Mons. Ratko Perić: Isusova blaženstva – što znače, čemu nas uče?

Četvrta nedjelja kroz godinu A ima poruke Isusovih blaženstava ili makarizama (makarios = blažen: Mt 5,1-12). U Isusa se najvažnije stvari događaju na gori: kušnja na gori, česta molitva na gori, izbor učenika na gori, preobraženje na gori, na gori je smrtna borba, raspeće na gori Kalvariji, uzašašće s Maslinske gore. I učenicima reče da budu grad na gori! Evo ovdje Govora na gori. O ovom Govoru govori i papa Benedikt u svojoj knjizi „Isus iz Nazareta“.[1]

Svako se blaženstvo sastoji od dva dijela: od čestitke koju Isus izriče „blaženima“ i od obećanjâ koja nadolaze na drugome svijetu. Ista osoba ima dvije faze: vrijeme i vječnost. Blago vama, bit će tako… Morala su neobično zazvučati blaženstva prvi put u ušima slušatelja: siromašan a blažen; ožalošćen a blažen; progonjen a blažen. Paradoksi? Kako paradoksi, kada ih je Krist savršeno proveo u životu! Ona su „neka vrsta skrivene nutarnje Isusove biografije, neka vrsta portreta njegova lika“, veli papa Benedikt.[2]

1 – Blago siromasima, duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko (Mt 5,3). Siromašni su duhom oni koji su uvjereni da od sebe nemaju ništa. Nije to zajednica sirotana koja samo čezne za posjedovanjem pa sve oko sebe kritizira. Nego skupina koja se nada Božjemu proviđenju: stari Šimun, proročica Ana, Zaharija i Elizabeta, betlehemski pastiri, mudraci, Josip, osobito Blažena Djevica Marija, koja dokazuje kakav je Bog: „Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne“ (Lk 1,53). Silnici projahaše i pustoš ostaviše, a mali sirotani ostadoše u svome mjestu, usklađujući se s Božjom voljom, štujući Boga i očekujući njegovu pomoć i blagoslov.

– U Boga je sreća, blaženstvo. Ali s pomoću razumna rada ruku koje je Bog dao čovjeku. Evanđeoski siromasi tako mole kao da sve samo od Boga očekuju, i tako rade kao da sve ovisi o rukama ljudskim. Takvi nisu napuhana duha, nego pred Boga dolaze praznih ruku da prime: kraljevstvo nebesko.

2 – Blago ožalošćenima, oni će se utješiti! (Mt 5,4). Nisu blaženi oni koji su puni nezadovoljstva, gorčine, tuge zbog vanjske situacije, na koju ionako ne mogu puno utjecati, nego oni koji su ožalošćeni u prvome redu zbog svojih grijeha koje nisu smjeli počiniti i zbog propusta dobra što su ga trebali učiniti. U obitelji smo po naravi pozvani suosjećati s roditeljima, s braćom i sestrama, a blaženstva nas potiču da takvi budemo ne samo prema domaćima u vjeri, nego prema svima koji su ožalošćeni, progonjeni.

– Oni će se utješiti koji se istinski kaju, koji svoje srce otvaraju nevoljama drugih, žele im pomoći, koji su-pate s patnicima, su-trpe s progonjenima: oni će primiti utjehu.

3 – Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju (Mt 5,5). Krotki su oni koji su ukrotili svoju ćud, narav, strasti – oholost, škrtost, neumjerenost. Blažen je onaj koji ukroćuje svoj jezik, „zlo nemirno, pun otrova smrtonosnoga“, veli sv. Jakov. „Ako tko u govoru ne griješi, savršen je čovjek, vrstan zauzdati i cijelo tijelo“ (Jak 3,2.8).

– A ona „zemlja“, koju će krotki „baštiniti“, nije samo parcela koja nekomu pripada po nasljedstvu i ljudskom pravu, nego ona zemlja „od mora do mora“ (Sir 44,19), sva zemlja, gdje će se štovati pravi Bog i obdržavati Božje zapovijedi, svih osam blaženstava. Isus je učenicima svojim zajamčio tri neočekivane stvari:  da će biti progonjeni (Iv 15,20), da će biti neustrašivi, i po cijenu života (Iv 16,33), i da će biti radosni u duši te da im te radosti nitko oduzeti ne će! (Iv 16,22). Takvu je „zemlju“ moćan proizvesti i ovjekovječiti samo Bog.

4 – Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi! (Mt 5,6). Kao što doživljavamo ljubav i bol, tako osjećamo glad i žeđ. Sjetimo se naroda gladna Kristova kruha (Iv 6,34). Slušatelji spremni Isusa „zakraljiti“ da im ne ponestane tjelesne hrane! Gospodin se izmače toj napasti. On ne niječe potrebu zemaljskoga kruha, ali upozorava da čovjek ne živi samo o tome nego o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta. Konačno Raspeti uzdiše i govori: Žeđam (Iv 19,28). Žeđa očito ne samo tjelesnom žeđu, nego kudikamo više željan spasenja ljudskih duša. Ovdje se pravednost poistovjećuje s voljom Božjom. Isus je došao da ispuni svu pravednost. Potrebno je u sebi podgrijevati žeđ za pravednošću.

– Isus nije rekao: Blago onima koji su ostvarili pravednost, nego onima koji čeznu za pravdom, koji gladuju za Božjom ljubavlju. Bog uvažava i naše želje, naume, nakane.  Smisao je dakle blaženstva: kao što čovjek gladuje za kruhom i žeđa za vodom, tako treba gladovati za duhom i žeđati za voljom Božjom. Tko za tim gladuje, nasitit će se u vječnosti.

5 – Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe (Mt 5,7). Poganski svijet nije poznavao milosrđa. Povijest prenosi vijesti o grčkoj bezdušnosti koja se pokazala u iznošenju sakatih i nemoćnih na brdo Tajget da ih živina raznese. Nemilosrdna eutanazija. A u židovskom svijetu milosrđe se primjenjivalo uglavnom na sunarodnjake. Ta se riječ u prvom redu odnosi na Boga koji je milosrdan prema svomu narodu i prema svijetu. Psalam 136 više od 20 puta ponavlja: Vječno je milosrđe njegovo! Ona je osoba milosrdna koja se uživljava u situaciju drugih, i odatle razmišlja. To je prvi stupanj. Drugi: Ako nam netko nešto nažao učini, valja mu oprostiti i zaboraviti. Kao što bismo željeli da i drugi nama oproste.

– Sin Božji postade čovjekom, prihvati našu kušnju i patnju, krv, narav i bol. Zato nas savršeno razumije. Prašta nam kada ga molimo za oproštenje. I pruža nam pomoć kada je od njega tražimo. Najveći izraz milosrđa jest praštanje onima koji su nam nanijeli nepravdu. Samo se tako postiže milosrđe u vječnosti.

6 – Blago čistima, srcem: oni će Boga gledati (Mt 5,8). Bilo bi nedopustivo sužavati značenje čistoće samo na tjelesnost, spolnost. Čistoća obuhvaća ljudski duh i tijelo. Zato se ona ne ograničava samo na jednu zapovijed, konkretno na šestu ili devetu. Isus govori o čistoći čitave unutrašnjosti, koju on naziva srcem. Evo nekih njegovih načela u vezi čistoćom:

Čisti dušu, a ne čašu! „Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Čistite čašu i zdjelu izvana a iznutra su pune grabeža i pohlepe“ (Mt 23,25). Isus slikovito kazuje: Ako je duša čista, bit će i tijelo uredno. Pred Bogom je važna nutrina!

Diži spomenik duši, a ne tijelu! „Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Nalik ste na obijeljene grobove. Izvana izgledaju lijepi, a iznutra su puni mrtvačkih kostiju i svakojake nečistoće!“ (Mt 23,27). Krist traži čistoću duše, a ne ruke. Srca, a ne lica!

– Boga gledati? Možda se ključ ovoj Isusovoj slici nalazi u onoj Pavlovoj: „Doista, sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada licem u lice“ (1 Kor 13,22). Ostrugano i napuklo ogledalo ne može odraziti našega lika onakvim kakav jest. Slika je prebijena ili je nema. Slično je i s ljudskim srcem. Ako je ono nepravedno, pokvareno, ne može odražavati Božju sliku koja treba biti u nama. Ako je ono čisto, skrušeno, uredno, ono može odavati lice Božje u nama. Stoga tko ima više čistoće u srcu, taj može više Boga gledati.

7 – Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati (Mt 5,8). U Bibliji mir ne znači samo oslobođenje od nevolje, nego puninu duhovno-tjelesnih dobara. Isus ovdje ne kaže da su blaženi oni koji mir žele ili vole, nego koji mir tvore. Hoće se mirotvorci, ne samo miroljupci. Mir najprije u sebi samima: Tijelo ima svoje zakone, a duh svoje, suprotne tijelu. I tu je stalan rat. Treba nam pobjeda duha pa će nastati mir. Ako nisam voljan sebe smiriti, kako ću druge. Traži se da budem mirotvorac i u odnosu na druge.

– Mirotvorci i u sebi i u društvu zvat će se sinovima Božjim: Bog mira bio s vama (Rim 15,33); Bog mira i ljubavi bit će s vama (2 Kor 13,11), to je obećanje mirotvorcima. Netko je primijetio da su vrhunske i snažne riječi u hrvatskom jeziku kratke, jednosložne: Bog, Sin, Duh, raj, mir, dar, dom, dan, vid…, a odražavaju vječnost!

8 – Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko (Mt 5,10). Ovo blaženstvo kao da je sastavljeno od „kraljevstva nebeskoga“ iz prvoga i od „pravednosti“ iz četvrtoga blaženstva.

– Tko se bori za društvenu pravdu, tko podnosi progon zbog pravednosti, njemu je obećano blaženstvo kao onim sirotanima koji nemaju ništa. Prognanici doista i nemaju ništa: sve što imaju, nose na sebi sa sirotinjskim svežnjem u ruci!

Zaključak i primjena. Evo tri vida blaženstava:

Krist: Isus je do te mjere siromašan da je posudio doslovno sve: od Djevičina krila iz kojega se rodi do Arimatejčeva groba iz kojega uskrsnu. On je blaga i ponizna srca! Krotak i kada zakovitla bičem iznad glava trgovaca koji Božji hram pretvoriše u špilju razbojničku, jer brani Božju čast, jednako i kada prašta „500“ grijeha onoj bezimenoj raskajanici u kući onoga farizeja kojemu se inače ne prašta njegovih ni „50“ grijeha, jer se ni za jedan ne kaje. Isus je čista srca koji svoga nebeskog Oca gleda licem u licem. On je mirotvorac koji iz dva naroda stvori jedan novi Božji narod. On je progonjen zbog pravednosti.

Crkva: Reći ćeš: Pa to je Isus! Kako ćemo se mi s njime uspoređivati?! – Jest, ali sv. Pavao doslovno proživljava blaženstva kao živu istinu i stvarnost, veli Benedikt XVI.:[3] Kao siromašni, a mnoge obogaćujemo; kao žalosni, a uvijek radosni; kao nepoznati, a poznati; kao umirući, a evo živimo; kao oni koji ništa nemaju, a sve posjeduju; kao kažnjeni, a ne ubijeni (usp. 2 Kor 6, 8-10). Jest, ali i Pavao je nedostižan, kako njega uzeti za primjer? čudiš se. Kako nedostižan, vidiš li da piše sve u množini, uključujući i svoje učenike i suradnike, svoje novoosnovane crkvene zajednice koje tek iziđoše iz poganluka.

Nebo: Ako blaženstva nisu ostvariva, onda su nestvarna. A znamo da je bilo i u prošlosti i u sadašnjosti primjera koji izbližega slijediše Krista, u životu provedoše njegova blaženstva, čak proglašeni blaženima, svetima za svu vječnost: sveti Ivani, svete Terezije, svete Katarine, sveti Franjo Asiški, Borgia, Ksaverski, Saleški… Alojzije Stepinac, Ivan Merz, Hozana Kotorka, Marija Petković, Drinske mučenice… Okreni se oko sebe, vidjet ćeš toliko osoba, kršćana, obitelji, koje se peku u situaciji iz koje mogu izaći pravi blaženici, makar i ne bili kanonski beatificirani. Konačno apostol Pavao sažima: „Sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama“ (Rim 8,18). Vjeruješ li ovo?

[1] J. Ratzinger – Benedikt XVI., Isus iz Nazareta, Split, Verbum,  2007., str. 84-112.

[2] Isti, str. 88.

[3] Isti, str. 86-87.