Nijemci i „njihov“ papa: povijest jednog otuđenja

Srdačne riječi i ljubazan ton zacijelo imaju veze s datumom pisanja testamenta: 26. kolovoza 2006. To je bilo nakon papinog nastupa na Svjetskom danu mladeži u Kölnu i kratko prije njegovog posjeta Bavarskoj, u rujnu 2006. godine. Izgledalo je da su se Nijemci i „njihov” papa pomirili.

Čuvar konzervativnih vrijednosti

Ti odnosi nikad nisu bili bez napetosti. Kao mladi profesor Joseph Ratzinger je traumatiziran studentskim prosvjedima generacije 68-aša na Sveučilištu u Tübingenu. Otvoren teolog, sklon reformama, pretvorio se u čuvara konzervativnih vrijednosti. I on je kasnije kao prefekt Kongregacije za nauk vjere strogo kažnjavao odstupanja od katoličkih normi. Teolozi i biskupi su sankcionirani.

 

Njemačka biskupska konferencija je prije 25 godina dobila jasan poziv da se povuče iz državnog savjetovanja o mogućem prekidu trudnoće. Sudjelovanje u sustavu na kraju kojega bi mogao slijediti prekid trudnoće bilo je nezamislivo za kardinala Ratzingera. Da se Crkva tu ne smije kompromitirati za njega je bilo važnije nego želja njemačkih biskupa da štite nerođeni život ponudom savjetovanja.

Beskompromisan u pitanjima vjere i morala

Joseph Ratzinger je prije svega htio štititi svoju Crkvu, kod njega nije bilo kompromisa kad se radilo o pitanjima vjere i morala. On nikad ne bi izgovorio rečenicu koju je izrekao njegov nasljednik, papa Franjo: „Stvarnost je važnija od ideje.” Njemu je idealna Crkva bila važnija nego životna i vjerska stvarnost brojnih katolkinja i katolika.

Njegovim izborom za papu 19. travnja 2005. sve je to dospjelo u drugi plan. A u njegovoj domovini su s nevjericom gledali kako Benedikt XVI. izlazi ljudima u susret. Nekoliko mjeseci nakon izbora za papu on se čak susreo sa svojim najvećim teološkim suparnikom, Švicarcem Hansom Küngom.

Relativizacija kao đavolska napast

Ali, Benedikt je ostao vjeran svojim načelima. Borba protiv relativizma je obilježila njegov pontifikat. Relativizam je za papu Benedikta XVI. bio đavolska napast duha vremena, jer ignorira apsolutne istine. Benediktov govor o „diktaturi relativizma” otežavao je reforme i isključivao kompromise glede pitanja vjere i morala. Tako nije bilo promjena ni na onim područjima na kojima se to od pape očekivalo u zemlji reformacije. Primjerice glede ekumenizma. Na iznenađenje mnogih, za vrijeme njegovog pontifikata su se pogoršali odnosi između evangelika i katolika. Na kraju se govorilo o „ledenom dobu” ekumenizma.

 

S vremenom je Benedikt XVI. izgubio popularnost. To je potpuno normalno, ni papa Franjo nije danas tako popularan kao što je bio prvih mjeseci nakon izbora. Uz to su slijedili skandali sa seksualnim zlostavljanjem u Katoličkoj crkvi u SAD-u, Irskoj, Njemačkoj. Doznalo se da su katolički svećenici zlostavljali djecu i mladež i da ih je Crkva pritom još štitila. Kardinal Ratzinger je kao prefekt Kongregacije za nauk vjere pooštrio pravila kako bi se suprotstavio zlostavljanju u vlastitim redovima. Ali se morao suočiti i s kritičkim pitanjima o njegovoj vlastitoj odgovornosti.

A onda je bilo i nezgoda, krivih procjena, primjerice kad je papa 2009. ukinuo ekskomunikaciju četvorice biskupa iz odmetničkog Piovog bratstva. Ono što je bilo zamišljeno kao gesta pomirenja prema tradicionalističkom krilu Crkve pokazalo se pogrešnim. Jedan od rehabilitiranih je bio Richard Williamson, koji je nijekao Holokaust. Čak je i njemačka kancelarka zbog toga kritizirala papu Benedikta.

Neprijateljstvo iz Njemačke

Benedikta je ta kritika pogodila. Govorio je o neprijateljstvu koje ga osobito pogađa jer dolazi iz Njemačke. Odnosi između njemačkog pape i njegove domovine su se ohladili. To vrijedi osobito za Katoličku crkvu u Njemačkoj.

U svom govoru u Freiburgu u rujnu 2011. papa Benedikt XVI. je upozorio da njemački katolicizam previše određuju novac i institucije, a premalo vjera. On je čuvao drukčiju sliku Crkve, onu koju je stekao za vrijeme djetinjstva u Bavarskoj, za vrijeme Trećeg Rajha, kad je crkvu doživljavao kao utvrdu borbe protiv nacional-socijalizma, čvrsto ukorijenjenu u tradiciji i živu u slavljenju mise. To da ta slika u međuvremenu nije odgovarala stvarnosti, to je Joseph Ratzinger uočavao, ali nije prihvaćao. Njegove posljednje riječi u testamentu predstavljaju prkosan apel: „Ostanite čvrsti u vjeri! Ne dajte se zbuniti.”