Nenad Piskač: Gospodine Pele, počivajte u miru Božjem

Te, 1969. godine, 12. rujna, na leđima, za šijom mojega pokojnog ujaka Franje Slunjskoga i u nazočnosti pokojnog mi oca Vladimira, gledah na stadionu u Maksimiru nogometnu utakmicu, posljednju koju je Edson Arantes do Nascimento odigrao u Hrvatskoj. Pred više od 60.000 gledatelja. Krenuh te godine u prvi razred Osnovne škole Ivan Mažuranić u zagrebačkoj Dubravi – nekoliko kilometara udaljene od Dinamova stadiona. Ne sjećam se više je li ujak ili otac u gužvi po izlasku iz veleigrališta ostao bez jedne cipele. No, sjećam se, od prvog razreda osnovne škole htio sam na nogometnom terenu biti Pele!

Što su mi ujak i otac o njemu govorili – sve je bilo istina. Taj Brazilac, nogometni gospodin, nije igrao nogomet, on je s loptom plesao čarobni balet. U to sam se uvjerio kad su mi poslije puno godina postale dostupnima snimke njegovih igara, driblinga, duplih pasova i golova. Umjetnik! Najbolji među najboljim nogometašima koje sam ikad gledao.

Pele je rođen 23. listopada 1940. godine. Umro je danas 29. prosinca 2022. Prije njega Brazil nikad nije bio prvak svijeta. S njime tri puta. Ne znam zašto, pretpostavljam zbog Pelea, ali od malena sam navijao za Brazil sve dok nije obnovljeno članstvo Hrvatske u FIFI, a otad, dakako, navijam za Hrvatsku nogometnu reprezentaciju. I Brazil odmah iza nje. To se ne će promijeniti ni s Peleovom smrću. Brazilski i hrvatski nogomet u reprezentativnom formatu uspjeli su sačuvati dušu u današnjem industrijaliziranom i dehumaniziranom nogometnom svijetu…

Kad sam naučio čitati, otac mi je darovao neku u međuvremenu izgubljenu mi športsku enciklopediju. Naučio sam iz nje napamet natuknicu o Peleu. On mi je bio uzor, nedostižan – to je naravno jasno. Imao sam kasnije i drugih športskih uzora, poput stolnotenisača svjetskoga ranga, Dragutina Šurbeka i Antona Stipančića, ali prva ljubav zaborava nema.

Uzor mi je zbog Pelea do danas uvijek bio onaj bolji od mene, pače, najbolji. Nikakav minimalizam nisam priznavao zahvaljujući, među ostalima, Peleu. Nikad se zbog ranog utjecaja Pelea na me nisam uspoređivao s lošijima, već uvijek i u svakom životnom segmentu s boljima od sebe. A njegov prinos svijetu nogometa neprocjenjiv je, o čemu će se ovih dana raspisati profesionalni kipočastiteli i černiložderilci, koji uglavnom o nogometu nemaju pojma.

Pele je sa svojim brazilskim klubom Santos tri puta igrao protiv Dinama. Sva tri susreta završila su neodlučnim rezultatom, pa se dinamovci mogu pohvaliti da ih Pele nikada nije pobijedio, ali, budimo iskreni ni Dinamo njega. Uvjeren sam da Hrvatima nije zamjerio što su na proteklom Svjetskom prvenstvu pobijedili Brazil. Ta, lopta je okrugla, osobito kod raspucavanja jedanaesteraca… Ali, Pele je bio i ostao jedinstvena pojava u svijetu nogometa. Uvjeren sam da bi poslije Brazila, najradije igrao za Hrvatsku, kao što bih ja poslije Hrvatske najradije igrao za Brazil, da mogu. A ne mogu, kao ni on.

Kakav Messi?! Istina, odličan je. Ali, Peleu nije trebala sudačka potpora da bi tri puta postao svjetskim prvakom. Messiju, čast njegovom talentu i sjajnoj igračkoj karijeri (na korak je do Peleove genijalnosti, ali taj korak nikad ne će napraviti), potpora je itekako trebala, baš ove godine, nekoliko dana prije Peleove smrti. Gledao je iz bolesničke sobe kako se favorizira Messijevu Argentinu. Nije to bilo lako gledati ni meni, kamoli velikom Peleu!

Kad je postalo jasno da Pelea na vrhuncu njegove genijalnosti ne mogu zaustaviti – promijenjena su sudačka pravila. Dopušteni su tzv. „klizeći startovi“, grubosti do pucanja kostiju. Otad je Pele dobivao više po nogama negoli je mogao izdržati. No, sve to skupa sada nema nikakva značaja. Iza njega ostaje ne legenda, već istina da čovjek u nogometnoj igri može dosegnuti nešto što podsjeća na Božju stvarateljsku igru. U tomu je Pele – Pele.

Ma, nebitna je i statistika koja kaže da je odigrao 1363 utakmice i postigao 1281 gol i tako dalje. Bitno je ono što je na terenu pokazao. A u tome ga nitko nadmašio nije.

Počivao u miru Božjem.

Nenad Piskač, Hrvatsko nebo