Nataša Božinović: Umjesto humanitarca Aca, vidjeh malog komarca

Ni ime zaštitnika grada Sv. Duje, ni oca hrvatske književnosti Marulića, pa čak ni onoga orjunaški napuhane  vrijednosti Miloševićeva novinara, muža Lepe Smoje, Miljenka Smoje, neće tako podići ljepotu i ludost Splita grada, kao što je to Marko Livaja.  Davno je momak prestao biti obična jedinka, on je već za života postao  legenda.  Zbog zvjezdanog statusa postojala je bojazan da ne postane mit tipičan za komšije i instrument u rukama onih koji u cijeloj svojoj bahatosti poznaju i izražavaju isključivo samo jednu vrstu poniznosti, (bolje reći  sluganstva), spram komšijske politike. Prepoznat ćete ih kao one kojima je milija zvijezda petokraka unutar Hajdukova grba iz doba SFRJ negoli Hajduk i tada, a kamoli sada sa crveno bijelim kvadratićima. Lažna ekspresija ljubavi spram hrvatskoga Hajduka, služi im isključivo kao instrument za poticanje mržnje spram reprezentacije. Među narodom ih ima neznatan broj, ali među novinarima malo više, pa izgleda moćnije, ali u biti nije. Da Marko Livaja nije materijal za njihovu borbu, ako komu nije bilo jasno prije, onda je moglo biti u njegovoj objavi stihova pjesme: Hrvatska Zastava. Međutim, poznajući povijest od 1918., pa do danas, znamo da su neki odabrali biti beogradska služinčad i da im u tu svrhu i ne želi biti nikad ništa jasno. Pa možemo pročitati ovakav  biser:“ Livaja je s reprezentacijom osvojio broncu.“ Izgleda kao da je osvojio nešto s nekim nebitnim stranim klubom.

Stavljanje reprezentacije u drugi plan je još i benigno. Ima: gorih, otvorenijih,  propagandno sofisticiranijih, više ili manje gadljivih i uvredljivih tekstova. Lovren ih detektira, a vjerujem i većina reprezentativaca. Nekolicinu izmanipuliranih korisnih budala koji se pridruže takvoj novinarsko orjunaškoj sviti mogli ste vidjeti dva dana prije susreta s Marokom za broncu kad su vikali Modriću da je g**** maleno. Njih ima koliko i onih koji su za povratak imena Tita trgu u Zagrebu, vrlo malo, ali se puno vole izražavati. Također, vole svoj stav nametati većini, a u čemu im mainstream mediji daju ogromnu podršku.

Pilić u Slobodanki  dan nakon dočeka Vatrenih u Splitu objavljuje tekst:“ Mamić želi nastaviti s okupacijom Dinama, a sada će lijepo zaraditi i na uspjehu reprezentacije“. Zna Pilićev Goebbelsov partijsko propagandni špirit kako se prodaje proizvod zvan: mržnja spram reprezentacije,( pa usput i spram države): ubaciš reklamni jingle: Mamićev kapitali u bronci, i hoćeš nećeš, naći će se budala koja će to kupiti. Oni koji su Modriću vikali ružne riječi kupuju takav proizvod.

Petković je na dočeku možda izrekao najljepše rečenice glede povezanosti sjevera i juga, Hajduka i Dinama i cijele HNL kužeći koliki je značaj reprezentativnoga uspjeha upravo u segmentu zajedništva. A to kuži i beogradska služinčad. I zato su upravo na to nabrijani. Izgubili su rat, ali još vode bitke jer ih na to bude perjanice njihovih ideja u tekstovima koji će vjerojatno u mjesecima koji slijede udariti još i žešće. Iz sve raspoložive artiljerije će na razne načine nastaviti s nakanom ubacivanja simbola Hrvatstva – zlatne  bronce, u kontekst nemorala kojega simbolizira Mamić.

Iako svih mogućih izgrednika; od lopova, silovatelja i ubojica ima ipak neznatan broj u odnosu na većinu ljudi, opet će vas  slučajevi takvih društvenih anomalija, dotaknuti na razne načine. Međutim, u tim slučajevima bar znate da je društveno uređenje kakvo takvo, ipak konstituirano na način da je to kazneno djelo koje podliježe  progonu, suđenju i na kraju krajeva kazni državnih institucija, i da ste bar donekle kao građani zaštićeni. U slučaju orjunaških novinara i nekolicine njihovih pratitelja, je ipak obrnuto. I zato Hrvatska stoji u mjestu i zato se veselimo svakom uspjehu svih sportaša, a radi planetarne popularnosti nogometa, najviše uspjehu Vatrenih. Jer je to nešto gdje ne stojimo na mjestu i nešto na što ne mogu utjecati novinari ma koliko to od srca željeli. Tamo gdje im pomažu Beograd i globalno Soroševske silnice, najviše u kulturi, tu nažalost idemo i unatrag. Zato treba raskrinkavati taktiku neprijatelja i njihove mitove. Mitu o negativcu Mamiću, opakoj zvijeri koja iz Hercegovine bljuje vatru i kupuje korumpirani HNS, krade novac reprezentaciji, suprotstaviš super heroja Marka Livaju. Dečka iz ulice. Prkosnog, buntovnog i pravednog Hajdukovca.

David Livaja protiv Golijata Mamića. Tko se s tim ne bi poistovjetio? No, ipak ih je sve manje koji će na to nasjesti. Nešto slično  radio je novinar Aleksandar Stanković prije  SP-a 2018. Aktivistički nabrijan, on je trećeligaški londonski klub  Millwall  predstavio kao nekakav uzorito moralan junački antipod  reprezentaciji. Jer, ta patološka sitnež zaostaloga komunističkoga mentaliteta, licemjerno vapi za superherojima, Robin Hoodovima, koji uzimaju od bogatih, u ovom slučaju, mrske im reprezentacije,  da bi dali poštenoj sirotinji. I baš se licemjer Aleksandar s debelom plaćom hrvatske TV našao za moralizirati  i u tom prizemno patetičnim stilu . „I da, i dalje mislim da nogometaši nisu moji najbolji ambasadori već su najbolji ambasadori samih sebe.“, potvrdio je svoje teze od prije srebrenog SPa. Vidno je bilo da mu je danas  teže muljati, pa je osvrt bio zamarajuće poduži.  Danas mu je teže naći ekvivalenta Millwallu. Regionalnog Robin Hooda, Novaka Đokovića je izgubio u antivakserstvu. U najnovijem obraćanju pretvorio se u velikog humanitarca, liječnika bez granica, borca protiv krupnoga kapitala, globalnog zatopljenja itd. Cijelo vrijeme narcisoidni jugoslavenski nacionalist Aco dok pljuca na tuđe osjećaje spram domovine, istodobno intenzivno osjeća ljubav spram Jugoslavije. A kad ide to skrivati, zaplete se u mrežu patetike, sebeljublja, egoizma koje rezultira nekontroliranom ekspresijom mržnje koja mu nezaustavljivo izlazi na površinu što se on više u muljanju utapa. Samo njegovo jugoslavenstvo ne bi  uopće bilo toliko za osudu da ne izražava toliku mržnju spram hrvatstva. Uporno se skriva u ormaru ekstremnog jugonacionalizma docirajući što bi Hrvatima trebale biti vrijednosti, pa uz spomenute humanitarne vrijednosti spominje i Harmsa  i Anga Leeja. Onako, malo da zaigra na kartu šire izobrazbe. A zna uski krug ljudi i pokojni Igor Mandić da Aco jedva pročita  korice knjige.  Da i jest nekakav intelektualac trebao bi znati da to ne isključuje domoljubni osjećaj. Pače ga može samo obogatiti.  Ali on, po starom partijskome receptu, ne zna ništa, niti želi išta znati. Niti ga uključivost raznih tuđih osjećaja zanima. Samo želi svojim osjećajima silovati druge. I vladati, da se razumijemo. Sve, ama baš sve će okrenuti da je pozitivno i veliko u odnosu na hrvatsko domoljublje kako bi umanjivanjem te vrijednosti, a isticanjem svojih tobožnjih vrijednosti, sačuvao Jugoslaviju. Zato je ludovao za Đokovićem. Zato u svome najnovijem obraćanju povodom osvajanja bronce, više ne spominje Novaka, ali spominje njegova trenera Ivaniševića( jer je to opet simbol povezanosti s komšijama). Uz sve moguće vrijednosti koje predstavlja kao antipod reprezentaciji: kao što spomenuh; pojedinačni sport i međunarodne veličine, književnici i redatelji …, i na kraju kad je bal neka bude maskenbal, probudi se Aco humanitarco te spomene i brigu za bolesnu djecu. Da, zaigrao je Aco i na tu kartu, a kad na tu kartu igraš u ekspresiji jugonacionalizma, slobodno se može reći da je Aleksandar Stanković patološko ekstremni jugonacionalist. U svemu tome, bitno je istaknuti da se ne radi o nekoj normalnoj postojećoj naciji. Jugoslavenstvo je proizvod srbijanske hegemonije s idejom potiranja hrvatstva, a što je već i višedesetljetna misija ovoga novinara HTVa, televizije koju svi plaćamo, a koja uzgaja Yu stvorove. I ništa drugo ne stoji iza Stankovićevih izjava nego ekstremni jugonacionalizam. Zato valja razobličavati što se može više, razno upakirane sadržaje i dati im pravo ime. Vrijeme je da ti ljudi lete s hrvatske televizije.

Dok ovo pišem na raznim mrežama i portalima stižu razni tekstovi u kojima ama baš svaki jugoslavenski nacist, ima usud brijati na tako lijepu i domoljubnu vrijednost kao što je nogometna reprezentacija.

Ima jedan video gdje Dragan Markovina jasno govori kako je Jugoslaven i kako mu himna Lijepa naša ne predstavlja ništa, a da on i cijela obitelj ustaje na Hej Slaveni. Danas isti taj, ima doduše drugi stil od Ace, ali dođe na isto, poučava domoljube kako uspjeh reprezentacije pripada svima, a ne samo desničarima. Iz nekog razloga, Markovina se brine za lijeve domoljube kao da je on jedan od njih i kao da im ko brani veselje na pjesmu Lijepa li si. Za povratiti, ali vrijedno zaustavljanja na tu pouku jer nam se u tom Markovininom kontekstu, institucionalno uskraćuje ne samo predivna pjesma zbog stiha Herceg – Bosno srce ponosno, nego i druge domoljubne pjesme i izričaji vezani uz hrvatsku naciju. Umjesto da je društveni narativ takav, i lijevi i desni, da se podrazumijeva da voleći Hrvate u BiH i  hrvatsku zemlju u BiH, ne isključujemo suvlasnike, Srbe i Bošnjake, nego ih samo nemamo potrebe u kontekstu hrvatstva i konkretne pjesme, uopće spominjati, narativ je takav da se moramo ispričavati jer Dalić medalju posvećuje braniteljima. A izgleda da bi uz stih Herceg Bosno trebalo dodati i sve manjine i LGBT i ne znam što još zadovoljiti… Trebamo i smijemo naše Hrvate, gdje god bili i svojatati, a posebno Hrvate u BiH koji su jedan od tri konstitutivna naroda. Kao što ćete reći u nekom kontekstu: ono je moja zgrada, moj lift, moje stepenište, a da time  nećete isključiti ostale stanare zgrade nego će u konkretnom slučaju, biti samo nebitni.  U pjesmi je akcenat na Hrvatima, i ljubavi spram domovine. To ništa ne potire. Spomenut ću zato i Hrvate u Vojvodini i Boki Kotorskoj koji kao i Hrvati u BiH žive na svojoj djedovini. Oni također doživljavaju ovu broncu kao svoju i sve ostale nacionalne vrijednosti i zato ih, kao i sve Hrvate od Japana do Amerike, vrijedi itekako spominjati. Bilo da je riječ o pjesmi, o povijesti, o svakodnevnom životu, o politici, imamo ih pravo svojatati, spominjati, da nam nitko, a kamoli ljudske hulje poput spomenutih licemjera ekstremnih jugonacionalista ne diktiraju pravila. Jer, jedino njihovo pravilo je Hrvatima staviti traku na usta i kamen oko vrata. To će se pravilo, navela sam, lažno pakirati od borbe protiv klimatskih promjena do liječnika bez granica, a samo je jedno: Uništiti Hrvatsku!

Stoga, često znam reći: sve to ne izaziva smetnju da se odvija skromno unutar Aleksina, Markovinina, ili neka druga, četiri zida.  A s druge strane, demantira me ponos i sreća koju vidim nakon uspjeha hrvatske nogometne reprezentacije. Osjetite u tim trenucima ogromnu sigurnost i  veličinu Hrvatske, takvu da su sve neprijateljske splačine koje smišljaju  i izražavaju ekstremni jugonacionalisti, tek dosadni komarci u odnosu na nju.

Osjetite i da je  muljanje na razne načine protiv reprezentacije teška ekspresija njihove nesigurnosti i svijesti da svoju Jugu nikada, nikada vratiti neće. Hvala reprezentaciji, što me revno već par desetljeća drži u tom čvrstom uvjerenju!

Nataša Božinović/Hrvatski tjednik