Z. Gavran: Novi ’balkanski’ i europski ratovi – ili novi ’balkanski’ i europski mir?
Vrijeme:9 min, 41 sec
Bugajski s pravom i kao ’dobro obaviješten’ profesionalac upozorava na (veliko)srbijansku opasnost za susjede Srbije. No on pritom daje crno-bijelu sliku i širih i regionalnih odnosa i prešućuje odgovornost i neobznanjene namjere i ciljeve zapadnih nacionalnih i korporativnih politika. Kao i prije, pokazuje i dalje ustrajno – poput nebrojenih ’soroševaca’ i prounitarnih fanatika – nerazumijevanje za ’nacionalno pitanje’ odnosno za legitimne interese svake etničke većine odnosno manjine odnosno konstitutivnih naroda…
Crnogorski portal CdM prenio je prošli tjedan s b-h medija istraga.ba članak “Sprječavanje još jednoga balkanskog rata”. U njemu su iznesena stajališta američkog stručnjaka i publicista o opasnim rizicima što ih za tzv. Zapadni Balkan ponovno znače Vučićeva Srbija i Putinova Rusija. Bugajski je još od 1990-ih dobro poznat hrvatskoj publici, objavljivao je svoje kolumne u Globusu i drugdje, i uvijek je dosljedno zastupao integrativnu, unitarističku nasuprot „secesionističkoj“, „nacionalističkoj“ koncepciji uređivanja odnosa među narodima i republikama bivše jugoslavenske federacija. Utoliko, sve što on ikada rekne i ustvrdi treba razumjeti cum grano salis – s vlastitom kritičkom procjenom i razmišljanjem.
Zašto se uopće baviti onim što iznosi i propagira Bugajski?
Zašto se dakle uopće baviti onim što Bugajski iznosi i propagira ako u tomu ima od početka i onih pristupa koji su ne samo hrvatskim rodoljubima, nacionalistima i (svojedobno) državotvorcima, nego i svim političkim realistima u svom temeljnom polazištu neprihvatljivi? Ima smisla zato što je Bugajski, dobro informiran čovjek s analitičkim sposobnostima, otkriva razmišljanja, obavještajne uvide i strateška predviđanja i procjene jednoga dijela američkog establišmenta, kojemu i pripada i kojemu dosljedno služi. Bugajski nas dakle treba zanimati po onomu što nam otkriva, a ne zato da bismo se u svemu ’na lijepe oči’ suglasili s onim što zastupa ni da bismo ’kupili rog pod svijeću’.
Što on dakle otkriva? Otkriva nam uglavnom ono što i sami znamo, a što se u osnovi svodi na ovo: „Predstojeća godina bit će opasan test za Zapadni Balkan, jer ratnu žeravicu ponovo raspiruju Beograd i Moskva.“ Ono od njega dodatno što doznajemo jesu dvojbe s kojima se susreću „zapadne vlade“, a što u osnovi treba razumjeti kao dvojbe američke vlade odnosno američko-zapadne „duboke države“ demokratsko-bidenovskog smjera. On nam tako odmah u sljedećoj rečenici otkriva temeljnu dvojbu tih krugova: „Zapadne vlade suočavaju se s oštrim izborom – dopustiti ambicioznim srpskim političarima i njihovim pokroviteljima iz Kremlja da gurnu tu regiju u još jedan oružani sukob, ili im uskratiti alate za izazivanje krvoprolića.“
Temeljno je dakle ’otkriće’ po kojemu je ovaj članak vrijedan to da „zapadne vlade“ mogu bilo dopustiti, bilo učinkovito spriječiti „izazivanje krvoprolića“. One mogu dakle postupiti i na jedan i na drugi način! Po zbivanjima i držanju zapadnih sila u posljednje vrijeme u odnosu spram Kosovu, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini vidi se pak da je upravo o tomu riječ, i da se (zapadna) „međunarodna zajednica“ i dalje koleba između jednoga i drugoga. Ili se možda više ne koleba, iako se čini kao da se koleba!
„Tri mete izgradnje mini-carstva Srbije“
Bugajski Kosovo, Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu označuje kao „tri mete izgradnje mini-carstva Srbije“ te razmatra primjenjivane metode destabilizacije tih triju država s tim ciljem. Koji je to cilj? Po Bugajskom, „cilj je razvidan – uspostavljanje regionalne hegemonije Beograda i širenje granica Srbije.“ A to se, po Bugajskom, poklapa s interesima Moskve, kojoj bi odgovaralo izbijanje „rata na Balkanu kako bi se stvorilo probleme NATO-u dok Rusija i dalje gubi tlo pod nogama u Ukrajini“. Za Moskvu je to utoliko poželjnije zato što tu ne bi morala angažirati svoju vojsku, zaslugom Srbija koja „ima svoje aspiracije i voljno služi kao zastupnik“. Osim toga, nestabilnost „na Balkanu“ poslužila bi Moskvi u dokazivanju da EU i NATO ni tu ne mogu ništa riješiti niti mogu spriječiti sukobe.
No Kremlj, iako fizički i vojno daleko, ipak pomaže „potkopavanju Balkana“. Kako? – Tako što „pruža Beogradu i Banjoj Luci diplomatsku i financijsku potporu zajedno s oružjem, propagandom, dezinformacijama, provokatorima i naoružanim bandama“. Osim toga, Moskva uči Beograd kako podčiniti susjedne zemlje: „podjelom, eskalacijom i dominacijom“, što izaziva reakcije i vodi u nasilje. Bugajski zatim prikazuje kako se „strategija podjele“ upravo ostvaruje u Kosovu, Crnoj Gori i BiH. Pritom u Crnoj Gori apostrofira, s punim pravom, i Srpsku pravoslavnu crkvu kao čimbenika antagonizacije, a odmah zatim i „posebne snage i nacionalističke radikale“.
Jesu li „hrvatski nacionalisti“ u BiH bili „bili angažirani od Beograda uz obećanje teritorijalne dobiti“?
Američki analitičar prelazi odmah nakon toga na BiH pa prokazuje „srpski entitet… kao glavno sredstvo podjele“, a njemu dodaje i „hrvatske nacionaliste“, za koje tvrdi da su „također bili angažirani od Beograda uz obećanje teritorijalne dobiti“. Ova posljednja tvrdnja zasluživala bi poseban kritički osvrt, no ostavimo ga ovaj put za neku drugu prigodu.
Nakon što je zatim prikazao primjenu „strategije eskalacije“, američki analitičar jako povezan s američkim obavještajnim krugovima razmatra „srpsku strategiju puzeće dominacije“. Za tu strategiju tvrdi kako je osmišljena s ciljem da „zaposjedne susjedne države pod kišobranom Beograda“, bilo kao „gospodarski podređene kroz projekt Otvoreni Balkan“, bilo kao „politički zavisne na način smanjenja suvereniteta“, bilo „na način pune teritorijalnu apsorpcije“. Za one koji to možda ne znaju ili su zaboravili: „apsorpcija“ znači: „usisavanje“. Srbija neke susjedne zemlje ili područja hoće jednostavno „usisati“, uvući ih dakle u sebe kao usisivač.
Albanija i Hrvatska kao „suučesnici“ Srbije?
Da bi se u Srbiju usisalo sjeverno Kosovo i Republiku Srpsku, što je moguće samo promjenom sadašnjih državnih granica odnosno raspadom Kosova i BiH, potrebni su i „suučesnici“, a to su po Bugajskom Albanija i Hrvatska. On ne daje za svoju tvrdnu nikakve dokaze niti tumači pobliže koji bi pritom bio interes Albanije ili Hrvatske, a niti prikazuje detaljnije što bi iz takvih zbivanja imalo na kraju proizaći. No oni koji inače prate zbivanja odmah će ga s lakoćom nadopuniti: S raspadom Kosova i njegovim međunarodnim opozivanjem kao države (Srbija je već uspjela da niz zemalja opozove priznanje Republike Kosova, pa je tako većinu onih država koje su ga dosad priznale uspješno pretvorila u manjinu!) preklopila bi se podjela Kosova između Srbije i Albanije. Srbija bi „usisala“ odnosno sebi pripojila manje dijelove Kosova, a Albanija bi „usisala“ odnosno sebi pripojila glavninu te sadašnje samostalne republike – onaj dio koji bi osta nedirnut ili obranjen od srbijanske osvajačke sile.
A Hrvatska bi u BiH sebi pripojila – što?
U BiH bi se, kao, imalo dogoditi nešto slično: Srbija bi „usisala“ odnosno pripojila sebi „Republiku Srpsku“ (onako kao što je Moskva lani sebi formalno i stvarno pripojila Donbas i još dva prijeporna dijela Ukrajine, za koje se i dalje vode teške i krvave bitke uz veliku vojnu i drugu pomoć zapadnih sila ukrajinskim snagama), dok bi valjda Hrvatska sebi pripojila – što? Ostavimo za sada postrani i pitanje što bi to, po Bugajskom, Hrvatska sebi uopće pripojila – kada u BiH već 28 godina ne postoji HR HB niti bilo koji hrvatski entitet – za neku drugu prigodu!
Kao i cijelo vrijeme dosad, i Bugajski poput nebrojenih drugih takvih javnih osoba odnosno međunarodnih „igrača“ unatrag 30-ak godina stoji implicite na pozicijama neupitne muslimansko-bošnjačke nedužnosti, ugroženosti i „žrtvovanosti“. Tako i sada, on s obzirom na razvoj zbivanja i na stanje odnosa kakvo je upravo dočarao iliti možda „izmaštao“ upozorava kako bi takva nastojanja mogla izazvati žestoku reakciju kod Bošnjaka; on naime bez ikakve potkrjepe tvrdi da se „bošnjačko stanovništvo osjeća sve više opkoljenim“. – Asocijacija nas odvodi do psihologije ranjene zvijeri stjerane u kut, no ostanimo samo na asocijaciji i nemojmo ju ovaj put konkretizirati ni tumačiti.
Nasuprot tako prikazanim negativnim snagama i procesima, „zapadni čelnici moraju primijeniti tri efikasna oružja: diplomatsko, vojno i ekonomsko“, nastavlja Bugajski, pa u tom pohodu protiv negativaca ustaje protiv formiranja tzv. „zajednice srpskih općina“ (zapravo: zajednice općina s izrazitom srpskom etničkom većinom) na Kosovu odnosno protiv „formiranja bilo kakvih etnički zasnovanih podjela“. Ona naime smatra da bi takvo što bilo „također poziv za dublju protuzapadnu subverziju“ potaknutu od Rusije. Protivi se i svakom budućem jačanju „etnonacionalističkih stranaka“, misleći najviše na BiH.
„Srbija poštuje samo snagu, a ne slabost“!
Što bi, po Bugajskom, zapadne sile trebale učiniti? Kao prvo, na Kosovu bi NATO (pod čijim su vodstvom snage KFOR-a) morao pokazati moć i dati potporu kosovskim sigurnosnim snagama, „koje omogućuju Prištini provoditi red i zakon u cijeloj zemlji“. On se tu, za razliku recimo od američkog opunomoćenog izaslanika Escobara, stavlja posve i jednostrano na stranu vlade u Prištini, a protiv srpske manjine na sjeveru, ignorirajući i njihova prava odnosno obvezu kosovske vlade zapisanu u Bruxelleskom sporazumu iz g. 2013. Što nije korektno prema realnim činjenicama. No on pritom jednu stvar vrlo točno primjećuje kada kaže i ovo: „Kao što znamo iz 1990-ih, Srbija poštuje samo snagu, a ne slabost. Lekciju NATO-a o uklanjanju blokada cesta i omogućivanju slobode kretanja u Kosovu naučit će i beogradski operativci u Crnoj Gori i Bosni.“ Tomu pridomeće, ovaj put neusporedivo blagonakloniji Hrvatskoj i svjesniji njezine realne pozicije i ’ulančanosti’ u zapadni političko-sigurnosni sustav, i ovu preporuku: „Osim toga, i Kosovu i Bosni potreban je put do članstva u NATO-u, a hrvatski saveznici u NATO-u moraju se osloniti na Zagreb kako bi poduprli sigurnost pomoću proširenja NATO-a.“
Bugajski zatim zahtijeva od EU-a da prekine „sve tokove prihoda i izglede za pristupanje Beograda ako Vučić nastavi težiti podjelama, eskalaciji i regionalnoj dominaciji… Institucionalna i ekonomska izolacija Srbije od Europe bit će pojačana pospješenim slabljenjem Rusije, koja se suočava s gospodarskom katastrofom i raspadom države te će moći sve manje pomagati Srbiji“. – Ovu posljednju ocjenu o ekonomskom slabljenje i, u nekom budućem trenutku, raspadu Rusije, dijeli u posljednje vrijeme s Bugajskim i dio ostale američke intelektualne elite koja se profesionalno bavi temom Rusije i Europe, sigurnosti, geopolitike i geoekonomije.
„Vučić surađuje u ratu protiv Ukrajine darujući Moskvi balkansku kartu u njezinoj borbi sa Zapadom“
Uzme li se u obzir to da je za tu američku elitu moć i sudbina Rusije primarnije od svega drugoga u Europi, što je nastavak geopolitičke konstante još iz Hladnoga rata i dugog razdoblja obrane od širenja sovjetsko-komunističke velevlasti, logično je da i Bugajski na kraju kaže: „Primarni fokus zapadne politike na Balkanu mora biti sama Rusija“. Sukladno tomu, on poziva sve da se protiv toga „zloćudnog uticaja“, protiv te „destruktivne prisutnosti Rusije… aktivno bore u svim arenama – u politici, energetici, ekonomiji i medijima. Dobra polazna tačka bi bila da NATO zahtijeva da se zatvori ruska obavještajna ispostava u Nišu, zamaskirana kao ’humanitarni centar’, ili [se Srbiju upozori da] će se Beograd suočiti s prekidom bilo kakvih korisnih vojnih kontakata. Omogućujući prodor Rusije u ’region’, Vučić surađuje u ratu protiv Ukrajine darujući Moskvi balkansku kartu u njezinoj borbi sa Zapadom.“
Na kraju će biti dovoljno reći ovo: Bugajski s pravom i kao ’dobro obaviješten’ profesionalac upozorava na (veliko)srbijansku opasnost za susjede Srbije. No on pritom daje crno-bijelu sliku i širih i regionalnih odnosa i prešućuje odgovornost i neobznanjene namjere i ciljeve zapadnih nacionalnih i korporativnih politika. Kao i prije, pokazuje i dalje ustrajno – poput nebrojenih ’soroševaca’ i ’multi-kulti’-fanatika – nerazumijevanje za ’nacionalno pitanje’ odnosno za legitimne interese svake etničke većine odnosno manjine odnosno konstitutivnih naroda. To pak sigurno nije put k miru i rješenju, nego put u sukobljavanja u obliku novih ’Balkanskih ratova’, koji su već sami po sebi i novi ’europski ratovi’.
Povezani sadržaji:
Neobjavljeni intervju s kolumnistom Hrvatskog neba za crnogorski portal „Analitika“
Z. Gavran: Bidenov SAD ponovno preuzima uzice i presudno utječe na krizna područja u Europi!
Zdravko Gavran, Hrvatsko nebo
