Zvonimir R. Došen: Putinova Rusija

                         Ruski nacionalist ili mentalni boljševik?

Glavni pokretač svih Putinovih konfrontacija sa Zapadom je njegovo mišljenje da Amerika i Zapad moraju Rusiju tretirati kao da je ona još uvijek Sovjetski Savez. Sve njegove rieči i djela ukazuju da je njegov glavni cilj ne samo zaustaviti nego preokrenuti posliedice kolapsa Sovjetskog Saveza.On je uvjeren da Rusija ima pravo sjediti za stolom gdje se donose sve glavne međunarodne odluke i inzistira da Rusija mora biti ravnopravna s drugim velikim svietskim silama i da kao takova jedino ona ima pravo na sferu privilegiranih intresa na svim prostorima koji su nekada bili u sastavu Sovjetskog Saveza te da nijedna od država na tim prostorima ne smije ulaziti u nikakve alijance koje on smatra neprijateljskim prema Rusiji. Zato on od Zapada zahtijeva garancije da se nijedna euro-atlanska struktura, poglavito Europska Unija i NATO neće primicati bliže Rusiji nego što jesu, jer one ugrožavaju njezine vitalne interese.

Svatko tko se imalo razumije u svietski politički sustav ili poredak zna da su velike svietske sile više suverene od malih država. U današnje doba Ujedinjene Američke Države, Rusija, Kina i Indija imaju absolutni suverenitet nad svojim prostorima i kao takove one mogu birati s kime će stupati u savez a s kime neće. Manje države nemaju absolutni suverenitet i zato one ne mogu uvijek slobodno birati saveznike, niti određivati smjer svojih odnosa s drugim državama.

Po staroj boljševičkoj navadi Putin je dok se pripremao za invaziju u Ukrajinu glumio da je za status quo i, kao “obraćeni vjernik”, za ljudska prava i konzervativne vriednosti a, valjda misleći da živi u svietu sliepaca, istovremeno progonio, zatvarao i mučki ubijao sve koji su mu se suprostavili. Kao pravi boljševik Putin ne trpi nikoga tko mu ne laska, a svakoga tko ga se usudi kritizirati ili na bilo koji način izsmijavati strpa u zatvor.  Tako je napr. ženska rok grupa Pussy Riot, koja je 2012. u moskovskoj katedrali Krista Spasitelja odpjevala  svoju punk molitvu “Majko Božja otjeraj Putina”, “zbog nedozvoljene izvedbe” osuđena na dvie godine zatvora.

Za taj staljinistički tretman Europski sud za ljudska prava je 2018. grupi izplatio 37.000 eura. Ali, opet kao i njegovi predhodnici za vrieme SSSR-a, kad osjeti da bi mu to moglo biti od koristi on je spreman pretvoriti se u revizionista i status quo okrenuti naglavce. Putin je uvjeren da je ujedinjeni Zapad najveća prietnja njegovoj Rusiji i zato njegova propagandna mašina, naslieđena iz starog boljševičkog sustava, sve čini kako bi u toj alijanci prouzročila razdor, kibernetski i financijski pomažući razne euroskeptičke, antiameričke i populističke grupe i pokrete na obe strane Atlantika. Dan poslie njegovoga četvrtog po redu “izbora” za predsjednika 2018., Margarita Simonovna Simonyan, glavna urednica državne televizije RT koja je pod direktnom Putinovom kontrolom, poručuje Zapadu: “Ranije on je jednostavno bio naš predsjednik i bilo ga je moguće nadomjestiti. Ali sada je on naš vožd ( kako se u SSSRu oslovljavalo Staljina, nap. a. ) i mi vam nećemo dozvoliti da ga zamjenite.”

Putinov mentalni sklop je ujedno boljševički i nacionalistički. Isti koji je imao i Staljin, što potvrđuje i ovo. Kad je Staljin 1928., poslie uklanjanja (likvidacije) svih za koje je smatrao da bi ga mogli ugroziti, zaključio da se međunarodna revolucija koju su propoviedali Marks i Lenjin neće u dogledno vrieme, a možda i nikada, ostvariti on je jednostavno “redefinirao” internacionalizam izjavom: “Internacionalist je onaj tko bez sustezanja podupire Sovjetski Savez”.   Od toga dana pa sve do kolapsa njihove države boljševička je ideologija pod krinkom toga Staljinovog internacionalizma sve više i više postajala velikoruskom nacionalnom ideologijom prema kojoj su svi boljševički saveznici iz 2. svj. rata trebali svoje interese definirati prema tome koliko će oni biti od koristi Rusiji. 

Kao pitomac KGB-a od ranog djetinjstva odgajan u toj ideologiji Putin nije kadar shvatiti da su se kolapsom boljševičkoga carstva stvari drastično promienile da se velikim svietskim silama više ne smatraju države koje posjeduju velik teritorij, velik broj pučanstva, jaku vojnu silu i golemi nuklearni arsenal, nego one koje imaju jaku ekonomsku moć.

Rusija nije samo (površinski) daleko najveća zemlja na svietu, nego i zemlja s najvećim rezervama prirodnih dobara: zlata, nafte, plina i drugih bogatstava. Ali zbog političke zadrtosti i ekonomskoinovativne zaostalosti naslieđene od carske, a naročito od boljševičke vladavine, ona ne posjeduje potrebnu tehnologiju za odkrivanje, crpljenje i efikasnu distribuciju tih golemih dobara i ona je daleko zaostala za tehnološki razvijenim zemljama.

Ekonomski položaj Rusije nasuprot državama s daleko manjim prirodnim bogatstvima:

BDP 2021.: Sjedinjene Američke Države: 23 trilijuna, Kina: 17 trilijuna, Japan: 4,97 trilijuna, Njemačka: 4,23 trilijuna, Rusija: 1,77 trlijuna.  Ovdje je potrebno naglasiti da Japan nema ni nafte, ni plina, ni zlata, ni gotovo nikakvih drugih prirodnih dobara, ali ima moderni, vrlo efektivni politički i marketinški ekonomski sustav.

Broj stanovnika : SAD 332 milijuna, Kina 1,412, 000 000   (bilijun četiristo dvanaest milijuna), Japan 125,7 milijuna, Njemačka 83 milijuna, Rusija 145 milijuna.

Kineski BDP izgleda vrlo visok, ali kada se u obzir uzme broj stanovnka kineski  BDP (per capita) je oko pet i pol puta manji nego u Sjedinjenim Američkim Državama.

Tako je BDP per capita u  Sjedinjenim Državama 2021. bio 69.288 dolara, u Njemačkoj 50.800 dolara, u Japanu 39.285 dolara, u Kini 12.556 dolara, u Rusiji 11.172 dolara.

Uzprkos svemu tome Amerika i druge ekonomske sile Zapada su Rusiju 1994., tada na čelu s Borisom Jeljcinom primile u G7, da bi je (vjerojatno privremeno) izbacili poslie Putinove aneksije Krima 2014. godine. Kako vidimo Staljinova predpostavka da Zapad mora definirati svoje interese u skladu s interesima Rusije nije bila tako glupa.  Putinov izgovor za njegovu agresiju na Ukrajinu je tobože njezino približavanje NATO-u čiji je glavni cilj napad na Rusiju. 

On vjerojatno misli da je čitav neruski sviet toliko neinformiran i glup. Kada je 1949. osnovana organizacija North Atlantic Treaty Organisation (NATO) njezin prvi glavni tajnik lord  Hastings Ismay na pitanje novinara za razlog njezina utemeljenja je odgovorio:  “To keep the Soviet Union out, the Americans in, and the Germans down” ( Za držati Sovjetski Savez vani, Amerikance unutra i Niemce dolje).

Ali na koncu konaca sve je ovo posliedica glupih zapadnih, naročito američkih političara iz prošloga stoljeća, koji su bili fascinirani komunizmom, a mnogi su i dan danas.

“Uspješna komunistička budućnost”

”Kad je završio 1. svj. rat pobjednici i pobjeđeni sastali su se u Versaillesu kako bi odredili parametre mira poslie “rata za okončanje svih ratova” jedina država čiji predstavnici nisu bili nazočni na ovoj konferenciji bila je Rusija. Njezin stari carski režim srušili su boljševici u studenom (listopadu, po starom julijanskom kalendaru) 1917. godine. Kako je u to vrieme plamsao rat između “Crvenih” (boljševika) i “Bielih” nacionalista Englezi, Francuzi i Amerikanci su u Rusiju poslali svoje vojne jedinice (expeditionary forces) da pomognu Bielima. Isovremeno Amerikanci su u “misiju” u Moskvu poslali mladoga diplomata Williama Bullitta i novinara “intelektualca” Lincolna Steffensa da se sastanu s Lenjinom i “pokušaju razumiti namjere boljševika i kako se s njima nagoditi.

Steffens je bio poznat kao prtuvjerac i vrlo prljav novinar koji je neprestano “upozoravao na zla kapitalizma u Americi”. On je za vrieme boljševičke revolucije bio u Rusiji zato su glupi američki vođe mislili da će on toj misiji dati neki kredibilitet. 

Bullitt, Steffens i drugi njima slični američki pro-komunisti nisu vodećim američkim političarima uspjeli preko očiju prevući svoju crvenu vunu sve dok za predsjednika nije izabran glupi Roosevelt. Pod njegovom vladavinom Amerika je prvi put priznala SSSR. On će, obkoljen svojim savjetnicima, židovskim boljševicima, za vrieme 2. svj. rata od sigurne propasti spasiti ne samo tu komunističku tvorevinu nego i svietski komunizam, jer je kao i Bullit i Steffens i njegovi “savjetnici” vjerovao u “svietlu komunističku budućnost”  

Evo jedan noviji primjer te komunističke “svietle budućnosti”, koji u podpunosti oslikava onaj stari bolševički u koji su vjerovali ondašnji, a sve više i više vjeruju i mnogi današnji, američki političari, sveučilišni profesori razni  “borci za ljudska prava”.

Kada se u kolovozu 1945. godine 2. svj. rat primicao kraju japanska kolonija u Koreji se počela urušavati. U roku od mjesec dana poslie poraza Japana Koreja je po 38. paraleli podieljena na Južnu i Sjevernu Koreju. Južna je podpala pod upliv Amerike a time i slobodnoga tržišta, a Sjeverna pod upliv Sovjetskog Saveza i centralizirani komunistički ekonomski sustav. Privremeno primirje prekinuto u lipnju 1950. kad je komunistička vojska Sjeverne Koreje izvršila invaziju na Južnu Koreju. Agresorska vojska je  u početku postigla velike uspjehe i u kratkom roku zauzela i južnokorejski glavni grad Seoul, ali već u ranu jesen je bila natjerana u bijeg pred američkom vojskom koja je pod zapvjedništvom generala MacArthura došla iz Japana i s okolnih otoka.  

Kada se komunistička vojska u strahu na brzinu povlačila iz Seoula Hvang Pjong-Von se razstao od svoga brata. Hvang Pjong-Von se uspio negdje sakriti i tako izbjeći nasilnu mobilizaciju u komunističku vojsku. On je ostao u Južnoj Koreji gdje je radio kao farmaceut.

Njegov brat, koji je kao doktor, u to je vrieme vodio brigu o ranjenim južnokorejskim vojnicima i nije bio te sreće. Njega su komunisti zarobili i odveli sa sobom u Sjevernu Koreju. I braća 50 godina nisu znali jedan za drugoga. 

Kada su 2000te godine vlasti Sjeverne i Južne Koreje postigle dogovor za vrlo ograničeni dopust članovima obitelji iz Sjeverne Koreje da se sastanu s onima i Južne Koreje braća su se na kratko vrieme sastala, na tlu Južne Koreje, naravno. 

Kao doktor, Hvang Pjong-Vonov brat je radio za sjeverokorejsko ratno zrakoplovstvo, što se smatra jednim od boljih poslova u ovoj komunističkoj državi. 

Kad ga je brat, koji je u Južnoj Koreji imao dobar posao, kuću, auto i ostale stvari koje normalni ljudi imaju u kapitalističkim zemljama, upitao kako se živi u Sjevernoj Koreji brat je odgovorio: “A nije tako loše.” Brat ga je tada upitao: “Imaš li telefon?“  “Nemam”, odgovorio je doktor, “moja kćer koja radi u ministarstvu vanjskih poslova ima telefon, ali onaj tko ne zna lozinku ne može ga upotrebiti, a pošto nitko drugi nema telefon i da znam lozinku nebih imao koga zvati. 

Hvang Pjong-Von se sjetio kako su svi koji su došli iz Sjeverne Koreje od rodbine tražili novac, pa je i on bratu ponudio malu svotu. Ali brat je odbio uzeti novac rekavši: “Ako ja dođem natrag s novcem vlasti će reći, “Novac moraš dati nama”, onda je bolje da ostane tebi.”

Hvang Pjong-Von je primjetio da je kaput njegova brata poderan, skinio svoj novi kaput i rekao: “Skini taj kaput i ostavi ga ovdje, a obuci ovaj. ”Ne mogu ja to učiniti”, odgovorio je brat. “Ovo je kaput posuđen od države, on ima svoj broj i moram ga predati čim se vratim.”

Hvang Pjong-Von se sjeća kako je njegov brat bio vrlo nervozan i oprezan kao da se bojao da ga netko prisluškuje. Na pitanja kako živi brat mu je da živi dobro, ali Pjong-Von nije mogao izbjeći pomisli kakav je taj “dobar” život čovjeka koji je bio mršav kao kostur.

Kada danas pogledate noćnu satelitsku sliku Južne i Sjeverne Koreje, prva je sva u svietlu, a druga je, zbog nedostatka obćeg razvitka i električne energije, podpuno tamna.

Glavni, ako ne i jedini uzrok Putinove agresije na Ukrajinu je što se on i većina Rusa ne može riešiti sna o Velikoj Rusiji, kao se ni većina Srba ne može otresti sna o Velikoj Srbiji.

To se jasno očitovalo u jednoj vrućoj razpravi između prema zapadu orientiranih slavofila i prema istoku orientiranih eurazijanista poslie kolapsa SSSR-a u nihovom zastupničkom domu “Dumi” u kojoj jedan zastupnik, poznati pisac Andrej Kokošin, predlaže da Rusija na svim prostorima bivšega ruskoga carstva i  SSSR-a treba stvoriti novu eurazijsku političku strukturu, čiji bi nukleus bila Ruska federacija oko koje bi se za uzajamnu korist ujedinile sve druge države bivšega SSSR-a, i da ruski jezik mora biti važan faktor za tu integraciju.

Drugi poznati ruski intelektualac, Sergej Karaganov, u toj razpravi naglašava da bi stvaranjem te nove strukture oni koji u novim neovisnim državama: Bjelorusiji, Ukrajini i baltičkim državama, govore ruskim jezikom bili garantori ruskog političkog i ekonomskog upliva na susjede i nadodaje da će Rusija jednoga dana biti prisiljena upotrebiti silu da ih zaštiti (nije naveo od koga, nap. a.), a time i svoje interese u bivšem SSSR-u.

“Moramo biti smioni i staviti ih pod našu kontrolu”, naglasio je Karaganov, “i na taj način stvoriti političku enklavu koja će biti temelj našega političkog utjecaja.”

U njegovoj tipično boljševičkoj protuzapadnoj, izmišljotinama nabitoj, retorici Putin je ipak izgovorio i jednu nepobitnu istinu, kad je rekao: 

“Možemo vidjeti koliko euro-atlanskih zemalja odbacuje svoje koriene., uključivši i kršćanske vriednosti koje su temelj zapadne civilizacije. One odbacuju moralne principe i sve tradicionalne identitete: nacionalni, kulturni, vjerski, čak i seksualni. One forsiraju politike koje izjednačuju velike obitelji s istospolnim partnerstvima, vjeru u Boga s vjerom u Sotonu.”

Istina, samo je problem u tome što on i njegova (državna) Ruska pravoslavna crkva, koja na čelu sa svojim patrijarhom otvoreno podržava njegove likvidacije svih oponenata i njegove zločine genocida nad ukrajinskim narodom, sigurno nemaju nikakve veze s Bogom i kao takove nemaju pravo nikome dieliti bilo kakve lekcije.

Zvonimir R. Došen, Hrvatsko nebo