Što kada je većina nekog naroda ili javnosti zaluđena ili zaglupljena?

Čitatelj Hrvatskog neba koji se potpisuje „i_macem“ postavio je ispod kolumne „Kraj svijeta kakav poznajemo?“ komentar u kojem razmatra ozbiljan problem koji postoji kada je većina nekog naroda, a ne samo predvodnička garnitura, zaluđena, u ovom slučaju većina srbskog naroda, ili zaglupljena, kao hrvatska javnost. Kako se tada prema tom narodu postavljati odnosno prema ljudima takve javnosti odnositi? Prenosimo komentar kao zasebnu kolumnu.

Vrlo tmurna i, nažalost, realistična slika bliske budućnosti.

Globalno – gledajući agresivne postupke pojedinih svjetskih sila i indolentnost zaglupljene svjetske javnosti.

Ali i lokalno – gledajući agresivne postupke Srbije i indolentnost zaglupljene hrvatske javnosti.

I unatoč tome što bi nas svjetski kijamet sve koštao glave, na te procese možemo utjecati ili ništa ili možda vrlo malo, kako to pisac članka ZG smjelo i ispravno sugerira.

No, lokalno? Lokalno nam je već mnogo dohvatljivije i naš utjecaj na lokalno je neizmjerno veći. I time bismo se primarno trebali pozabaviti. I onda ako uspješno ovladamo lokalnim prilikama osnažit ćemo svoju poziciju i u globalnim geopolitičkim pripetavanjima.

Ovo samozavaravanje Francuza i Britanaca od prije 85 godina jedna je iznimno opasna bolest od koje je danas obolio i hrvatski politički vrh. Ali mnogo je opasnije da je od iste bolesti obolio i dobar dio bolimebrigaškog hrvatskog puka.

Agresivno, ekspanzionističko i priglupo velikosrpstvo srpske državne politike, njihovih institucija i vodećih medija danas već vide mnogi u Hrvatskoj, u medijima, politici i široj javnosti, pa čak i oni „lijevi“ odnosno poslovično najbenevolentniji prema istočnim susjedima.

Ali ono što je istinski zabrinjavajuće i krajnje neshvatljivo je kako nitko, ni u politici ni u široj javnosti, ne vidi ili se pravi da ne vidi otvoreno agresivno, ekspanzionističko i priglupo velikosrpstvo u širokoj javnosti u Srbiji. Odnosno u njihovu narodu. Tu očitu činjenicu kao da se ljudi boje javno i izgovoriti. Ali ona je tu. Ispred naših očiju. Jasna kao dan. I opasna kao smrt.

Jer agresivnu političku vrhušku dalo bi se pritisnuti ili pak maknuti. Agresivne medije dalo bi se promijeniti ili pogasiti. Ali što učiniti ili kako se postaviti kada su široke narodne mase toliko duboko zatrovane mržnjom prema Hrvatskoj i Hrvatima da nas ne mogu vidjeti „ni nacrtane“?

E to je već ozbiljan problem. I treba ga ozbiljno adresirati.

Jer sve pomirljive i benevolentne inicijative koje su dobrohotno kretale iz Hrvatske prema Srbiji u zadnjih 20-ak godina i sve naivne poruke s hrvatske strane da smo spremni sve oprostiti i okrenuti se budućnosti dovele su nas samo do toga da je danas srpska javnost još ostrašćenija i još dublje opterećena agresivnom željom da nas negiraju i da nas izbrišu kao naciju i susjede i da bezočno otmu ono što je očito i povijesno kulturološki naše.

I to je novo bojno polje gdje trebamo povući granicu. I pružiti aktivni otpor.

Velikosrpstvu i falsifikatima povijesnih događaja moramo jasno i na svim razinama društvenog života reći jasno i nedvosmisleno NE.

I to ne kao dosada samo srpskim političarima ili velikosrpskim medijima, već svakom stanovniku Srbije (ili pak Hrvatske) s kojim osobno dođemo u dodir ako pred nama pokuša iznositi velikosrpske tlapnje o podijeljenoj krivnji za rat ili pak relativizirati srpsku odgovornost za masovne pokolje u ratovima koje je Srbija započela protiv svih svojih susjeda tijekom 90-ih.

Objašnjenje uz naslovnu sliku:

Prikazuje najveće okupljanje Srba u povijesti i izdvojeno tadašnjega političkog vođu Slobodana Miloševića, koji je bio ključna figura. Masovni skup održan je u prigodi 600. obljetnice Kosovske bitke, na srpsko-pravoslavni Vidovdan, 28. lipnja 1989., u blizini Kosova polja, na tzv. Gazimestanu, nekoliko kilometara od Prištine. Miting je organiziran kao izraz spremnosti na političku i fizičku potporu navodno ugroženim kosovskim Srbima, uperen protiv političke autonomije Savezne autonomne pokrajine Kosovo i tamošnje kosovsko-albanske većine, ali je ujedno značio upozorenje i komunističkim vodstvima tadašnjih republika koje ne budu slušale srbijansko političko vodstvo u Beogradu, a posebice vodstvima Slovenije i Hrvatske. Na njemu je tadašnji šef republičke organizacije Saveza komunista Srbije i predsjednik Predsjedništva Socijalističke Republike Srbije Slobodan Milošević  iznio i prijeteću poruku, po kojoj ubuduće ni “izvaninstitucionalne bitke” nisu više isključene, što se poslije u praksi sve više i sve brutalnije i potvrđivalo. Bio je taj događaj politički “pucanj” kojim je označena višegodišnja kampanja u kojoj se nisu birala sredstva, a koja je za konačni cilj imala učvršćenje beogradske vlasti nad dvjema pokrajinama, Kosovom i Vojvodinom, i jačanje prevlasti nad ostalim republikama koje su skupa sa Srbijom tvorile tadašnju federativnu državu. Ujedno je bio psihološka priprava za daljnji politički i oružani angažman s ciljem prekrajanja dotadašnjih republičkih granica (progašavanih samo “administrativnima”) i proširenja granica Srbije na ‘prečanska’ područja koja su bila većinski ili u određenoj mjeri nastanjena Srbima – u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Skup na Kosovu dodatno je indoktrinirao, zaludio i mobilizirao milijune Srba za ideju “Velike Srbije” te za političku kampanju i osvajačke ratove s ciljem nasilnog širenja Srbije na zapad.

Nazočno je tada bilo, po tvrdnjama političara i medija, dva milijuna Srba, od kojih je manji dio došao iz SAD-a, Australije i mnogih zemalja Europe. Proslavi je nazočilo gotovo cijelo Predsjedništvo SFRJ, na čelu s članom iz Slovenije i aktualnim predsjednikom Janezom Drnovšekom. Bio je tu i Milan Pančevski – tadašnji predsjednik Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije. Jedini iz Predsjedništva SFRJ koji je bojkotirao Gazimestan bio je predstavnik Socijalističke Republike Hrvatske dr. Stipe Šuvar. Nazočan je bio i cjelokupan vrh Srpske pravoslavne crkve.

Na poziv da dođu na skup odazvali su se i gotovo svi veleposlanici članica NATO-a i Europske zajednice koji su imali predstavništva u Jugoslaviji. Jedini izuzetci bili su veleposlanik SAD-a Warren Zimmerman i veleposlanik Turske.

Prethodno:

Zdravko Gavran: „Kraj svijeta kakav poznajemo“?!

i-macem, Hrvatsko nebo