I. Tijardović/Osvrt na knjigu Vlasi i Vojna krajina u Hrvatskoj

Vlasi i Vojna krajina u Hrvatskoj

Vlasi i Vojna krajina u Hrvatskoj, autor Andrej Čebotarev, Nakladnici: Hrvatska sveučilišna naklada i Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, 2022.

O Vlasima sam nešto bio pročitao, no ne mogu reći da išta pouzdano znam o njima, tako da me je knjiga “Vlasi i Vojna krajina u Hrvatskoj” zainteresirala, a o njoj sam prvi put čuo na portalu hkv.hr.

O Vlasima sam davno čitao u nekim knjigama koje se spominju u vrlo opsežnoj i bogatoj literaturi Čebotarevljeve knjige, no pretpostavljam da nema čovjeka u Hrvatskoj koji iz ove knjige ne može mnogo naučiti o Vlasima, tako da tek kad pročitate knjigu shvatite koliko ste malo znali o njima, a (nove) spoznaje o Vlasima otvaraju brojne mogućnosti istraživanja, ne samo u području povijesti. I sam autor knjige postavlja mnoga pitanja u svezi s Vlasima (vidi stranice u knjizi 74-79). I sad nakon pročitane knjige, kad znam znatno više o Vlasima nego što sam znao prije, da me tko pita što znam o njima, nisam siguran što bih odgovorio, jer Čebotarevljeva je knjiga možda prva koja objedinjuje brojne ‘kafanske’ priče karakteristične za pojam Balkana i malobrojne znanstvene spoznaje o Vlasima. Mogućnosti novih tema doktorskih disertacija u svezi s Vlasima su brojne.

Recenzenti knjige su doktor Mirko Valentić i nedavno preminuli doktor Milan Kruhek, za Nakladnike odgovaraju Anita Šikić i doktor Željko Holjevac, urednici su akademik Stjepan Ćosić i Anita Šikić, lektorica je Marija Matković, dok su bibliografiju izradili Ružica Bešlić Grbešić i Berislav Čović.

Možda griješim, ali korice knjige “Vlasi i Vojna krajina u Hrvatskoj” prikazuju Mercatorov zemljovid objavljen početkom 17. stoljeća, znači nakon Gerardusove smrti (prvi taj zemljovid objavljen je za vrijeme njegova života), pa bih ovu priliku iskoristio da se sjetim pokojnog dragog i poštovanog kolege doktora Wiktora Grygorenka koji je sa mnom davno radio na konstrukciji Mercatorove karte. Samo se na koricama Čebotarevljeve knjige može provesti nekoliko sati uspoređujući nazive sela, gradova, rijeka, itd. s današnjim imenima i napisati stručni, ili čak i znanstveni rad. Fascinantno!

Predgovor knjige napisao je doktor Mirko Valentić i nakon što pročitate njegov odličan tekst s nestrpljenjem ćete krenuti s čitanjem knjige. Primijetio sam da se ponegdje u knjizi rabi termin ‘ruski’, a kako sada već znamo, sve što je bilo prije 18. stoljeća, a veže se uz pojam ‘ruski’, odnosi se na današnju Ukrajinu (nekad Kijevska ‘Rus’). Kad su u pitanju knjige iz povijesti, a pogotovo one koje obrađuju ‘osjetljivu’ temu, treba dobro paziti tko je autor knjige i tko je nakladnik jer često se zna dogoditi da uz pomanjkanje konkretnih dokaza autori primjenjuju tehniku ‘Baudolino’, pa mi je drago da to nije slučaj i s ovom vrlo poučnom knjigom koja na logičan način objašnjava kako je u povijesti Vlaha vjerojatno ili bolje reći možda bilo. Potpunu istinu o nekom davnom povijesnom događaju nikad nitko nije dao, niti će dati, no neki se autori mogu najbliže približiti istini. I sam autor knjige na stranici 45 kaže: ‘Povijest je uvijek konstrukcija ili projekcija, katkad imaginacija’.

Podrijetlo nekoga ili nečega vrlo je teško definirati kad se ide u daleku prošlost. To sam i sam shvatio kad sam godinu dana radio na projektu ‘Stars and Constellations’. Prema tome, etnogeneza Vlaha, kao u ostalom i svakog drugog naroda, povijesni je projekt za svakog, ma tko sudjelovao u njemu. Otkrivanje novih činjenica u podrijetlu nekog naroda kroz povijest je nerijetko izazivalo i ratove. To razumiju svi kojima su susjedi ‘nebeski’ narodi.

Autor knjige započinje knjigu rečenicom: ‘Na širim prostorima južnog dijela središnje Europe živio je jedan narod (Vlasi), koji danas više ne postoji jer se pretopio u procesu asimilacije’. Hrvati su Vlahom prozvali svakog doseljenika iz turskih kršćanskih pokrajina, no kad su se oni asimilirali, ime Vlah ostalo je kasnije samo za pravoslavne doseljenike.

Isprva se pojam Vlah vezao za potomka romaniziranog stanovnika nekadašnjeg Rimskog Carstva (Rumunja, Talijana, Francuza, itd.). Primjera radi, Hrvati su nekoć Rimljane i kasnije Talijane nazivali Vlasima, a Slovaci, kako autor kaže, francusku salatu zovu ‘valašsky salat’ (u slovačkim ograncima Karpata ima još i danas pravih Vlaha), dok Poljaci zovu Talijane Wloch, a Italiju Volska itd. S druge strane Talijani, ili bolje reći Mlečani, Vlahe nazivaju Morlacchi, tj. sve stočarsko stanovništvo ‘iza brda’ u odnosu na more od Istre do Albanije, a katkad i sve Slavene općenito. I naši ljudi s obale i otoka znaju koji put ljude ‘iza brda’ u odnosu na more nazvati (pogrdno, tj. podcjenjivački) Vlajima (Vlasima), dok bosanski muslimani Vlasima nazivaju katolike i pravoslavce. I kad se zna da je postojanje Vlaha zbog političkih razloga u razdoblju 1918.-1990. osporavano, zbunjeni se čovjek mora upitati: ‘Tko su uopće Vlasi, jesu li zaista postojali, i ako jesu zašto su osporavani, i jesu li Vlasi narod ili imaju neko značenje poput ‘stočara ili pastira’?’. Na sva ta pitanja i ostala autor knjige na zanimljiv način pokušava dati odgovore.

Andrej Čebotarev

Većina rasprava o Vlasima svodi se na prilično nepouzdana teoretiziranja jer za tvrdnju da su Vlasi potomci na primjer Ilira, Dačana, Tračana, Mezijaca, itd., mora se imati konkretne neoborive dokaze. Kad povijest poistovjećujete s vjerom, sreću nećete naći ni vi, a ni vaš susjed.

Teško mi se odlučiti koje je poglavlje najzanimljivije, jer se o svakom poglavlju knjige može raspravljati unedogled. Primjera radi, što reći o vlaškom jeziku? Postoji li on uopće? Što je aromunski ili cincarski jezik? Dolazi li riječ za oca ‘čača’ (ćaća) iz vlaškog jezika? Jesu li svi Vlasi Rumunji? Imate li vi vlaško prezime? I puno još toga što vas i vaše društvo može zabaviti, razonoditi, ali i svaditi, pa stoga oprezno s ‘Vlasima’. Želim reći da će se s objavom ove knjige vrlo obradovati onomastičari i toponomastičari. Za njih ima posla koliko hoćeš.

Dok čitate knjigu shvaćate da se ponekad povijesne činjenice o Vlasima brišu za račun nacionalističkih interesa, a u takvim se sredinama s pojmom ‘Vlasi’ ponekad ne može ponositi. Svojevremeno je Ljudevit Gaj pisao da se ‘Vlasi razlikuju od Sarbah’, a iz podatka u knjizi razumije se da u Banatu i Timočkoj krajini (istočna Srbija) živi možda pola milijuna Vlaha (vidi stranicu 148). Znamo i to da je prije prodora Turaka, u današnjoj BiH većina stanovnika bili rimokatolici (Hrvati), zatim su bježeći od Turaka dolazili većinom pravoslavni Vlasi i Srbi, kao i ostali, a pod utjecajem islama, danas većina populacije u BiH su muslimani (Bošnjaci), pravoslavci (Srbi) i rimokatolici (Hrvati), pa se postavlja logično pitanje: ‘Ako u Srbiji postoje Vlasi, zašto su nestali u BiH?’ Očito da je bilo riječi, kako autor knjige kaže, o ‘srbizaciji Vlaha’ (vidi stranicu 170), kako u BiH tako i u Hrvatskoj, koja je započela sredinom 19. stoljeća, a svoju kulminaciju je doživjela u četničkoj državi (1918.-1941.), tako da na primjer hrvatski pravoslavci u Hrvatskoj nemaju pravo na Hrvatsku pravoslavnu Crkvu jer je prešutnu ingerenciju nad pravoslavljem u Hrvatskoj preuzela SPC, tj. Srbija, pa time i Rusija. Prema tome, koliki je danas utjecaj Rusije u Hrvatskoj, sami prosudite.

Većina povijesnih izvora, kako kaže autor knjige (vidi stranicu 171), opisuje Vlahe u izrazito negativnom svjetlu. Za to postoje objektivna objašnjenja i u osmom poglavlju knjige možete štošta interesantno pročitati i razumjeti nepovjerenja domicilnog stanovništva s područja današnje BiH i Hrvatske prema doseljenicima (Vlasima), pogotovo nakon vlaškog sudjelovanja u turskoj vojsci, a kasnije nakon poklanjanja Beča hrvatske zemlje (Vojna krajina) Vlasima. Primjera radi, starija se populacija čitatelja vjerojatno sjeća uzrečice ‘Nit’ u moru mjere, nit’ u Vlaha vjere’, tako da sve to treba promatrati kroz prizmu jednog vremena kad je glavnina okrutnih ‘martologa i akindžija’ u Hrvatskoj bila vlaškog podrijetla, a prije osvajanja neke zemlje, Turci bi koristili Vlahe za širenje panike među stanovništvom te zemlje. Poznato je i to da su Vlasi trgovali ljudima (otimali i prodavali osobe) sve do druge polovice 18. stoljeća. Prema tome Osmansko Carstvo u najvećoj je mjeri uzrok zašto se Vlasi uglavnom promatraju kroz negativni kontekst. No ima nešto i pozitivno o Vlasima. Naime, postoji vjerovanje na temelju antropoloških istraživanja da su stećke (nadgrobne spomenike) uglavnom postavljali Vlasi.

Jesu li Vlasi (ili Morlaci, kako ih ponegdje u Dalmaciji zovu) živjeli na hrvatskim prostorima prije Hrvata ili su tijekom stoljeća postupno dolazili prije prodora Turaka i postali susjedi Hrvatima, možete pročitati u desetom poglavlju knjige. Treba reći da je sve moguće, no nema konkretnih dokaza da bi Hrvati bili vlaškog podrijetla. Ako su pak Vlasi postojali, onda je asimilacija kroz vjekove učinila svoje. Jesu li Hrvati slavenskog, iranskog, ilirskog ili nekog četvrtog podrijetla, sve je to teško dokazati. I dok čitate Čebotarevljevu knjigu ni vi niste sigurni jesu li Vlasi na hrvatskim prostorima narod ili pastiri/stočari, a ako Vlasi jesu narod, ne postoji crnobijela tehnika identifikacije njihova podrijetla, tj. odakle su zaista došli. Rumunjsko podrijetlo Vlaha samo je jedna od mogućih istina.

Dvanaesto poglavlje knjige zaslužuje posebnu pozornost i može biti tema neke nove knjige. Važno je reći da se ni Srbi ne poistovjećuju s Vlasima, no ne znam kako osporiti vlaško podrijetlo Srba u BiH i RH. Ako u knjizi pročitate stranicu 237 sami ćete doći do zaključka zašto se zadnjih tridesetak godina podilazilo (Zapad preko vlada RH) Srbima na štetu Hrvata, no to nije tema ove knjige.

Ovom bih prilikom htio izdvojiti dvije osobe koje su me oduševile gledajući Bujicu i Podcast Velebit, a njihov je rad na neki način vezan za sadržaj ove knjige. Riječ je o mladom doktoru Domagoju Vidoviću i iskrenom hrvatskom branitelju Mariju Filipiju.

I na kraju važno je spomenuti da nas je autor knjige “Vlasi i Vojna krajina u Hrvatskoj” napustio 2018., no zbog ovog njegova djela, Andreja Čebotareva nećemo zaboraviti. Bilo bi lijepo, a i pošteno, kad bi se magistru Čebotarevu posmrtno dodijelio (počasni) doktorat, jer sadržaj njegove knjige za onoga tko ‘čita među redcima’ od nacionalne je važnosti.

I da zaključim svoje misli, spomenuo bih da sam prije petnaestak godina u jednoj svojoj knjizi napisao sljedeći tekst, pa bih vas zamolio da ga zajedno pročitamo, ne samo zbog osobne koristi, već i zbog nacionalog interesa, pa i zbog univerzalnog značaja:

‘Kad sretnete boljeg od sebe u bilo kojem segmentu života, osobnom ili profesionalnom, odmah mu priznajte da je bolji od vas, podržite ga ili ga pak pustite da nastavi svoj put tamo gdje je krenuo. Možda je teško priznati nekome da je bolji od vas, ali je dugoročno isplativo, jer ako nećete već vi, onda će možda vaša djeca imati od toga koristi. Ako pak niste spremni boljem priznati njegovu superiornost, tada će vaš um neizlječivo oboljeti. Bolest se zove ZAVIST. Zavist vas potiče na lažno svjedočenje, a laž, prema svim vjeroispovijestima i univerzalnim načelima, vodi u propast. Bit ćete opsjednuti boljim od vas, i umjesto da trošite vrijeme na sebe, smišljat ćete planove kako boljemu napakostiti. Vaše laži o njemu u početku će naići na plodno tlo zbog ljudskih slabosti (ljudi vole o onima o kojima se priča dobro, čuti i nešto loše, pa iako to bila i laž), i vi ćete u tome likovati. No vrijeme otrežnjenja i razotkrivanja vaše bijede brzo će doći. Život će učiniti upravo suprotno od onoga što ste vi htjeli: Njega će pamtiti i slaviti generacijama, a vas će prezresti i zaboraviti’.

dr. Ivica Tijardović

hkv.hr/ https://www.hkv.hr/i /Hrvatsko nebo