M. Kovačević/Zašto je potreban Schengen?

Hrvatska na vanjskoj granici Europske Unije

Od 1. siječnja 2023. Hrvatska je ušla u šengenski prostor, što znači prebacivanje šengenske granice sa zapadne, sjeverne i dijelova južne hrvatske granice na istočne državne granice prema Srbiji, BiH te Crnoj Gori pa ta granica ujedno postaje i vanjska granica Europske Unije. Sam čin ulaska u šengenski prostor još je jedan korak u hrvatskom državno-pravnom i sve dubljem kulturološkom povratku vlastitim zapadnim korijenima, koji su zahvaljujući šačici zabludjelih političara godine 1918. Hrvatsku odvukli u njoj potpuno nesklono i neprijateljsko okružje, čije su despocije tijekom 20. stoljeća, nakon uništenja hrvatske državnosti, prijetile i uništenjem cjelokupnoga hrvatskog naroda.

Osim zaštite od nasilnih prodora istočnja­čkih ideologija i njima primjerene ­(ne)kul­ture, istočna šengenska granica u Hrvatskoj svojevrsna je zapreka i domaćim „orijentalcima“, koji još, po uzoru na putinizam, hibridnim ratovanjem ne odustaju od pokušaja da Hrvatsku vrate u okrilje tzv. srpskoga sveta, odnosno obnove sovjetskoga prostora za kojim čezne sadašnja politika Moskve. Koliko su te snage još jake u domaćem javnom i političkom prostoru, najbolje pokazuje njihov odnos prema svakom uspjehu hrvatske države i naroda u cjelini pa čak i po odnosu prema športskim uspjesima hrvatske nogometne vrste na nedavno održanu Svjetskom prvenstvu. Unatoč hrvatskoj pripadnosti NATO-savezu i Europskoj Uniji, taj dio hrvatskog društva nije nesklon svojevrsnom povezivanju s Rusijom i odobravanju njezine politike, poglavito kad su u pitanju ruski odnosi prema srednjoeuropskim slavenskim narodima.

Od Balkanske federacije do Schengena

Nedavno je hrvatski filozof Neven Sesardić u knjizi Konsenzus bez pokrića precizno argumentirao povezanost jugoslavenskih, a unutar njih i hrvatskih komunista sa Sovjetskim Savezom i nakon tzv. Rezolucije Informbiroa.

Navodi on tako mnoštvo primjera, među kojima i svjedočanstva Milovana Đilasa, Ivana Šibla pa i jugoslavenskog diktatora Josipa Broza, kojima je Sovjetski Savez bio iznad svega, a s bugarskim komunističkim šefom Georgijem Dimitrovom razvijala se i ideja Balkanske federacije. Upravo su zato prozapadno orijentirani Hrvati, nakon hrvatskih vojničkih pobjeda pa sve do ulaska Hrvatske u EU, upozoravali zapadne saveznike na opasnosti od stvaranja balkanske federacije, koja se skrivala u različitim idejama poput one o zapadnom Balkanu, Jugosferi, jer bi takva federacija s nelustriranom političkom elitom cijeli prostor ubrzo dovela u snažnu rusku ovisnost.

Stvaranjem okomice Baltik – Jadran – Crno more, Hrvatska je uz Poljsku na sjeveru postala jedna od ključnih država u nadolazećem razdoblju. Nije hrvatski prostor samo područje važno za opskrbu energentima srednjoeuropskih država, nego i država koja na jugoistoku EU ima posebno geostrateško značenje, koje će ulaskom u šengenski prostor sve više jačati. Schengen je, kako ga određuje Europska komisija, područje bez granica na kojem je zajamčeno slobodno kretanje za više od 400 milijuna državljana EU, zajedno s državljanima zemalja izvan EU koji žive u Uniji ili su na njezinu području kao turisti, studenti na razmjeni ili u poslovne svrhe, dakle svi koji su legalno nazočni u EU. Slobodno kretanje osoba omogućuje svakom državljaninu EU da putuje, radi i živi u zemlji EU bez posebnih formalnosti. Schengen podupire tu slobodu omogućujući ljudima da se kreću tim područjem bez podvrgavanja graničnim provjerama. Šengenski prostor trenutno obuhvaća većinu zemalja Unije, sve osim Bugarske, Cipra, Irske i Rumunjske. Bugarska i Rumunjska u velikoj mjeri primjenjuju šengensku pravnu stečevinu, a Island, Norveška, Švicarska i Lihtenštajn pridružili su se šengenskom području. Šengenske odredbe ukidaju provjere na unutarnjim granicama EU, a pružaju jedinstven skup pravila za nadzor na vanjskim granicama primjenjiv na one koji ulaze u šengensko područje na kratko razdoblje – do 90 dana.

Povijest šengenskog područja

Šengensko područje oslanja se na zajednička pravila koja posebno pokrivaju: prelazak vanjskih granica EU, uključujući vrste potrebnih viza, usklađivanje uvjeta ulaska i pravila o vizama za kratki boravak (do 90 dana), prekogranična policijska suradnja, uključujući prava prekograničnog nadzora i hitne potjere, jačanje pravosudne suradnje kroz brži sustav izručenja i prijenosa izvršenja kaznenih presuda. Ako pak postoji ozbiljna prijetnja javnom poretku ili unutarnjoj sigurnosti, država Schengena može iznimno privremeno ponovno uvesti granični nadzor na svojim unutarnjim granicama. Ako se takvi nadzori ponovno uvedu, ta država članica mora obavijestiti Vijeće (a time i druge šengenske zemlje), Europski parlament i Europsku komisiju te javnost.

Dogovor je postignut 1985. u Schengenu u Luksemburgu potpisivanjem Sporazuma o postupnom ukidanju provjera na zajedničkim granicama. Šengenski sporazumi započeo je 1995, a u početku je uključivao sedam zemalja EU. Da bi Hrvatska postala dijelom Schengena, trebalo je realizirati nekoliko ključnih političkih ciljeva. Zato se još tijekom Milanovićeve vlade raspravljalo kako bi ostvarenju hrvatskih nacionalnih probitaka najviše mogao pridonijeti tip političara čija retorika u bitnomu ne bi odudarala od javno promovirane srednjostrujaške europske i šire zapadnjačke politike. Stanovito primirje na ideološkom polju omogućilo bi iskusnu političaru relativno širok manevarski prostor za ostvarenje temeljnih nacionalnih probitaka, bez kojih je nezamisliva bilo kakva suverena nacionalna politika, a bez njih je sve više bila upitna i državna opstojnost, poglavito u okružju tzv. srpskoga sveta.

Slučaj Crne Gore i Kosova pokazuju utjecaj te pogubne ideologije. Zbog sveg toga u hrvatskom slučaju su još prije desetak godina isplivali na površinu neki ključni nacionalni probici. Među njima i pitanje podizanja nacionalne sigurnosti na višu razinu, što je u prvom koraku značilo povratak hrvatske vojske na sigurnosno vrlo osjetljiva područja Republike Hrvatske, kao što su Vukovar, Varaždin, Pula, Ploče i Sinj. Podizanje razine nacionalne sigurnosti odnosilo se i na zaštitu hrvatskoga zračnog prostora, što je u doglednoj perspektivi trebalo značiti nabavu borbenih zrakoplova te uvježbavanje profesionalnih hrvatskih vojnika i časnika za slučaj različitih oblika sigurnosne pa i ratne prijetnje.

Propusti i uspjesi hrvatskih vlada

Drugo ključno pitanje nacionalnih interesa, a onda i dijela nacionalne sigurnosti, bilo je pitanje energetske neovisnosti pa je zato predložena izgradnja LNG-terminala na otoku Krku te izgradnja plinske elektrane na obali Peručkoga jezera, što je trebalo, osim energetske stabilnost središnjega dijela hrvatskoga juga, omogućiti i ulazak hrvatskih energenata u BiH. Tu su izgradnju spriječili lokalni političari. Trebalo je izgradnjom Pelješkoga mosta povezati njezina dva razdvojena kopnena područja u jedinstvenu državnu cjelinu. Osim toga, trebalo je produbiti gaz riječke luke te znatnije proširiti njezine kapacitete, a onda od Rijeke, preko Zagreba do mađarske granice izgraditi niskotračnu prugu, čime bi se otvorio prostor geoprometnom povezivanju s državama središnje Europe. U to doba nitko se nije usudio ni spominjati ulazak Hrvatske u šengenski prostor, čije bi granice omogućile konačni otklon od guranja u različite balkanske asocijacije. Još je postojao i strateški cilj, koji bi vodenim putem omogućio povezivanje središnje i istočne Hrvatske, što je podrazumijevalo izgradnju kanala Dunav – Sava, čime bi se Vukovar pretvorio u važno lučko središte, a Sisku bila vraćena funkcija koju je imao kao lučki grad kad je sve do 1918. povezivao tadašnji hrvatski istok i zapad, odnosno Zemun i Zagreb. Taj projekt nije ostvaren, a sprečavali su ga različiti ekologijom nadahnuti pojedinci, pokreti te lokalne uprave.

S područja vojne sigurnosti vlada je realizirala sve ono što je bilo u njezinu djelokrugu, uključujući nabavu potrebnih zrakoplova, no ulogu hrvatskih vojnika i časnika u aktualnim sukobima i u poduci ukrajinskih vojnika odbio je potvrditi najprije predsjednik države i dostatan dio saborskih zastupnika koji bi poduprli tu vrstu hrvatske vojne pomoći napadnutim Ukrajincima. Izgradnju LNG-terminala još od začetka nastojao je spriječiti SDP te različite zelene i nevladine udruge, a u kampanji se posebno isticala sadašnja zastupnica u Saboru Mirela Ahmetović. Unatoč tomu, i uz neadekvatna ministra i njegove kilave pokušaje, Vlada je realizirala i taj strateški pothvat, koji u aktualnom sukobu Zapada s Rusijom oko Ukrajine Hrvatskoj omogućuje da postane jedno od ključnih energetskih čvorišta i za šire područje od srednje Europe.

Rješavanjem pitanja državne cjelovitosti, njezine funkcionalnosti i sposobnosti državnog opstanka te slanja pravodobne pomoći napadnutom ukrajinskom narodu omogućilo je Vladi da diplomatskim pregovorima Hrvatsku uvede u šengenski prostor, unatoč nekim protivljenjima, i time dugoročno riješi pitanje hrvatske pripadnosti Zapadu te otkloni različite pokušaje guranja naše zemlje prema Balkanu.

Mato Kovačević

hkv.hr/ https://www.hkv.hr//Hrvatsko nebo