Jozo Pavković: Bi li 30. veljače, dan kojeg nema, bio jedini prihvatljiv za praznik koji bi “slavila” sva tri naroda

Sjećanje na referendum o neovisnosti BiH, koji je održan prijestupne 1992. godine u dva dana – 29. veljače i 1. ožujka, za Bošnjake je praznik i neradni dan, za Hrvate tek neradni dan, a za Srbe nije ni praznik ni neradni dan.

Dvije vodeće stranke u Bošnjaka i Hrvata – SDA i HDZ danas i sutra na obilježavanju neće zajedno slaviti 31. godišnjicu Dana neovisnosti Bosne i Hercegovine. Kao i sve drugo, tako različito doživljavaju i ovaj datum. Nikada kao sada ove nacionalne stranke nisu bile udaljenije jedna od druge. Među njima je otvoreni politički rat. A upravo su njihovi članovi uz vezane stranačke zastave u dramatičnim prijeratnim danima zajednički donosili povijesne odluke. Među kojima je i uspostava neovisne RBiH.

Prijepori su počeli brzo nakon odvajanja od SFRJ i proglašenja samostalne BiH. Jer brzo će “otkriti” da je uspostavljena “republika s pogreškom”. Zato je sjećanje na referendum o neovisnosti, koji je održan te prijestupne 1992. godine u dva dana – 29. veljače i 1. ožujka, za Bošnjake praznik i neradni dan, za Hrvate tek neradni dan, a za Srbe nije ni praznik ni neradni dan. Kako se u BiH traži kompromis oko svega, onda bi možda bio prihvatljiv datum 30. veljače, dan kojeg nema. Uostalom, kao što više nema ni Republike koja je tada izglasana. Od imena je ostalo samo – BiH. Republiku su pak dobili Srbi (RS) koji su tada bojkotirali izglasavanje neovisne RBiH. A Hrvati, oni su ionako svoju republiku (HR HB) ugradili u daytonsku BiH.

Uvodu u referendum o neovisnosti BiH prethodio je niz događaja. Bruxelleskom deklaracijom o Jugoslaviji od 17. prosinca 1991., na temelju preporuka međunarodne Arbitražne komisije, kojom je predsjedao Robert Badinter, konstatirana je disolucija SFRJ i tadašnje republike pozvane su da se do 23. prosinca izjasne o neovisnosti. Republike su dobile uvjeravanja da će u roku od mjesec dana biti i međunarodno priznate. Tri dana prije isteka spomenutog roka vlasti, predvođene SDA i HDZ-om, podnijele su traženi zahtjev. Međutim, Skupština srpskog naroda, organizirana od SDS-a, nije željela izdvajanje BiH iz SFRJ. Ona je (9. veljače 1992.) donijela odluku o proglašenju Srpske Republike BiH.

poster
Uz potporu HDZ-a i SDA Skupština SR BiH raspisala je referendum o neovisnosti. Pitanje je glasilo: “Jeste li za suverenu i neovisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?” HDZ je pak predlagao preformulaciju: “Jeste li za suverenu i neovisnu Bosnu i Hercegovinu, državnu zajednicu konstitutivnih i suverenih naroda – hrvatskog, muslimanskog i srpskog u njihovim nacionalnim područjima (kantonima)?” Dakle, iz skupštinskog pitanja predloženo je izbacivanje kategorije građana, a narodi su promovirani u suverene na svojim nacionalnim područjima (kantonima).

Bez obzira na to što je vrh SDA odbio promijeniti referendumsko pitanje, HDZ BiH, kao i Hrvatska, podržavali su neovisnost BiH te pozvali Hrvate da masovno iziđu na referendum i glasuju za neovisnost. Srbi su ga bojkotirali. Na glasovanje je izišlo 63,7% biračkog tijela, od kojega se 99,7% odlučilo za neovisnost. Bez Hrvata taj referendum ne bi imao potrebnu izlaznost od 50 posto, odnosno ne bi bio važeći. Dakle, za uspostavu države BiH jezičac na vagi bili su Hrvati, a nastala je preglasavanjem jednog od triju konstitutivnih naroda (Srba). Na osnovi rezultata referenduma Europska zajednica priznala je Republiku BiH kao neovisnu i suverenu državu.

Iako je hrvatsko selo Ravno spaljeno znatno ranije, prvi dan referenduma (29. 2. 1992.) bio je uvod u šire krvave sukobe. Iako se ističe kako su se prva ubojstva dogodila u Sarajevu, bilo je to zapravo na cesti između Turbeta i Komara, nedaleko od Travnika. Srbi su tada ubili dvojicu građana i jednog ranili. Sutradan je u Sarajevu pripadnik Zelenih beretki Ramiz Delalić pucao po srpskim svatovima i ubio mladoženjina oca te ranio pravoslavnog svećenika. Srbima je to bio dovoljan razlog za blokiranje gradova.

Interpretacije tih događaja i danas, 31 godinu poslije, izazivaju duboke podjele koje sve više tri naroda i dva entiteta udaljavaju jedne od drugih. Podjelama pogoduje komplicirani sustav – jedna država, dva entiteta, tri naroda, 14 vlada… I trebaju li narodi biti konstitutivni te imati nacionalne kantone, što je HDZ i tražio da se te 1992. uvrsti u referendumsko pitanje o neovisnosti? Nema konsenzusa o tome do danas, kao ni o svemu drugom što se odnosi na unutarnji ustroj države. Zato se danas Dan neovisnosti doživljava na tri različita načina. Baš kao i na referendumu ‘92. Svi su željeli drugačiju BiH. Možda su HDZ, SDA i SDS, kada su 1991. prihvaćali ili odbijali Badinterov poziv za odcjepljenje od Jugoslavije, pretpostavljali kako će repriza disolucije ili stvaranje unitarne države većinskog naroda biti i u “maloj Jugoslaviji” (BiH).

U balkanskoj drami referendum im je bio samo jedna od epizoda kojoj se ni 31 godinu poslije ne nazire kraj.

https://www.vecernji.ba/Hrvatsko nebo