Hrvatski idealisti, više podižimo neumorno baklju slobode

Ispod kolumne Nenada  Piskača “O svetom Alojziju Stepincu, osobni sažetak” komentar je na portalu postavio čitatelj koji se potpisuje “i_macem“. Komentirao je tezu iz kolumne da svako doba treba imati “svog Stepinca” i “svog Tuđmana”. Suočen s upitom “Što ako ih i što dok ih nema”, dao je odgovor koji zaslužuje poznornost i nuka svakoga na razmišljanje i ispit savjesti. Taj komentar zaslužuje biti prenesen u obliku zasebne kratke kolumne, što evo i činimo. Hvala čitatelju na javljanju!

Nenad Piskač: O svetom Alojziju Stepincu, osobni sažetak (1)

Istina. Ovo vrijeme nema svog Stepinca i možda još gore, nema ni svog Tuđmana. A naš narod bi ih sada, više nego ikada, trebao obojicu. Kao što žedan u pustinji treba vodu.

Novog Stepinca da povede duhovnu obnovu posustalog naroda i novog Tuđmana da napokon dovede u red ovaj nacionalno impotentan te, od strane Srbije i od strane miloradovih jataka, potpuno razgužen hrvatski politički establišment.

I dobro je to pitanje – no, što ćemo dok ih nema? Na žalost, vjerujem da ćemo još neko vrijeme morati strpljivo čekati. A čekanje može biti pasivno ali i aktivno. I mudri će uvijek odabrati aktivno. Koliko god, gdje god i kako god se može. Male ili velike organizacije, pojedinci ili skupine pojedinaca ma koliko nejake bile, udruge, postojeće ili nove stranke, portali, radio i TV stanice. Pisati, govoriti i konstruktivno raspravljati. Širiti istinu, razgoniti nametnute magle i laži, iznositi nove političke koncepte i predlagati učinkovita rješenja nagomilanih i svakodnevnih narodnih problema. Koliko god nas to iscrpljivalo i koliko god to uzaludno i besmisleno izgledalo.

A zašto?

E pa zato jer ne možemo biti sigurni da upravo sada negdje u nekom hrvatskom gradu, naselju ili selu svoj skromni, neupadljivi ali nacionalno osviješteni život ne živi neki novi mladi ili zreli Tuđman. I čita i sluša. I čeka svoj trenutak. I dok čeka, napaja se istinama koje će mu biti to jasnije vidljive što mi, malobrojni preostali hrvatski idealisti, više podižemo baklju slobode. I zato podižimo ju neumorno. Sa svakom izgovorenom riječi i sa svakim napisanim slovom. Ma koliko iscrpljeni, razasuti i neuspjesima obećavajućih političkih inicijativa obeshrabreni bili. A povijest nas uči da nije Stranka prava stvorila i odgojila Starčevića, već Starčević Stranku prava.

Kao što ni seljačka stranka nije formirala Radića već Radić seljačku stranku i baš kao što ni Tuđmana nije stvorio HDZ nego Tuđman HDZ. Starčevića, Radića i Tuđmana su oblikovale životne okolnosti i mnogi anonimni, znani i neznani njihovi hrvatski suvremenici i pretci koji u njihov vakat nisu dopustili da se ugasi taj plamen slobodarske hrvatske misli. A stranke koje su njih trojica osnovali bitno su oblikovale život našeg naroda. I svaka na svoj način, u sudbonosnim trenucima naše povijesti, vodile nas do slobodne države.

Vrijeme koje je pred nama, i u kojem će narodna sloboda i dobrobit ponovno biti na kušnji, nametnut će pojavu novog vodstva. Naše je pripremiti mu stazu.

Povezano:

Žilavi Hrvati već više od 20 godina bez „Leonide“ i probranih „Spartanaca“

i_macem/Hrvatsko nebo