Zdravko Gavran: Što činiti kada se čini da se nič ne može učiniti?

Područje činjenja iznimno je široko i raznovrsno. Lakše je ne posustati nađemo li išta od čega ne vidimo ni potrebe ni smisla odustati. Nije (svakom razdoblju ni svakom čovjeku ni svakoj skupini) aktivizam na organiziran način jedino područje na kojemu treba ustrajavati, iako ni njega ne smiju svi zanemariti. „Sve u svoje vrijeme“, rekli bi davni mudraci. Dapače, mogućnost vrijedna i dragocjena činjenja dobra u doba opće obezvoljenosti nerijetko se skriva upravo ondje gdje to čisto racionalan i opipljivim učincima zaokupljen (raz)um, u ovom času, najmanje očekuje.

Živimo u doba u kojemu se nama mnogima čini da ne možemo ništa (u)činiti. A to isto doba takvo je da vrijednost pa i smisao ljudskog života i javnog angažmana mjeri po tomu što i koliko tko zaista i stvarno učini odnosno stvori, izmijeni ili poboljša.

U početku bijaše – Čin?

Nije uvijek bilo tako, a nije ni po svemu svijetu tako. Budistički monasi ili hinduistički siromasi prikovani za mjesto na kojem jesu, koji godinama meditiraju recimo bijeli zid ili bilo koju „prazninu“ ili sivilo ili šarenilo pojavnoga svijeta, i ne čine izvanjski ništa, ili pravi kršćanski pustinjaci, isposnici, stiliti i strogi klauzurni redovnici i redovnice posvećeni uglavnom trapljenju, razmatranju Božje riječi i molitvi, ne mjere vrijednost ni smisao svojih života mjerilom toga što su učinili – nego mjerilom onoga što su u sebi dosegnuli.

U Proslovu Ivanova Evanđelja stoji: „U početku bijaše Riječ (Logos).“ No u određenom trenutku povijesti kršćanskoga Zapada mnogima je bilo premalo posvetiti se Riječi, nije im odgovarala „pasivnost“, htjeli su nešto više od toga, htjeli su nešto činiti. Zato je valjda i slobodni zidar i  prosvijećeni um Goethe na početku svoga Fausta redoslijed i značenje onoga što je najvažnije ’malko’ izmijenio. Odlučio je – pjesnička sloboda (licentia poëtica) – riječ Riječ zamijeniti riječju Čin: „U početku bijaše Čin“ – Im Anfang war die Tat.

Neki bi to rekli drukčije, ili protumačili ovako: U početku bijaše (počinjeni izvorni, iskonski) grijeh; tada je ljudska Povijest zapravo i počela, dotad je postojalo nadvremensko blaženstvo u edenskom vrtu. No drugi se nisu htjeli zadržati ni na blaženstvu, ni na razmatranju, ni na (pasivnoj) spoznaji, ni na tumačenju zbilje, nego su žudjeli za tim da nešto čine odnosno nešto opipljivo i prijelomno učine. Pa su počeli iznositi prevratničke ideje, pokušavali reformirati zatečeno stanje ili dizali revolucije.

Riječ je o tomu da se svijet promijeni!?

Najslikovitije je i na najkorjenitiji i  najodlučniji način takva sklonost i ta dimenzija ljudskog stremljenja našla izraz u Marxovoj 11. tezi o Feuerbachu: „Filozofi su dosad različito tumačili svijet; riječ je o tomu da se on promijeni.“

I tako, dobili smo borbene političke pokrete i stranke i krvave revolucije tijekom sljedećih stotinu i više godina. Povrh svih onih drugih prevrata i veleprevrata koji dotad ili otad nisu bili ’zadojeni’ naukom marksizma ni idejom komunizma, nego nekim drugim razlozima, ciljevima i ideologijama.

Potreba da se „s riječi prijeđe na djela“, to jest na činjenje ovih ili onih čina, našla je odjeka i u kršćanskoj teologiji, koja je u drugoj polovini 19. i tijekom 20. stoljeća nalazila sve više pristaša i smjelih tumača.

Jedan od poznatijih kršćanskih filozofa, Francuz Maurice Blondel došao je, pozivajući se na srednjovjekovnu skolastiku, a i na evanđelje („Vjera bez djela mrtva je“), do zaključka da prava bit čovjeka proizlazi tek iz čina, iz onoga što čini. Ona dakle ne proizlazi više iz onoga što čovjek po zamisli Božjoj jest, što misli i osjeća, što vjeruje, koliko je čestit, koliko bogat krjepostima, koliko ustrajno podnosi nevolje u ovoj, srednjovjekovno rečeno, „dolini suza“, čemu se nada odnosno u koga se ili u što se ufa, ili što/koga i koliko (u sebi) ljubi.

Od „filozofije akcije“ do „teologije oslobođenja“ te lijevih totalitarizama i desnih diktatura kao učina(ka)

Tako se sve više odbacivala filozofija kao čista spekulacija, a ujedno se sve više inzistiralo na „angažiranoj vjeri“, kako se izrazio francuski kršćanski personalist Emmanuel Mounier, koji se u prvoj životnoj fazi zanio i zastranio u smjeru socijalističkog marksizma odnosno političkog aktivizma, a što je našlo snažan izraz i u dokumentima II. vatikanskog sabora. Razvila se “filozofija akcije”. Za njom je, nakon faze svoga solipsističko-egzistencijalističkog besmisla („moj bližnji pakao“), na pogibeljnom rubu samoubojstva, posegnuo i prekomjerno veličani francuski književnik i filozof Jean-Paul Sartre. On se uhvatio za revolucionarni marksizam kao za slamku svoga osobnog spasa i smisla vlastitog postojanja i kao mogućnost ičega zajedničkoga s drugim ljudima.

I u teologiji odnosno religiji vjerski nazori sve su se radije povezivali s praktičkim i pragmatičkim idejama socijalističke orijentacije, dok je izvorni, miroljubivi i plemeniti kršćanski socijalizam teoretski oblikovan u drugoj polovini 19. stoljeća bio gušen, prešućivan i potiho odbacivan, iako je doduše poslije našao izraza u ideji demokršćanstva.

Tako se u Latinskoj Americi, ali uglavnom na europskim idejnim osnovama, razvila u drugoj polovini prošlog stoljeća i tzv. „teologija oslobođenja“. Ona je kombinirala kršćanstvo i marksizam odnosno ideju revolucionarnog, tj. nasilnog mijenjanja „klasnih odnosa“ u društvu, u narodu, u državi. Daleki izdanak i odjek te i takve teologije vidljiv je u nekoj mjeri i u političkoj filozofiji odnosno teologiji sadašnjega pape Franjo – koliko god vjerni katolici zauvijek nosili u sebi i snažan i neuništiv korektiv evanđelja, radosne vijesti o utjelovljenju Boga i spasenju ljudi, kao podsjetnik da kršćanstvo nije religija ni klasne mržnje ni nasilja, nego što šire ljubavi i opraštanja i što dosljednijeg mirotvorstva, a i ustrajna podnošenja ovozemaljskih nevolja, tegoba, nesreća, nepravdi i zala.

I na desnici bilo je angažiranih kršćana i kršćanskih mislilaca na pretek, onih koji su se zanosili konzervativno-borbenim („reakcionarnim“) idejama i pod cijenu odobravanja i opravdavanja desnih diktatura kao krajnjih opcija u obračunima s ljevičarskim zlosiljem i krivovjerjem.

Zapravo, sve aberacije od kršćanske sredine i katoličke uravnoteženosti odnosno sve takve intelektualne veličine i skupine plaćale su vrlo skup danak heretičkim ili ateističkim radikalnim zastranjenjima. Socijalističke ideologije i prakse vodile su u komunističke diktature i totalitarizme, a njima suprotne ekstremne ideologije i prakse skončavale su u desničarskim diktaturama, falangističkim i neke vrste pretjerano nacionalističkim ili kolektivističko-fašističkim (fasces=uvezane šibe) sustavima (premda je i talijanski fašizam i njemački nacizam izavro iz radikalnoga socijalističkog pokreta odnosno nastao na ljevici, ali se ’podesničio’ isticanjem svoga populističko-kolektivističkog nacionalizma, šovinizma ili rasizma), koji su na svoj način zatirali prava i slobode onih koji ih nisu prihvaćali ni odobravali, a i općenito.

Jesu li slobodni zidari izgradili doista „bolji“ svijet, i što će s našim svijetom dalje biti?

Pravu rekapitulaciju svih političko-revolucionarnih odnosno političko-reakcionarnih pokreta bilo bi dobro načiniti, a zacijelo su to neki već i učinili. Ona bi pokazala koliko je angažirano činjenje učinilo dobrih, koliko loših i zlih učina(ka). Danas pak mnogi kršćani i drugi zanose se idejama ekstremnog liberalizma, koji nužno vodi u novi totalitarizam i u nove diktature nad narodima, zato što svima želi nametati vrijednosne sustave i praktički novu svjetovnu religiju u kojoj na vrhu nije Bog odnosno božanski Logos, nego su na vrhu ljudski ’prosvijetljeni’, to jest iluminati, koji, kako tvrde demonolozi, imaju neposrednu komunikaciju i s metafizičkom duhovnom silom koju nazivamo „Knez ovoga svijeta“.

Riječ „činiti“ i stoga je svakako zanimljiva i izazovna. Njezina je i glavna snaga, ali i glavna kušnja i nevolja u tomu što polazi od pretpostavke da ljudi sami po sebi svojim činjenjem mogu proizvoditi (nebrojena) dobra djela i svijet preobrazivati u nešto nalik zemaljskom raju. To je stari masonski, i ne samo masonski, san – san novovjekovnih graditelja suvremenoga i „boljega“ svijeta. No u kojem se stanju taj svijet upravo nalazi, znamo dosta dobro. A u kojem bi se tek mogao naći sutra, na to se bojimo već ozbiljno i pomišljati. Posvuda prevladavaju različite zabrinutosti i tjeskobe, a o golemim ljudskim i socijalnim otuđenjima, o nepravdama, lažima, prijevarama, lažnim predstavljanijima moćnih, nemoćima nemoćnih, o masovnoj bijedi i gladi, o izrabljivanjima, ratovima i ostalomu da se i ne govori.

Itko ili nitko? Tko onda?

Vratimo li se na početak, zapitat ćemo se najprije što uopće znači glagol „činiti“. Moglo bi se reći da znači „proizvoditi određene čine“ odnosno da znači svako djelovanje koje mijenja postojeće ili stvara nove činjenice. Ako je riječ „činjenica“ posuđenica iz crnogorskoga, kao što neki tvrde, te ako nije gramatički ispravna, mogli bismo posegnuti i za nekom drugom, recimo za riječju „učin“. Ako naime zaslugom „činiti“ nastaju „čini“, zašto ne bi zaslugom „učiniti“ nastajali „učini“. To svakako nisu pričini – ono što nam se samo u našoj mašti čini da jest ili što nam se samo pričinja pred očima ili u umu odnosno duhu. „Činiti“ bismo dakle mogli opisati kao svako ljudsko umno i tvarno djelovanje koje stvara  određen činjenice odnosno čine i učine. „Činiti“ ima za pretpostavku to da je nešto moguće pretvoriti iz ničega u nešto odnosno iz nečega u nešto drugo ili drukčije; kada to ne bi bilo moguće, ne bi se ni pokušavalo niti bi bilo razložno išta činiti.

Tu nastaje ozbiljan problem. Pojednostavimo li sve to tako da se spustimo na razini svjetske i zatim hrvatske zbilje, morat ćemo se suglasiti s tvrdnjom da milijarde na globalnoj odnosno milijuni ljudi na nacionalnoj razini osjećaju kako ne mogu ničim i nikako, nikakvim svojim činjenjem (pre)usmjerivati ili određivati tijek daljnjih zbivanja odnosno onoga što malobrojni čine i što dalje namjeravaju činiti.

Stoga se mnogima s pravom čini da je pravo na stvarno činidbeno činjenje pridržano samo moćnim činiteljima odnosno povlaštenim čimbenicima. Ako uopće i njima, odnosno pitanje je u kojoj mjeri i njima, pa i onima naoko najmoćnijima. Koliko recimo moćna Amerika može učiniti da budućnost svijeta bude ovakva, a ne onakva? – to je jedno od ključnih pitanja sudbine današnjeg svijeta. Amerika ili tko drugi, recimo da je i to sasvim svejedno. Itko ili nitko?, to je ono pravo pitanje. Ako planski i s dovoljnom moći nitko, tko onda? That’s the question, kako bi rekao Shakespeare, čovjek koji je duboko proniknuo u čovjeka i povijest, u psihologiju, logiku i smisao toliko toga ljudskoga, društvovnoga, političkoga i ovozemaljskoga.

Osvajati tuđe, razarati, tlačiti i ubijati, razumije se, uvijek se moglo i može se i danas neusporedivo više no ikada dosad i nego što se planski moglo nešto dobro, pravedno i čestito graditi i to zatim trajno i pošteno održavati. Čitav problem većine čovječanstva oduvijek je bila nemoć ili nedovoljna oć spram onih koji su moćni, a koji otimaju ili uzurpiraju što nije njihovo odnosno nanose štetu vlastitom ili tuđim narodima. Ili i vlastitomu i tuđima.

Hrvatska nemoć i „Dolce far niente – Slatko je ne činiti ništa“ kao pribježište?

Unutar hrvatskog društva i države primjećujemo sličan fenomen. Tu su, na pozornici, s jedne strane one koji upravljaju, vladaju i imaju veliku moć. No primjećujemo da se njihova moć uvelike iscrpljuje u činjenju onoga što „moraju“ činiti, a ne onoga što bi eventualno, po onom uistinu slobodnijem i boljem dijelu sebe, možda htjeli ili željeli činiti. Koordinate su i njima praktički zadane. Sve se odvija u „danim okvirima“, recimo „u okvirima europskih okvira“, kako se jednom izrazio aktualni predsjednik vlade. A ima i jako mnogo drugih „okvira u okvirima“ pomoću kojih se uokviruje suverenost, sloboda, slobodna volja, htijenje i očekivanje milijuna hrvatskih ljudi, u Hrvatskoj i izvan nje.

Ako je tako kako je ovlaš naznačeno o vladajućima, što tek očekivati od opozicijskih, pa makar bili u Saboru i imali organizirane stranke, određene novce, vidljivost javnosti i ostalo? A što tek očekivati da učine, koje to učinke da ikako proizvedu, oni koji nisu ni među vladajućima, niti pripadaju organiziranim opozicionarima, niti su im dostupni centri ekonomske, institucionalne, organizirane, informativne i druge moći? Mogu li oni išta promijeniti, ikakve nove činjenice, učine ili učinke svojim marom i trudom proizvesti? Ako ne mogu, zašto se uopće tako bezizgledno, što znači i: besmisleno, trude? Zašto išta pokušavaju činiti? Zašto ne odustanu od svakog „angažmana“ koji ima za cilj mijenjanje svijeta ili stvaranje čega novoga na široj razini od vlastitoga grunta i privatnog djelokruga? Zašto se radije ne povedu za onom poznatom talijanskom maksimom: „Dolce far niente – Slatko je ne činiti ništa“ i u pravoj ’fjaci’ pronađu nekakvu sladostrasnu utjehu? Ili zašto se ne povuku, ako ne u pustinju ili meditiranje praznine ili hinduističkog šarenila, a ono u takve intimne, privatne duhovne ili vjerske sfere u kojima će pronalaziti ili sami sebi i užim zajednicama bližnjih stvarati mir, radost i utjehu, dakle proizvoditi određene učin(k)e koje im nikakve ovozemaljske više sile, zakoni i ograničenja ne će moći zapriječiti?

Nije dovoljno imati samo (raz)um; za snalaženje je nužan i duh!

Bi li se dakle u privatnim činidbenim i u duhovnim ne-činidbenim sferama i sadržajima skrivao i  nalazio odgovor na pitanje iz naslova: Što činiti kada se čini da se ništa na širem (organizacijskom, općinskom, gradskom, županijskom, nacionalnom, europskom ili globalnom) planu učiniti ne  može? Odgovor nužno daje svatko sam za sebe, i odgovori koji se upravo daju vrlo su različiti, iako se ne možemo oteti dojmu raširene nezadovoljnosti, malodušnosti, depresivnosti, beznadnosti ili pak ozlojeđenost, gunđanja i nemilosrdnoga verbalnog napadanja. No svakako nikomu ne bi bilo zgorega sjetiti se recepta starih Rimljana: Cum grano salis! – Sa zrncem soli! Što bi značilo da svaku spoznaju valja prihvaćati i svaku odluku donositi s određenim odmakom od nje same, kritički, pronicljivo, odmjereno i bistra duha.

Za snalaženje u svim ovim labirintima kroz koje prolazimo nije dovoljno imati samo (raz)um, još manje samo kantovski praktički um, koji je svoje vrhunce doživio u aktivističkim angažmanima koji su se prečesto pokazivali neuspješnima ili bili izigrani i iznutra rastočeni. Za snalaženje je nužan i duh, kojega mnogi zarobljenici i tašti umišljenici vlastite pameti nisu imali, ili su ga imali premalo. „Duh je onaj koji oživljuje“, rekao je malobrojnim preostalim učenicima Isus kada su i oni razmišljali ne bi li ga napustili, zato što su njegove riječi bile za njih „pretvrde“, preteške, što su im se činile u životu neprovedive, neučinljive.

Gdje se skriva mogućnost dragocjena činjenja dobra?

Zaključimo ovu skicu za mnogo šire i razrađenije razmatranje!

Smisao ustrajanja u spremnosti da što i dalje činimo i „kada se čini da se nič ne može činiti“ pronalazi se u razdobljima kriza i suočenja s totalnom nemoći samo u duhu. U duhu se može tražiti i odgovor na pitanje „što“ dalje – i unatoč racionalnom zaključku kako ništa nije moguće izmijeniti – i zašto uopće išta činiti.

Područje činjenja iznimno je široko i raznovrsno. Lakše je ne posustati nađemo li išta od čega ne vidimo ni potrebe ni smisla odustati. Nije (svakom razdoblju ni svakom čovjeku ni svakoj skupini) aktivizam na organiziran način jedino područje na kojemu treba ustrajavati, iako ni njega ne smiju svi zanemariti. „Sve u svoje vrijeme“, rekli bi davni mudraci. Dapače, mogućnost vrijedna i dragocjena činjenja dobra u doba opće obezvoljenosti nerijetko se skriva upravo ondje gdje to čisto racionalan i opipljivim učincima zaokupljen (raz)um, u ovom času, najmanje očekuje.

Povezano:

Z. Gavran: Hrvatski narod nema unutarnje snage za politički preokret nabolje!

Zdravko Gavran, Hrvatsko nebo