Damir Pešorda: Naprijed u Liliputaniju

Posljednjih nekoliko desetljeća vlada svojevrsna inflacija bizarnih ideja tako da je postalo gotovo nemoguće smisliti nešto što bi iznenadilo ili šokiralo ionako već sluđenu javnost. Svojedobno sam i sam pabirčio takve ludorije, mahom iz repertoara postistinskih ideologija, i ukazivao na njihovu iščašenost misleći da time radim nešto korisno. Kao, zdrav razum i logika moraju na kraju pobijediti. Međutim, bilo je to naivno. Uostalom, sad mi se više ni postavka o zdravom razumu ne čini tako neupitnom kao nekoć. Naime, izgleda da mnogi sasvim dobro funkcioniraju i bez razuma, oslanjajući se samo na pet čula, uvjerenje da imaju šesto, tv programe, internet i društvene mreže. Pa ipak s vremena na vrijeme pozornost mi privuče neka od gore spomenutih bizarnih ideja, više kao povod za rezignirano razglabanje o tomu kako će ovaj svijet potonuti u moru gluposti, nego kao pokušaj da nešto popravim.

Tako mi je ovih dana za oko zapela kolumna Mare Altman There Has Never Been a Better Time to Be Short (Nikada nije bilo bolje vrijeme za biti nizak) u New York Timesu koja je stanoviti odjek imala i u ovdašnjim medijima. Mara tvrdi otprilike sljedeće: niski ljudi troše manje resursa, manje jedu, manje prostora zauzimaju, manje zagađuju planet… Stoga logično zaključuje: ”Kad se parite s nižim ljudima, potencijalno spašavate planet smanjujući potrebe sljedećih generacija. Smanjenje minimalne visine za potencijalne partnere na vašem profilu za spojeve korak je prema zelenijem planetu.” Hajde neka se jednom i niskim frajerima posreći, dosta je bilo toga da visoki imaju prednost u parenju. Bojim se samo da će i taj iznenadni bonus za niske kratko trajati jer čemu stati na pola puta!? Ako je cilj zeleniji planet, treba parenje sasvim ukinuti i mirna Bosna, namirena Greta i zelen planet. 

Objektivno, Mara Altman je još umjerena. Već su neko vrijeme u optjecaju ideje da su ljudi svojevrsni rak na tijelu majčice Geje te je sve popularniji trend među mladima na Zapadu da odustaju od prokreacije. Iz uvjerenja, u ime viših ciljeva. Stoga preporuka Mare Altman da se razmnožavaju barem sitni ljudi djeluje kao stanovita koncesija ljudskom rodu. Naravno, cijeli taj koncept je iščašen, neutemeljen i nelogičan, razumljiv tek kao produkt kolektivne mizantropije, u podlozi koje stoji kolektivna psihoza. Svijetu i životu možemo pristupati na dva temeljna načina: prvi, s vjerom u neki viši smisao kozmosa i nas u njemu i  drugi – bez vjere u bilo kakav viši smisao. Prvi pristup implicira vjeru u postojanje Apsoluta, Boga, Vrhovnog Bića ili kako već ga nazvali, drugi implicira dosljedan materijalizam koji sve svodi na ples elementarnih čestica i igru slučaja. Oni koji su skloniji prvom pristupu nemaju razloga da se suzdržavaju od prokreacije kako bi zaštitili planet jer sve je ionako u Božjim rukama; oni pak koji preferiraju drugi pristup još manje imaju razloga brinuti o dobrobiti planeta jer ionako Sunčev sustav ide prema zajamčenom kolapsu, nema se tu šta čuvati niti se što može sačuvati. Eventualni razlog za odustajanje od potomstva mogao biti tek kamijevski osjećaj apsurda i uzaludnosti ljudskih nastojanja iz Mita o Sizifu. Nikako čuvanje zelenila.

Međutim, bizarnosti ne treba tražiti samo među woke zvizdarijama. Ima ih i na suprotnoj strani ideološkog spektra. Recimo, Putin potpuno sam na božićnoj misi. Moram priznati da me malo štrecnulo dok sam gledao kratki prijenos toga događaja. O čemu razmišlja čovjek sam na misi za Božić? O čemu trojica svećenika koji služe misu za jednog čovjeka? Ne znam, a nekako mi se čini da ne bih ni volio znati. S kakvim god je namjerama Putin krenuo u osvajanje vlasti, čini se da je na koncu uvjerio svoje podržavatelje i samoga sebe da se bori za nešto uzvišeno, za veličanstvenu kršćansku tradiciju ili barem njezinu pravoslavnu inačicu i vrijednosti te tradicije. Figurativno rečeno, s Duginom protiv duginih boja. Sad što se u praksi ta borba za pravoslavlje prometnula u sustavno ubijanje drugog po brojnosti pravoslavnog naroda na svijetu, ironija je sudbine koja često znade zaskočiti odveć preuzetne tumače Božje volje.

Podsjetio me na trenutak na jednog drugog borca za ”savršenu Europu” Andersa Behringa Breivika. I on je zaključio da put prema boljoj Europi treba početi ubijanjem mladih Europljana. Ispostavilo se da je Breivik, premda su ga mediji u početku proglasili kršćanskim fundamentalistom, mason, agnostik, neonacist i zagovornik eugenike. No, bazično ne može se zanijekati da je on svoje djelovanje barem samome sebi pokušao racionalizirati kao borbu za spas Europe od ugroza koje joj prijete, kako od migranata tako i od unutarnjih slabosti. I Putinova i Breivikova borba, koliko god to paradoksalno zvučalo, pripadaju simptomima iste bolesti kao i odbijanje prokreacije, zalaganje za eutanaziju, recikliranje leševa, uvođenje pornografije u vrtiće, forsiranje tzv. rodne tranzicije za djecu itd. Tu bolest je još prije stotinjak godina dijagnosticirao Oswald Spengler. S obzirom na to, bolesnik se još i dobro drži.

Damir Pešorda, HT, Hrvatsko nebo