Što je tzv. Lepa Brena dobroga napravila za Hrvatsku i njezinu slobodu?

U Titovoj Jugoslaviji partijski žreci izmislili su teoriju o „naoružanom narodu“, što je značilo gubljenje granice između uniformiranih vojnih lica i naoružanih civila. Svi smo mi kada zatreba „jugoslavenski vojnici“ grmjeli su predavači „Općenarodne obrane i civilne samozaštite“, obvezatnog predmeta u svim srednjim školama, fakultetima, pa i u radnim organizacijama.

Svaki je građanin SFRJ u slučaju kada to bude potrebno postao vojnik, odnosno dobivao bi oružje i raspored  mjesta na kojem će braniti „otadžbinu“. To je značilo da srednjoškolac / srednjoškolaka, kao i penzioner / umirovljenica, odnosno djedovi i babe, mogu postati snajperisti, doušnici, promatrači ili stručnjaci za „sačekuše“. Prema potrebama i partijskoj edukaciji.

Hrvatski vojnici suočavali su se često s naoružanim civilima, među kojima su bile i starije osobe, muške i ženske. Svi su oni sa svojih tavana i sjenika pucali, odnosno ubijali i ranjavali hrvatske branitelje koji bi im se našli na nišanu. Pa su primjerice kasnije kanadski časnici iz jedinice UNPROFOR-a pogibiju takvih „ratnika“ proglasili ratnim zločinom, uopće ne shvaćajući (ili se praveći ludima) doktrinu “naoružanog naroda“.

Guske u magli

Stjepan Radić je još 1918. održao čuveni govor hrvatskim guskama koje su krenule u maglu.

Povijest je dobra učiteljica života, ali ima slabe učenike. Uvjerimo se.

Fahreta Jahić Živojinović (Lepa Brena) odjevena u vojnu odoru Miloševićeve JA zabavlja srpske vojnike

Brenino paradiranje u odori Miloševićeve JA nije bilo tajno, već popraćeno snažnom promidžbom

Lepa Brena i Tereza Kesovija – kao u dobra stara vremena. Ko nas, bre, zavadi?

Što nama tako dragu Sanju Doležal privlači u naručje jugo-pjevačice Lepe Brene? (Iza pjevačice vidi se osobno osiguranje, što ukazuje na to kako ona uživa visoki politički status).

Na razmišljanje o sudbinama hrvatskih vojnika i njihovih časnika natjerala me sljedeća obavijest u jednome zagrebačkom glasilu: „U zagrebačko kazalište stiže predstava o Lepoj Breni: Otkriva fenomen popularnosti žene koja je bila simbol Jugoslavije“. Pisao sam o ratnom putu ove srpske pjevačice, o njenom paradiranju u odorama srpske vojske, njenom mahanju srpskim zastavama i sluganstvu Slobodanu Miloševiću i velikosrpskoj agresiji. I sada ta i takva kompromitirana osoba dolazi drugi puta u Zagreb, u hrvatsku metropolu!? I to u kazalište!

Ili sam ja ostario i postao preosjetljiv, ili je ovo gostovanje ipak previše za sve hrvatske dragovoljce i sve poštene i domoljubne hrvatske građane? Zaboga, zbog čega veličati Jugoslaviju i tu njezinu samozvanu ikonu? Koje su to njezine umjetničke kvalitete, što je to vrijedno napisala, što je dobroga uradila za Hrvatsku i njezinu slobodu? Zbog čega se veliča na zagrebačkim kazališnim žanr glazbe koji nema bilo kakvu kulturnu vrijednost?

Kada smo u Zagrebu čuli što o Miodragu Petroviću Čkalji, Miji Aleksiću, Đokici Milakoviću, Radivoju Loli Đukiću, Loli Novaković, Nadi Knežević, Radmili Bakočević, da ne nabrajam manje poznate, a koji nisu podržavali Miloševićev krvavi velikosrpski ples. Je li netko od naših novinara čuo (a ima ih na YouTubeu) javne nastupe Čkaljinog sina? Nisu naravno, jer se u naš vodeći medijski prostor vratio duh Mile Štule i Miroslava Lazanskog.

Stoga kao javni radnik, kao bivši saborski zastupnik, veleposlanik i bivši predsjednik DHK, protestiram protiv ovakve prakse. Ona je štetna jer raspiruje međunacionalne parbe, stvara atmosferu omalovažavanja, diskreditacije, difamacije, pa i progona svega što je hrvatsko. Smijem protestirati kao osoba lijeve (kršćanske) orijentacije kojoj se ne mogu začepiti usta lijepljenjem epiteta „ustaša“, jer mi je otac bio partizan, a djed završio život u Jasenovcu (što nije utjecalo na moju sudbinu). Tko bi se usudio pljunuo bi ga kao smeće.

Nikoga ne mrzim, ali imam zdravu pamet (i veliko životno iskustvo) i znadem razlikovati antihrvatsku velikosrpsku politiku u svim njezinim nijansama i manifestacijama, poglavito u umjetnosti, a dakako i u estradi, od onoga što je humano, kršćansko, što je mirotvorno i univerzalno, što nije zloporabljeno od strane politike. Znadem razlikovati sliku od paslike, masku od lica, laž od istine, rog od svijeće.

Nove snage

Nisam u depresiji, nije sve crno, nisu Štule i Lazanskići (još) zagospodarili Hrvatskom. Evo, pročitao sam intervju mladoga, ali pametnoga hrvatskog pjevača iz Zadra, Jure Brkljače, iz kojega izvlačim nekoliko blagotvornih i smirujućih misli.

Novinar: Misliš li da smo mi, kao Hrvati, zatvoreni za izvođače koji ne dolaze iz Hrvatske? Da ih doživljavamo manje nego oni naše izvođače?

Jure Brkljača

Jure Brkljača: Ne bih rekao. Pogotovo u Zagrebu slušaju izvođače izvan granice. Ako u Zagrebu želiš negdje svirati u klubu, ne možeš svirati samo domaće pjesme da napraviš neki štimung. Govorim za širu publiku. Kako sam skužio, u Zagrebu se najviše sluša narodna glazba. Čak mislim da je zagrebačka mladež izgubila svoj identitet ( podvukao Đ. V.). Mi u Dalmaciji isto volimo slušati svu glazbu, ali uvijek znamo što je dalmatinska pisma i nju ćemo ‘uvik slušat’ i pivat’, ali u Zagrebu nemaju to. Nažalost, tako je. 

(…)

Novinar: Što misliš kakva glazba najbolje prolazi u Hrvatskoj?

Jure Brkljača: Iskreno, malo sam i ja tu prodrman u zadnje vrijeme. Mislim da najbolje prolazi dalmatinska muzika i to Oliver, Dalmatino, Grašo… uglavnom, klasična glazba. Pjesma može proći samo ako je dobra i ako je publika voli. Mainstream za mene uopće ne postoji. U zadnje vrijeme prolazi taj moderni đir, trap, Matija Cvek koji je jedan od mladih, a najslušanijih izvođača u Hrvatskoj. Prolazi i ta glazba, ali mislim da nikad ne će umrijeti ta klasična glazba kao što je dalmatinska prava šansona, prava pjesma koja ima glavu i rep i koja se može zapjevati u bilo kojoj situaciji. To ne mora biti nešto izlizano, nego pjesma koja ima dušu.

(…)

Tijekom razgovora dotaknuli smo se i glazbenikova rodnoga grada, Zadra. Kao rođenog Zadranina upitali smo ga kakav je Zadar van turističke sezone.

‘Zadar ima jednu posebnu energiju i rekao bih da je to najljepši grad u Hrvatskoj. Dobro se osjećaš u njemu, ali zimi je mrtav. Ima malo događaja i volio bi da ta mladost malo više živi i da imaju više interesa za zabavu, za život, onda bi to sve bilo puno interesantnije”, ističe i tvrdi kako bi trebalo svakako poraditi na drugačijem programu.

Otkrio nam je i zašto Zadar nije grad turbofolk glazbe.

“U Zadru prevladava domaća glazba. Turbofolk u Zadru nikada nije uspio zaživjeti, što mi je drago. Zadrani su malo tvrdi. Ne daju se. Vole svoju zadarsku pjesmu. U Zadru rijetko tko može proći kod publike. Rijetko tko može napuniti Višnjik”, govori Brkljača.

U kontekstu same zadarske glazbene scene, nismo mogli ne spomenuti Tomislava Ivičića, Tomislava Bralića i klapu Intrade, Bepa Matešića, Mladena Grdovića, ali i Ivicu Iću Sikirića koji je prošle godine s hitom ‘Opet je jubin cilim tilom’ osvojio ne samo dalmatinsku publiku, već i onu u sjevernim krajevima Hrvatske.

(…)“

Brkljača ističe kako su mu zavičajne, domoljubne pjesme zapravo i najljepše pjesme.

“Kroz čitavu našu povijest, uvijek se opjevavala naša domovina. Ja volim domoljubne pjesme, iako je tu bilo svakakvih skandala što se autora tiče. Mislim da su naše domoljubne pjesme među ljepšim na našim prostorima”, kaže mladić koji u slobodno vrijeme sluša doslovno sve – od Mozarta do trapa.

Zadnje što sam slušao je Mozart, prije spavanja. Stariji brat i otac mi sviraju i cijeli život sam okružen njom pa stvarno slušam sve. Htio sam biti blues gitarist kada sam krenuo. U zadnje vrijeme me pali country, ali najviše volim dalmatinsku glazbu”, rekao je te dodao kako je upravo napravio trap pjesmu. Nemam nikakve predrasude prema glazbi. Svaki mi žanr može biti dobar ako ima ono nešto. Ne volim bezlične pjesme. Nešto što je usiljeno. Metafore koje ništa ne govore. Dosta slušam trap album Justina Biebera. Okej mi je to. Ne slušam sad Bubu Corellija i Jalu Brata, iako mi je i to okej”, govori Jure. (Izvor intervjua: Net.hr)

Bravo Jure Brkljača! Mladi se ne daju. Lani je Laudato TV organizirala na Dinamom stadionu veliki koncert glazbe nadahnute kršćanskim vrijednostima. I zamislite: došlo je 50.000 djevojaka i mladića. Pedeset tisuća! Dugo su slušali glazbu, pjevali, družili se, radovali… i… bez opijanja, bez razbijene boce, a kamo li  droga, bez urlikanja ili bilo kakvog nereda. Nije li to znak nade?

Đuro Vidmarović/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo