Zvonimir R. Došen: Od Stepinca do Bozanića

Da, reći će Ivo “Drobilica” Goldstein, Tvrtko Jakovina, Hrvoje Klasić, Nataša Mataušić, Jasminka Domaš, Goran Hutinec i drugo jugokomunističko […], ubijali su srpske popove. Ali neće vam reći da su svi do jednoga srbski popovi kao npr.: Mateja Stijačić, Vasilije Jovičić, Nikanor Kalik, Sergije Mastilović, Radojica Perišić, Momčilo Đujić i stotine drugih, bili ljuti četnici krvoloci.

U Hrvatskom tjedniku od 24 studenoga prošle godine g. Ivica Karamatić pod naslovom “Stepinac nam govori” objavio je neke dijelove iz Njegove borbe s komunističkim okupatorima i Pastirskoga pisma hrvatskih katoličkih biskupa s Njime na čelu, koji djelomično opisuju one krvave dane iz moga djetinjstva, koji će me, duboko usječeni u moju memoriju, pratiti do groba.

Da, to je samo jedan vrlo mali dio jugokomunističkih zločina, jer ljudska svijest, kako bi se zaštitila od teškoga poremećaja, one najgore prebacuje u podsvijest.

Iako su hrvatski vjerski poglavari sa Stepincem na čelu i u ovom Pastirskom pismu morali strogo paziti na uporabu riječi, jer su komunistički krvnici u ono vrijeme u svome vampirskom zanosu ne samo za krivu riječ nego i za moguće kriv pogled skidali glave, oni su i ovim ‘ublaženim rječnikom’ jasno opisali jedan mali dio divljačkih, protuljudskih i protucivilizacijskih zločina koje su jugokomunistički monstrumi počinili nad ne samo hrvatskim svećenstvom nego nad čitavim hrvatskim narodom.

“Svršetak rata donio nam je velike i duboke promjene na svim područjima života”, kaže se na početku pisma. “Pred našim očima nestaje svega što je nekada činilo temelje svagdanjeg života. (…) Vlast i sudstvo , školstvo i gospodarstvo odišu novim revolucionarnim duhom (nisu smjeli napisati vampirskim, nap. a.). Gledajući na taj razvoj i položaj, u koji je dovedena Katolička Crkva (…) mi osjećamo dužnost , da otvoreno iznesemo svoje poteškoće i nevolje, u kojima se Katolička Crkva nalazi. (…) Ponajprije nas, predragi vjernici, rastužuje i zabrinjava, bolna i strašna sudbina mnogih svećenika, pastira vaših duša. Već za vrijeme rata veliki broj svećenika je poginuo, ne toliko u samim ratnim borbama, koliko više uslijed suda sadašnjih vojnih i građanskih vlasti (ne smiju napisati, posve nevini mučki ubijeni od strane komunističkih krvnika, nap. a.).

Kad su se svršile ratne operacije, nisu prestajale smrtne osude svećenika. Njihov broj je prema našim podatcima 243 mrtva, 169 u zatvorima i logorima, 89 nestalih, svega 501 (biskupi tada još nisu znali da je broj ubijenih svećenika već tada bio prešao šest stotina, nap. a.).

Ni grobovi pokojnika nisu pošteđeni

(…) Napokon još jednu bolnu i neobičnu činjenicu moramo vam napomenuti, predragi vjernici. Ni grobovi pokojnika nisu ostali pošteđeni. Na grobljima u Zagrebu, Varaždinu i drugim mjestima, odredbom neposredno pretpostavljenih vlasti (Ozne, nap. a.) skidaju se križevi s grobova ustaša i njemačkih vojnika. Sami grobovi nivelirani su tako, da se ne može prepoznati gdje je tko pokopan…..”

Pitanje za drugove i drugarice jugo-povjesničare i “znanstvenike”, imate li i jedan jedini dokaz da je Nezavisna Država Hrvatska Crkvi oduzela vlasništvo ili bilo što drugo ili da su ustaše ubili ijednog svećenika ili časnu sestru?

Da, reći će Ivo “Drobilica” Goldstein, Tvrtko Jakovina, Hrvoje Klasić, Nataša Mataušić, Jasminka Domaš, Goran Hutinec i drugo jugokomunističko […], ubijali su srpske popove. Ali neće vam reći da su svi do jednoga srbski popovi kao npr.: Mateja Stijačić, Vasilije Jovičić, Nikanor Kalik, Sergije Mastilović, Radojica Perišić, Momčilo Đujić i stotine drugih, bili ljuti četnici krvoloci.

Da spomenemo samo neke od njih: Prota Vasilije Jovičić je bio glavni organizator onoga masovnog pokolja nevinog, većinom muslimanskog, civilnog pučanstva u Foči 1941. godine, o kojem je pisao Adil Zulfikarpašić i drugi. “Tu na mostu izvršeno je klanje muškaraca”, opisao je neki Božović, “kapetan Sergije Mihajlović i komandant mjesta prota Vasilije Jovičić naredili su, da se svi muškarci muslimani pohapse. Poslije su svi oni koji su bili veći od konjičkog karabina poklani. Ali ljudi su ubijani svuda: i po kućama, dvorištu, ulicama. Kasnije je red došao na žene i na djecu. Drina je izbacivala leševe. Da se to spriječi, razrezivali bi im trbuhe, onda bi tjelesa potonula.” (Adil Zulfikarpašić, Put u Foču)

Prije toga, u brdskom i kamenitom Avtovcu (Hercegovina), pop Radojica Perišić, prethodnik popa i četničkoga “dinarskog vojvode” Momčila Đujića, na njihov zlokobni Vidovdan 28. lipnja 1941. usmrtio je prvih 47 Hrvata, vjerom većinom muslimana koji su se izražavali kao Hrvati.

Pomoćnik “vojvode” Momčila Đujića prota Nikanor Kalik bio je onaj koji je 1. listopada 1942. doveo četnike u Gate kod Omiša, gdje je počinjen stravičan zločin nad Hrvatima poljičke krajine. Taj dan najtužniji je dan u povijesti Gata. Toga dana Kalik i njegovi četnici zapalili su selo i poklali 79 nedužnih osoba razne životne dobi i spola, te još 16 u okolnim mjestima. Najmlađa ubijena osoba bila je beba od 9 mjeseci, a najstarija starica od 87 godina.

Među drugim poznatim “sveštenicima” krvolocima bili su i ovi:

Splitski prota Sergej Urukalo, savjetnik četničkog zločinca Ilije Trufunovića Birčanina.

Pop Đura Vukelić, član Nacionalnog četničkog komiteta u Splitu i Sušaku.

Pop Dane Jakšić, član organizacije u Gorskom kotaru.

Pop Miloš Brek, organizator Pokreta u “Dinarskoj diviziji”.

Pop Ilija Rodić, organizator četničkog ustanka u Dalmaciji.

Pop Stevan Prostran, nacionalni povjerenik tzv. Drugog dalmatinskog korpusa.

Dubrovački prota Božidar Pindović, delegat na Svetosavskom kongresu, član Nacionalnog komiteta za Hercegovinu i Boku.

Pop Milorad Dobrota, vođa Propagandnog odjela u “Dinarskoj diviziji”.

Monah Savarije Mažibrada, jedan od organizatora četničkog ustanka u Dalmaciji.

Stijačić je uhićen i likvidiran, Perišić je svoje zločinačke kosti ostavio na Lijevča-polju, Đujića su vlasti NDH za neki glupi razlog pustile da pobjegne u Italiju, a kako su svoje vampirske živote skončali drugi, nije mi poznato.

Srpska pravoslavna crkva mnoge je od tih masovnih ubojica proglasila svojim svetcima. Jedan od njih je i po zlu poznati prota Milorad ‘Maca’ Vukojičić, koji je uživao u klanju djece, žena, baka i staraca po Pljevljima i okolici.

Ali uz srbske popove i druge mrzitelje Nezavisne Države Hrvatske i svega što je imalo hrvatski predznak bio je, a i dan danas postoji, određeni broj “hrvatskih” svećenika, osobito onih u provinciji Bosne srebrene. Najpoznatiji među njima bio Josip Markušić.

Sotona u osobi ‘fratra kojemu su partizani ljubili ruke’

Kao mladi Luciferov fratar, budući “narodni provincijal Bosne srebrene”, Josip Markušić, već 1907. postaje avangardist marksizma pa jedan svoj esej počinje rečenicom: “Dolaze nam vjekovi socijalizma; i nikojem silniku neće poći za rukom, da ovaj ogromni pokret uguši.”

U pismu liderima političkih stranaka 1939. godine nakon ugovora Mačeka-Cvetković on piše: “Zemlja Bosna je srce Jugoslavije, jedna država u cjelini, jedan snop. Ne dajte da se Bosna dijeli ili krnji ni za jedan pedalj zemlje, ni za jednog čobanina – ni za kakve izglede, prilike, pokore, obećanja. To bi bila izdaja povijesti, naše duše a ujedno klica temeljna slabljenja države” (Jugoslavije).

Njegovi današnji sljedbenici, kao i on hrvatski odrodi, hvale ga da se “U vrijeme Austro-Ugarske borio za reformu kmetovskog pitanja i socijalnih prava radnika i seljaka. U vrijeme Kraljevine SHS kritički se osvrtao na hrvatski i srpski nacionalizam, branio je cjelovitost BiH i zagovarao ideju ujedinjenja južnoslavenskih naroda. U vrijeme NDH odvažno se suprotstavljao ustaškom i nacističkom režimu (iz dna svoje đavolske duše mrzio i javno klevetao čestitog hrvatskog rodoljuba, vrhbosanskog nadbiskupa Ivana ev. Šarića, i nitko ga za to nije proganjao, nap. a.).

U vrijeme socijalističke Jugoslavije neumorno je inzistirao na dijalogu s komunističkim vlastima…”,

hvale ga danas njegovi sljedbenici, novi zlodusi u fratarskim habitima, članovi Ordo fratrum diaboli: Ivan Šarčević, Drago Bojić, Pere Kuliš i niz drugih članova Reda vražje braće.

Luciferovu fratru nisu smetale konfiskacije crkvene imovine, ni iživljavanja njegovih jugokomunističkih ljubimaca nad fratrima njegove provincije, koje je u ‘Knjizi Bola’ opisao fra Marijan Karaula. Evo nekih od njih:

Krštenje i upisivanje djece u matične knjige je ‘zločin protiv naroda i narodnosti FNRJ-a”

Na upit MUP-a Narodne Republike Bosne i Hercegovine, a u povodu pisma Okružnog narodnog odbora od 24. srpnja 1946., dalo je objašnjenje MUP FNRJ-a „da se u dosadašnje matične knjige, to jest knjige koje su po ranijim propisima vodili vjerski matičari, ne mogu nakon njihova zaključenja tj. 9. maja t. g., unositi nikakovi redovni ni naknadni upisi“.

(…) Ne samo da su matice oduzete nego su i pojedini župnici bili kažnjavani zato što su nastavili “s vođenjem matica, koje tada još nisu bile od vlasti zaključene. Vlasti su ih zaključile istom u rujnu 1946.”

Tako je čuklićki župnik fra Bogdan Vrdoljak od “izvršnog odbora sreza Livno kažnjen globom od 8.000 dinara ili dva mjeseca prinudnog rada, radi toga što je iza 9. svibnja nastavio vođenjem matica”. Fra Eduard Kulijer, župnik u Ljubinčiću, osuđen je 29. listopada 1948. na dvije godine zatvora zato što je 1946., dok je bio župnikom u Lištanima, izdao jedan krsni list….”.

“Izvršni odbor Socijalističkog narodnog odbora donio je 18. rujna 1949. odluku da se u samostanu na Gorici oduzmu franjevcima sve prostorije osim osam soba u kojima će fratri stanovati i imati kuhinju, kancelariju i sve ostalo što im treba. Sve ostale prostorije samostana preuzeti će Državni magazin u Livnu za smještaj žitarica. Sve prostorije koje se oduzimaju imaju se u datom roku isprazniti i s ključevima predati Državnom magazinu.

(…) Osam prostorija koje SNO ostavlja samostanu nalazi se na katu pa bi tamo trebalo prenijeti i knjižnicu, koja sama s arhivom i drugim zbirkama zauzima tri sobe…..”

Ali nije to bio jedini problem. Markušićevi ljubimci su izmislili jedan novi način za torturu fratara, zatvorili su jedino stubište po kojem se uspinje na prvi kat samostana tako da su fratri u svoj “novi stan” mogli ulaziti i izlaziti kroz prozor služeći se ljestvama.

Taj sotonski izum malko je zasmetao i partizanskom fratru, sada narodnom provincijalu Bosne srebrene Josipu Markušiću, koji je tih dana došao u “kanonski pohod livanjskom kraju”. On je svojim drugovima u Gradskom narodnom odboru u Livnu poslao molbu da se franjevačkom samostanu na Gorici vrati jedno jedino stubište koje je oduzeo i zagradio Magazin žitnoga fonda u Livnu, “jer se svećenici sada penju uz prave pravcate merdevine”, kaže Markušić (ljestve na srbskom jeziku, nap. a. ), “širine 45. cm. sa usponom od 57 stupnjeva. Pa još starci od 80 godina i ja provincijal od 70 godina….”

Nije potrebno naglašavati da je ono što je druga provincijala najviše potaklo na tu molbu to što bi se on kao odani “narodni svećenik” za vrijeme svojih “kanonskih pohoda” obespravljenim i izmučenim fratrima morao penjati po tim ljestvama. Znao je on za strijeljanja koja su njegovi miljenici izvršili ne samo oko samostana, nego i u samom samostanu. Znao je on da su oni bez ikakva suda ubili više od 650 hrvatskih svećenika, ali ih ni jednom jedinom riječi nije za to ni najblaže ukorio.

Do njihova bijega iz livanjskoga kraja pred hrvatskom i njemačkom vojskom početkom ožujka 1943. (koji su bili zauzeli 15. prosinca 1942. ), partizani su pobili nekoliko desetaka nevinih ljudi i u cijelosti orobili Livno i okolicu. Odneseno je i otjerano sve što je narodu bilo potrebno da preživi: 150 vagona žita, 200 vagona krumpira, 25.000 sitne i 8.000 krupne stoke, 4 vagona oprane vune, 10 vagona zelja, 10-15 vagona suhoga i 8 vagona svježega mesa, 6.000 kokoši, 10.000 metara domaćega platna i 3.500.000 kuna. Osim toga na razne načine su žiteljima nanijeli štete u iznosu od 27.000.000 kuna. Nije potrebno isticati u kakvoj se smrtnoj opasnosti našao narod kome “narodna vojska” nije ostavila ni jednu kokoš, ni šaku žita, ni otpušak brašna. U ovom najbogatijem kraju na tim prostorima zavladao je strašni gladomor.

Teško si ga narodu kojemu su takvi tipovi institucije

Po njihovu povratku, a osobito poslije “oslobođenja” 1945. godine, ljubimci Josipa Markušića pobili su više od 2.000 livanjskih Hrvata. U ove nisu ubrojeni oni koji su umrli od gladi.

Najveći broj, njih 69, nosilo je prezime Rimac. Iza njih su Mihaljevići, njih 68 poginulih i mučki ubijenih. Ali to kako izgleda nimalo ne smeta njihovim potomcima pa novi “hrvatski entrepreneur” Mate Rimac poziva Momčila Bajagića “Bajagu” da mu “lepom srpskom pesmom” uveliča svadbu, a jedan iz roda ovih 68 Mihaljevića koji su pali za Hrvatsku bio je udbaški “likvidator” hrvatskih političkih emigranata.

Ali umjesto kazne on je zahvaljujući Tuđmanovoj pomirbi svih i svakoga, poslije sloma komunističke Jugoslavije, kao i gotovo svi livanjski udbaši: Grga Šimunac, Marko Musić, Vlado Šošić, i njihovi sinovi i suradnici, preko noći postao “hrvatski branitelj”.

On je vjerojatno u stopu slijedio svoga šefa Vladu Šošića koji je (kao i većina udbaša i “narodnih heroja” kao npr. general Milan Kuprešanin i hrpa drugih komunističkih zlikovaca, nap. a.), kako u knjizi “Tajni rat Udbe” navodi Bože Vukušić, u predvečerje raspada drage mu Jugoslavije odmaglio na najsigurnije mjesto – u Zagreb, naravno, gdje je uz pomoć drugoga notornog visokorangiranog udbaša, Stanka Čolaka, postavljen za instruktora u školi za hrvatske policajce. A Miro Musić, sin Marka Musića, jednostavno je iz mostarske Udbe prešao u SIS HVO-a, da bi već sredinom 1990-ih, kao dio skupine mladoudbaške aktivizacije, prešao u državnu službu Republike Hrvatske.

Da, reći će naši veliki rodoljubi, Tuđman je sve morao podrediti stvaranju i obrani države. Ali svatko tko se nađe u takvoj situaciji morao bi se prisjetiti i one o sađenju tikava s vragom.

Ali, kao što su nekada bili za Josipa Markušića, ovi i ovakvi zlikovci su danas za “hrvatskog” metropolita Josipa Bozanića pravi kršćani, jer, kako on naglašava u svojim “govorima urbi et orbi”, nitko tko je bio za Nezavisnu Državu Hrvatsku, što naravno uključuje i Stepinca, ne može biti (njegov) kršćanin.

Nu ipak treba razumjeti da se on samo drži onoga što je naučio od svojih crvenih profesora, sljedbenika Josipa Markušića, na studiju bogoslovije u tvrdoj jugoslavenskoj enklavi Rijeci.

Prije nekoliko dana na nekim od “hrvatskih” portala objavljena je vesela vijest kako je za izbornika naših vrlih momaka “Vatrenih” Zlatka Dalića i predsjednika HNS-a Marijana Kustića velika čast što ih je u audijenciju primio kardinal Bozanić. Ne znam mnogo o Kustiću, ali znam da je Dalić čestiti hrvatski domoljub i zato smatram da to za njega nije nikakva čast, nego veliko poniženje.

Da, znam, reći ćete mi ono što mi je, kad sam se za vrijeme jedne moje posjete Domovini negativno osvrnuo na onu “velebnu priredbu” sveprisutne “manekenke” Kolinde Grabar-Kitarović kao domaćice Vučiću, Porfiriju i Pupovcu rekao neki naš punoglavac: “Pa to je institucija!”

Moj je odgovor: Teško si ga narodu kojemu su takvi tipovi institucije.

Zvonimir R. Došen, Hrvatsko nebo