Z. Gavran: U ime kojeg bi to božanstva trebalo prinijeti narode kao hekatombu dok se Čovječanstvu ceri Lice Smrti?

Da ne bi ovo bilo samo ‘nerealno’ moraliziranje, recimo da i mora biti tako: moramo biti na strani onih koji vode obrambeni, pravedni, oslobodilački, pa i preventivni rat. To je naša etička dužnost i ljudska obveza: razgrnuti naplavine, razlučiti pravednu od nepravedne strane, koliko je to u našoj moći, i biti na strani pravedne. No znači li to da smo time postali ‘bezdušni’ prema ljudima koji silom prilika stradavaju, ginu ili i ubijaju – bilo na ‘pravoj’,  bilo na ‘krivoj’ strani? – Ne, to ne bi smjelo značiti to! Kao kod potresa, tako valjda ni kod ratova. Kojim bi to ‘višim ciljevima’ – a pogotovu kada se Čovječanstvu ceri Lice smrti – i na oltar kojeg to božanstva u ‘realnom’ nam svijetu narode trebalo prinijeti kao kolektivnu žrtvu, kao hekatombu?

Nebrojeno je prizora ubijanja i pogibanja kojima su ispunjeni ovi dani i mjeseci. Brojne video-snimke rata u Ukrajini koje izbjegavaju prikazati javne i privatne televizije vidljive su na You Tube-u. A od 7. veljače vidljive su i jezive snimke urušavanja zgrada u dvama velikim potresima koji su u dijelovima jugoistočne Turske i sjeverozapadne Sirije nanijeli velika razaranja i prouzročili na tisuće trenutnih smrti.

Što drugo reći doli to da se ljudima pojačano ceri Lice Smrti. Nije to ništa novo, i nisu dijelovi Ukrajine, Turske i Sirije jedina mjesta na kojima se brutalno i užasno i trenutno stradava, ili se ljude ubija. Odnosno: ili gdje ljudi ljude ubijaju. Ima takvih mjesta još, od Jemena do Etiopije i Nigerije i od Afganistana i Irana do Južnog Sudana i drugih afričkih država u kojima bjesne građanski i plemenski sukobi ili se raspomamljuje islamistički terorizam.

Kada se Zemlja ubojito potrese…

S treće strane, specijalizirana glasila prepuna su otkrića novih oružja, namijenjenih dakako za ubijanje i istrjebljivanje ljudi. Oni koji su zaljubljeni u razvoj najnovijih oružja padaju u delirij od zadovoljstva kada vide razne najnovije “ljepotice” i “ljepotane” u svijetu izumljivanja i proizvodnje i primjene najmodernijeg naoružavanja za precizno i što masovnije.

Čovjeku pamet stane kada vidi kako je daleko ljudska pamet, a sve više i umjetna inteligencija proizvodnja upravljanih i navođenih dronova i svakovrsnih drugih oružja dogurala u smišljanju i proizvođenju jurećih, letećih ili plovećih strojeva namijenjenoj “neutralizaciji neprijateljske žive sile”.

Kada se Zemlja ubojito potrese, ljudi se zapitaju: Gdje je taj Bog, zašto dopušta takva i tolika zla? Kada smišljaju kako što učinkovitije ubijati druge, a sebe i svoje zaštititi, i kada brutalno jedni vojnici ubijaju druge, kao na naslovnoj snimci na kojoj ukrajinske snage ubijaju modernim oružjima po rovovima ruske vojnike iz zraka i pomoću preciznog topništva, uglavnom se ne pitaju gdje je Bog? Nego: Tko će pobijediti?

Ljudī koji ginu u ratovima gotovo uopće nema u javnomu medijskom prostoru

Rat u Ukrajini gotovo da je posve oduzeo ljudima osjećaj za ljude, za život i za suosjećanje s ljudima: onima koji se bore i ginu, i njihovima. Ni jednih ni drugih gotovo da i nema u javnomu medijskom prostoru; samo sporadično i onako “usput”. Zašto? – Zato što su mnogo druge “vrijednosti” neusporedivo vrjednije i mnogi drugi ciljevi važniji od ljudskih života. Od  životā ljudi koji većinom nisu slobodno ni odabrali ubijati druge ili ginuti, nego su gurnuti na mjesta gdje se to događa ili su “prisiljeni” braniti svoju zemlju i same sebe.

A sve ovo što se sada i dosad  događa možda je samo uvod, samo “lagana” uvertira u dramatiku daljnjih zbivanja, u užas mnogo opasnijeg “tanga” ljudi i čovječanstva sa smrću.

S jedne strane, imamo silovitost znanstvenoga i tehničkoga i socijalnoga i općega napretka. S druge strane, imamo obnavljanje svakovrsnih ubijanja i barbarskih ratova kakve pamtimo od pamtivijeka. Imamo i one koji ih smišljaju, počinju ili izazivaju. Imamo i javnosti koje ih prate. Imamo i političare i politike koje ih odobravaju, potiču i pojačavaju. U ime čega? – Pa razumije se, u ime određenih “viših vrijednosti”: “viših” i “važnijih” od neograničena broja ljudskih života i opstanka narodā, a naposljetku možda i “viših” i “važnijih” vrijednosti od svega čovječanstva.

Velika pamet čovječanstva mogla bi se svesti na veliku propast čovječanstva

Velika pamet čovječanstva mogla bi se svesti na veliku propast čovječanstva! U ime… “pobjede dobra nad zlom”, dobrih nad zlima! Ili u ime solidarnosti s ovim ili onim, ovakvim ili onakvim strategijama i politikama koje, razumije se, imaju tobože za cilj dobrobit i trajno blagostanje i sreću čovječanstva.

Oholost uma! Domet ljudskog “progresa” pokazuje se naposljetku kao ništa manje barbarski nego domet primitivnih barbara, vandala, osvajačkih Mongola, Avara, Huna, Kartažana…

Ima li sve to ljudskog, ima li sve to kojeg višeg, pa i božanskog smisla? Ili ima u sebi najviše onoga nižeg i najnižeg, demonskog, sotonskog “smisla”?

Kada su ratovi, vlade i narodi solidarni su svaka s jednom od strana. Na strani su jedne od dviju ili više strana. I ne mare za to što ginu oni na protivnim stranama. Naprotiv, što ih više izgine, utoliko bolje!

Kada se dogodi potres, tada su najednom svi solidarni sa stradalima na svim stranama. Tako smo svi i jučer i danas i sutra solidarni i sućutni i s Turcima i s njima neprijateljskim Kurdima, sa sunitima i njima suprotstavljenim šijitima, sa žrtvama iz redova okrutnih pripadnika “Islamske države” i Al-Kaide u Alepu jednako kao s njihovim dušmanima iz redova sirijskih i turskih Kurda i s onim Turcima koji s vremena na vrijeme ratuju protiv Kurda ili pokreću progone i racije protiv njih, organiziranih u političke ili oružane skupine.

“U smrti se izjednačujemo”

“U smrti se izjednačujemo”, napisao je već davno netko mudar. U civilnom stradavanju isto tako. Svi smo pogođeni, potreseni, ožalošćeni, solidarni. Ne gledamo ni tko je još jučer bio na čijoj strani ni tko se komu prethodno zamjerio. Ni tko je je koga prethodno ubijao ili tko je od koga bio ubijan.

A kada se vode ratovi, stanje je posve drukčije, gotovo obrnuto. Ne samo da najednom gubimo solidarnost sa stradalnicima, nego navijamo za jedne da ubiju što više drugih.

Da ne bi ovo bilo samo ‘nerealno’ moraliziranje, recimo da i mora biti tako: moramo biti na strani onih koji vode obrambeni, pravedni, oslobodilački, pa i preventivni rat. To je naša etička dužnost i ljudska obveza: razgrnuti naplavine, razlučiti pravednu od nepravedne strane, koliko je to u našoj moći, i biti na strani pravedne. No znači li to da smo time postali ‘bezdušni’ prema ljudima koji silom prilika stradavaju, ginu ili i ubijaju – bilo na ‘pravoj’,  bilo na ‘krivoj’ strani? – Ne, to ne bi smjelo značiti to! Kao kod potresa, tako valjda ni kod ratova. Kojim bi to ‘višim ciljevima’ – a pogotovu kada se Čovječanstvu ceri Lice smrti – i na oltar kojeg to božanstva u ‘realnom’ nam svijetu narode trebalo prinijeti kao kolektivnu žrtvu, kao hekatombu?

Povezani sadržaj:

Šiljo: Dolazi li đavao po svoje?

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo