(VIDEO) Nenad Piskač: O svetom Alojziju Stepincu, osobni sažetak (2.)

Vrijeme:8 min, 59 sec

 

O svetom Alojziju Stepincu, osobni sažetak (2.)

Moj je, naime, kaj, dugogodišnji problem nesređena pismohrana, biblioteka, preseljenja, kutije, podrumi, prašina… stoga i ne mogu napisati opširan i sistematizirani osvrt, već samo skromni sažetak. I tako, prebirući po sjećanjima i brišući prašinu s onog dijela građe koji ipak iščupah iz tog kaosa, dosjetih se jadu. U pomoć pozvah međumrežnu tražilicu. Nije sto posto sigurna, no ipak pomaže, ali, s druge strane, bacila me u očaj budući da je ponudila mnoštvo informacija o tome što sam i gdje sve pisao o mom omiljenom svetcu i sve to pomiješala sa sadržajima s kojima osobno nemam nikakve sveze. To su u cjelini gledajući ujedno i glavni razlozi relativno velikoga vremenskoga razmaka između prethodne i ove kolumne. Drugi je razlog mali boležljivi Emanuel, on više voli biti kod Dedea negoli u vrtiću (poštujem njegov izbor!). Mislim da se zbog kašnjenja drugog dijela osobnog sažetka ne će ljutiti moj sveti Alojzije, ta, on je bio, ne samo hrabar, već i objektivan i razborit. U prosudbama i rasudbama polazio je od istine, kakva ona bila da bila.

Film: Od otkazivanja do neovlaštena emitiranja

Napisah, dakle, scenarij za film Jakova Sedlara – Svetac, zločinac i dvorske lude. Svetac je Stepinac, Tito je zločinac, a dvorske lude su i dalje dvorske lude. Bilo je to 2017. godine. Sudar Sveca i Zločinca možda je i ključan događaj nacionalne povijesti 20. stoljeća. Imam taj film „zapržen“ na tvrdom disku, ali više nemam uređaj za reprodukciju koji je do koju godinicu unazad bio dio standardne opreme stolnih računala. Na ovom modelu na kojemu sad radim, cd čitač ne postoji. Vjerojatno se može dograditi, no, s tim se problemom nisam bavio. Taj se proces novih i novih modela umreženih s virtualnom stvarnošću zove informatička revolucija i čini mi se da ide prema nesagledivim dosezima „umjetne inteligencije“ čiji krajnji utjecaj na homo sapiensa vjerojatno, hvala Bogu, ne ću doživjeti. Bit će to sudar po snazi jednak kao i sudar Sveca i Zločinca.

Poslije sam napisao scenarij i režirao dokumentarni film Rat protiv Stepinca – zločin protiv istine. Premijeru je na jedvite jade doživio o blagdanu Stepinčeva godine 2021. Njega sam besplatno ponudio za jednokratno emitiranje o blagdanu Stepinčeva jednoj privatnoj navodno katoličkoj tv kući. Prihvatili su ponudu, pa onda na sam dan najavljenog emitiranja na moje neugodno iznenađenje – otkazali najavljenu projekciju. Eh, što su ti moderni katolici, pa još k tomu „novoobraćenici“… Imao bi im danas što kazati sveti Alojzije!

Onda je tv kuća Z-1, preciznije emisija Bujica emitirala taj film dan uoči Stepinčeva s mojim, dakako, jednokratno besplatnim pristankom. Kad je film najavljen na Z-1 nekomu to nije bilo po volji, pa je preko jednoga biskupa, kojemu skidam kapu, prosvjedovao s obrazloženjem da je HTV za Stepinčevo najavila jedan drugi film o Stepincu. Biskup me nazvao i pitao o čemu se radi, jer da se moj film smatra u tim i takvim krugovima valjda nelojalnom konkurencijom… Dvije, tri sekunde ostao sam zatečen, pa sam se sabrao i rekao biskupu da poruči onome ili onima koji su navodno zabrinuti da bih ja bio jako sretan da se uz ta dva najavljena pojave još tri nova dokumentarna filma o Stepincu. Biskup je uvažio moj argument, a onda, pogledavši film i prije javne projekcije, pohvalio ga kao, među ostalim – „istinoljubiv“.

VIDEO Dokumentarni film po scenariju i u režiji Nenada Piskača ‘Rat protiv Stepinca – zločin nad istinom’.

Poslije je osebujni V. Bujanec još jednom ili dva puta emitirao narečeni film na tv Z-1. Pritom me nije ni pitao dopuštam li emitiranje, a nije me ni informirao da će to učiniti. Nisam reagirao. I ne ću. Prema tome, Rat protiv Stepinca smatram javnim dobrom.

Stepinac i Kutleša: In te Domine speravi!

Zato sam ga odlučio trajno ostaviti na youtube kanal. Tamo ga je i danas moguće pogledati bez ikakve naknade. Bez suradnje s hrvatskom dijasporom i financijske pomoći samozatajnog Hrvata iz Kanade, taj film u hrvatskim okolnostima neoproštene pobjede ne bih mogao realizirati. Ta, primjera radi, pokušao sam u Zagrebu organizirati i platiti kino dvoranu za premijeru filma u Zagrebu, ali naišao sam među „našima“, strančarski ustrašenim smutljivcima na tako tvrd zid da ga nije mogla probiti ni moja tvrda zagorska glava! Tko god da pokuša osuvremeniti kontekste Stepinčeve sudbine – ne može u rashrvaćenoj Hrvatskoj računati na potporu, pa ni na plaćenu reklamu. Točno se zna, kao i u jugokomunizmu, tko smije, kako smije i do koje mjere smije temu Stepinca obrađivati. U tu kategoriju plaćenih oportunista ne spadam ni po kriteriju političke korektnosti, crkvene korektnosti, a ponajviše osobnim izborom.

Scenarij prvoga filma priredio sam u podlistak Svetac i zločinac. Objavljen je u deset nastavaka 2017. godine na portalu hkv.hr. Stepinca se dotaknuh, prije i poslije, u mnoštvu članaka i komentara, poeziji i dnevničkim zapisima. Ponajviše od toga nalazi se u arhivu elektroničkog medija hkv.hr. Teško mi je sad sve skupa sagledati u retrovizoru, kamoli analizirati članak po članak. Taj posao prepuštam budućim naraštajima.

A u sadašnjosti primjećujem kako je novoimenovani zagrebački biskup koadjutor, Kutleša – budući nadbiskup i vjerojatno kardinal, dočekan u Zagrebu onako kako su jugokomunisti dočekali Stepinca godine 1945. i 1946. Toliko je u kratkom razdoblju objavljeno protukutleških članaka da ih više sve ne stignem ni pročitati. Stigoh ipak primijetiti kako je svoje imenovanje biskup Dražen Kutleša povjerio svetom Stepincu, što me je obradovalo, a jugokomunističad, ma gdje sve bila – uključujući i polutamu sakristija, sigurno dodatno razbjesnilo. Ta, oni se drže parole, kako nijedno doba više ne smije u Hrvatskoj imati svojega Stepinca! No, nadbiskup Dražen Kutleša, naprotiv, uzeo je za biskupsko geslo isto ono koje je odabrao i sveti Stepinac – U tebe se Gospodine uzdam! Kud će ga ono odvesti ne znam. Želim mu dobrodošlicu u moju nadbiskupiju. Činjenica da dolazi iz Herceg Bosne uopće me ne smeta. Znam jako dobro kome to smeta.

Od Poražene Hrvatske (2002.) do Trofelno skupzvučje (2022.)

U svojoj prvoj publicističkoj knjizi (Poražena Hrvatska, CC marketing, Zagreb, 2002.) sažeo sam izborom članaka prvo desetljeće obnovljene hrvatske državnosti onako kako sam to osobno vidio i doživio i objavljivao. Upozoravao sam još u Francekovu desetljeću na korijene onoga što se poslije razgranalo i događalo i čemu danas svjedočimo u punoj mjeri – kontinuiranom poražavanju hrvatske Hrvatske politikom neoproštene pobjede. U njoj sam objavio i „Svako vrijeme treba svog Stepinca“. Ne znam zašto, zbog naslova knjige ili zbog Stepinca, ili iz nekog drugog razloga o knjizi ni retka nije želio objaviti čak ni crkveni tisak. 

To me je dodatno ohrabrilo, pa sam nastavio spominjati Stepinca sve dok se nisam parkirao na hrvatskonebo.org, parkiralište koje je uredio neumorni Daran Bašić. Prvu kolumnu iz serije „Naime, kaj“ objavljenu na ovom portalu posolio sam i osvijetlio Stepinčevim mislima aktualnima i danas

Nenad Piskač: Dan državnosti Republike ili Lokomotive? – (hrvatskonebo.org)

Nenad Piskač: Dan državnosti Republike ili Lokomotive?

K tomu, navodim ovo samo kao usputni humoristički kuriozitet, u knjizi „Eurodresura“ (K. Krešimir, Zagreb, 2007.) objavio sam kronološkim redom glavnouredničke komentare, tzv. uvodnike objavljene u Hrvatskom slovu u razdoblju od jedne godine (žao mi je što nisam bio u mogućnosti objaviti uvodnike i ostalih četiri godine, što bi predstavljalo svojevrsno osobno petoknjižje). U tim komentarima Stepinca spominjem samo jednom i to u onome objavljenom pod simptomatičnim naslovom „Carla del Čičak“ (Hrvatsko slovo, 31. ožujka 2006., a u rečenoj knjizi nalazi se na str. 97.)… Bilo je to doba nevjerojatno drastične eurodresure Hrvata per capita uz pomoć Haaškoga suda i njegovih domaćih slugu o čemu sam pak dodatno pisao u knjizi „Haag protiv Hrvatske – akcijski plan u očima medija“ (Ekološki glasnik, Donja Lomnica, 2007.).

I u poeziji pisanoj na standardu i na kajkavskom spominjem se i utječem „svetom Lojzeku“. Tako i u posljednjem ciklusu „Čkomine krič – samine ptič“ objavljenom u knjizi Trofelno skupzvučje (Naklada Bošković, Split, 2022.), gdje svojem drugom koljenu predajem Stepinca u baštinu… kad nauče čitati, pa onda i s razumijevanjem čitati – skužit će o čemu je riječ.

Nisam prelistao sve knjige. Nisam prelistao Hrvatski fokus i druge tiskovine. Ni zbornike. Ni publikacije u kojima sam objavljivao. Ima, dakle, materijala i za opsežniji sažetak.

Nedovršeni Alojzijanac…

I doista, kad ne znam što i kako, uzmem u ruke neku knjigu o Stepincu, koje sam s vremenom nakupovao i za razliku od ostalih koliko-toliko uredno posložio. Postale su mi nezaobilazno vrelo i utočište. Prije sad već dosta godina, kad sam još, usprkos političkoj eurodresuri, detuđmanizaciji, haagizaciji, rejugoslavenizaciji i drugim nepodopštinama politike neoproštene pobjede, disao punim plućima i držao koncentraciju na zavidnoj razini, sinula mi je ideja o tomu da napišem roman o Stepincu. I prihvatih se ideje, no, nisam je, na moju žalost, dovršio. O čemu se radi? 

Radi se o romanu s elementima SF žanra. Radnja je smještena u Hrvatsku, Njemačku, Francusku, Vatikan… dakle, više-manje u sadašnju Europsku uniju, koje tada, kad se radnja romana događa (pri kraju 21. stoljeća), nema. Glavni je lik Hrvat, redovnik, klerik. Nezadovoljan stanjem u svom redu i u Katoličkoj crkvi, zabrinut stanjem duhova u Hrvatskoj i Europi, odlučio je osnovati vlastiti red nasljedujući svetoga Alojzija Stepinca. Roman sam započeo pisati pod radnim naslovom „Alojzijanac“. Pogađate, taj se red u romanu zove – alojzijanci, po svetom Alojziju, kao franjevci po sv. Franji… Prvi samostan alojzijanaca utemeljen je u Hrvatskoj, doduše ne u Krašiću, već s južne strane Velebita. I tako dalje, još imam sve u glavi, naime, kaj, srce hoće, tijelo nemre.

Još samo ovo: Prvi sporedan lik mladi je Zagrepčanin – sušta suprotnost ostarjelom glavnom liku – Alojzijancu. Njih dvojica se spletom okolnosti susreću negdje pri kraju ovoga stoljeća kad već umjetna inteligencija preuzima stvari u svoje ruke. I onda počinje zaplet u kojemu saznajemo kroz kakve je sve prepreke prelazio naš Hrvat, klerik i alojzijanac, kad je odlučio ustanoviti alojzijance, tko mu je i kako pomogao, kako su se pape ponašale u tom dugotrajnom procesu, kako „Kaptol“, kako biskupovo svećenstvo, kako pak ostatci poznatih redovničkih zajednica, kakvi su bili odjeci utemeljenja u Europi… Ima tu i ženskih likova, mislio sam dakle i na „rodnu ravnopravnost“… I rasplet, iako nenapisan, još mi se po glavi mota.

I tako nekih sedamdesetak kartica teksta stoji i danas na nekom cd-u. Zavaravah se da ću u mirovini stvar dovršiti… A velim, sadašnje generacije računala nemaju cd čitač, sve i da imaju, ne znam gdje je cd s Alojzijancem. Moguće je čak da čeka neizvjestan dovršetak i na onim prastarim disketama, ta, ponavljam, nemam sređenu pismohranu, knjige, vanjske memorije, izdanja… uvijek sam bio šlampast – zato i nisam arhivar. No, kakav bio da ostao, svetoga Alojzija Stepinca štujem, branim kako znam i uzdam se u njegov nebeski zagovor. K tomu, mogu osobno svjedočiti, mislim da me njegov zagovor spasio godine 2011. kad sam visio o koncu.

Zbog svega toga nastao je ovaj osobni sažetak.

POVEZANO

Nenad Piskač: O svetom Alojziju Stepincu, osobni sažetak (1)

Nenad Piskač, Hrvatsko nebo

Odgovori