Slavoniji, djelovanje Lukijana i SDS-a postupno se usklađivalo i međusobno isprepletalo.
Autorica zaključuje da se analizom djelovanja Regionalnog odbora SDS-a, Srpske pravoslavne crkve (Slavonske eparhije) te znatnog dijela policajaca srpske nacionalnosti mogu  uočiti pojedini istovjetni načini djelovanja u poticanju srpske pobune. Ponajprije, u početnom razdoblju karakteristično je kod svih čimbenika isticanje „ugroženog srpstva i pravoslavlja“ na području zapadne Slavonije i čitave Hrvatske, koje je (naoko kontradiktorno) zatim nadograđeno učestalim manifestacijama snage i moći srpskog nacionalizma te jedinstva srpskog naroda i crkve (masovnim okupljanjima, popraćenima vjerskom i četničkom ikonografijom). Stvaranje incidentnih situacija u kojima će se manifestirati odbijanje poslušnosti hrvatskim vlastima i ponovno jedinstvo srpskog naroda u otporu „hrvatskom nacionalizmu“ (političara, općinskih čelnika, policajaca srpske nacionalnosti, vjerskih čelnika) i u konačnici izazvati intervenciju JNA, treći je element u mobilizaciji srpskog stanovništva na pobunu, kojim su stvorene pretpostavke za izbijanje oružanih sukoba. Nakon ovakve temeljite pripreme uskoro je u Pakracu započeo i sukob sa snagama policije, u koji se zatim uključila i JNA.
Jedno od pitanja koje se u knjizi postavlja je i kada započinje naoružavanje, obuka i organiziranje vojnih snaga pobunjenih Srba u zapadnoj Slavoniji? Prikazano je kako je pogoršanje međunacionalnih odnosa te sigurnosne situacije u zapadnoj Slavoniji bilo povezano s osnivanjem SDS-a na tome području, a posebice s početkom djelovanja Regionalnog odbora SDS-a koji je već prilikom osnivanja svojim zadatkom najavio „u slučaju da ‘etnički čisto redarstvo krene na srpski narod’, i organizaciju otpora hrvatskim vlastima“. Već u kolovozu 1990. dokument JNA spominje djelovanje „srpskih straža“ u Pakracu. Do prvog ekscesa naoružanih Srba u Pakracu došlo je tijekom održavanja osnivačke skupštine HDZ-a 19. kolovoza 1990. godine, praktički istovremeno s „balvan revolucijom“. U izvješću načelnika bezbjednosti u 265. motoriziranoj brigadi JNA Dragiše Jovanovića o tome događaju navedeno je: „Kod meštana srpskog življa primećena je odlučnost u suprotstavljanju politici nove hrvatske Vlade, tako da je skoro svaki građanin kod sebe imao nož, pištolj, a neki čak i ručne bombe. Srpski živalj bio je spreman da po cenu života, a i upotrebe vatrenog oružja i drugog oružja spreči isticanje hrvatske zastave na SO Pakrac.“ Kako autorica navodi, nema razloga sumnji u Jovanovićevu objektivnost u ovom slučaju, što pak jasno ukazuje da su pobunjeni Srbi u zapadnoj Slavoniji sredinom kolovoza 1990., što se poklapa s tvrdnjama Regionalnog odbora, spremni na otpor hrvatskim vlastima te su za njega u određenoj mjeri i naoružani. S obzirom na stanje i mogućnosti kojima je Hrvatska u tom trenutku raspolagala za obranu od ugrožavanja sigurnosti i terorističkih akcija, velike količine naoružanja i nisu bile potrebne.

Prema podacima Službe državne bezbjednosti MUP-a Republike Srbije, već nekoliko mjeseci prije pakračkih događaja (1.-2. ožujka 1991.), na području zapadne Slavonije u mjestima većinski naseljenima srpskim stanovništvom, ustrojeni su vodovi, koji su u početku bili naoružani lovačkim i kratkim naoružanjem. Događaji u Pakracu početkom ožujka 1991. pokazali su da je tamošnja policijska postaja u tom trenutku bila jedan od glavnih oslonaca velikosrpskog pokreta. U zapadnoj Slavoniji se izbijanjem otvorenog rata u ljeto 1991. veći broj policajaca srpske nacionalnosti, uključio u oružane formacije pobunjenih Srba, a dotad su sudjelovali u njihovom ustrojavanju i obuci. Nakon sukoba u Pakracu započinju opsežnije pripreme za rat na zapadnoslavonskom području. Autorica također navodi da dokumenti ukazuju da je ključnu ulogu u naoružavanju pobunjenih Srba u Hrvatskoj, pa tako i zapadnoj Slavoniji imala je JNA, odnosno pojedini njezini oficiri. Zapadna Slavonija ovime je pratila proces naoružavanja Srba koji se odvijao na svim područjima Hrvatske koji su prema planovima trebali pripasti budućoj srpskoj paradržavi. Na ovom je području, sudeći po dosadašnjim podacima, za naoružavanje Srba bila najvažnija vojarna JNA „Polom“ u Doljanima, ali i vojarne u Našicama i Podravskoj Slatini te Slavonskoj Požegi. Usporedno s početkom otvorene agresije u zapadnoj Slavoniji, u kolovozu 1991. završeno je i ustrojavanje Teritorijalne obrane SAO Zapadne Slavonije.
U knjizi je prikazan niza tema, poput pokušaja zauzimanja pakračke policijske postaje početkom ožujka 1991., nastanak i ustroj srpskih paravojnih snaga u zapadnoj Slavoniji te uloga i značaj hrvatske policije kao prve i jedine obrambene snage na koju su hrvatske vlasti u početnom razdoblju mogle računati. Jedno od opširnijih poglavlja posvećeno je optužbama da je Hrvatska počinila etničko čišćenje u zapadnoj Slavoniji 1991. godine. Autorica daje prikaz navedenih tvrdnji od 1991. godine pa do današnjih dana. Ova je tema u knjizi razrađena na temelju dostupne arhivske građe, ponajviše srpske provenijencije (pobunjenih Srba i dokumenata službi Republike Srbije).  Autorica navodi da među pobunjenim Srbima razlozi masovnog iseljavanja sa ovog područja nisu bili u potpunosti razjašnjeni, i bili su predmetom razračunavanja različitih političkih struja, kao i plodno tlo za mnoge „teorije zavjera“ o izdaji i prodaji zapadne Slavonije. Uzroci te posebice neposredan povod iseljavanja znatnog broja Srba iz zapadne Slavonije pokušali su se detektirati u pojedinim izvješćima i analizama saveznih tijela SFRJ, odnosno Republike Srbije, u kojima su uglavnom taksativno nabrojani mnogobrojni problemi koji su opterećivali okupirano područje zapadne Slavonije (loša zapovjedna struktura TO SAO ZS, nefunkcioniranje srpskih vlasti, kriminalne skupine), no u njima nema govora o masovnom protjerivanju Srba s toga područja ili „etničkom čišćenju“. Primjerice, djelatnici Saveznog SUP-a razgovarali su s sredinom prosinca 1991. izbjeglicama koje su se nalazile na području Banja Luke te su u izvještaju  naveli da nisu uspjeli ustanoviti neposredne razloge “masovnog bježanja ovog stanovništva”. Krivcem za napuštanje svojih domova u zapadnoj Slavoniji izbjeglice su, kako se može iščitati iz primjera u knjizi, smatrale Vladu SAO Zapadne Slavonije, TO SAO ZS, nedovoljnu angažiranost JNA, te nefunkcioniranje tijela vlasti i raširen kriminal, no mnogi bili svjesni da su uzroci za nastalu situaciju daleko kompleksniji i da njihov začetak leži u početcima srpske pobune u zapadnoj Slavoniji. Naime, mnogi od izbjeglih Srba tvrdili su da su bili žrtve manipulacije od strane svojih vođa, koji su ih zatim ostavili na cjedilu. Međutim, usprkos tome, kao i nizu dokumenata koji dokazuju suprotno, kako navodi autorica, ove se teze pojavljuju još i danas.

Povezano:

Ivan Samardžija, mag. educ. hist.: Operacija Otkos-10 i neki važni događaji uoči nje

Identitet.hr/Hrvatsko nebo