Z. Gavran: ’Preskače’ li Trumpova Amerika Europu i okreće li joj leđa?

Razlika između Trumpova aktivno-revolucionarnog, ’muškog’, i statično-reaktivnog, ’ženskog’, koncepta europskog establišmenta duboka je i može biti pogubna za međusobne odnose i europsku sigurnost. To ne znači da Trumpu odgovara raspad NATO-a. Naprotiv. No Americi ne treba više vojno slaba Europa, s mnoštvom vazalnih zemalja i podčinjenih naroda razorenih identiteta i pokopanih ratničkih i ostalih tradicija. Ne treba joj kao nesposobna samu sebe braniti, nego kao pouzdan saveznik – dio Zapada! – koji je u stanju braniti se od eventualne ruske invazije, odreći se utopijske uravnilovke multikulturalnosti i plaćati troškove svoje sigurnosti. S druge strane, Europi ne treba više američko tutorstvo ni upetljavanje u zbivanja na njezinu štetu, kao pri izazivanju migracijskih žarišta ili podbadanju i ne-preveniranju ruske invazije na Ukrajinu. Rusko-ukrajinski mir, koji Trump hoće isposlovati (a što su ljevičarsko-liberalistički europski prozeliti skupa s Bidenom propustili i pokušati), nije u opreci s vojnim jačanjem europskih država, a ni protivan američko-europskom savezništvu. Europske države moraju moći, zasebno ili skupno, čvrsto se postavljati spram drugima, pa i spram SAD-u. Da bi to mogle, moraju se iznutra preporoditi te revidirati europski poredak. To Trump i njegovi očekuju. Dok toga ne bude, pokazivat će toj višesturko ovisnoj i pacificiranoj, k tomu i umišljenoj „socijalističkoj super-državi“ da će – dok je takva – od SAD-a doživljavati podcjenjivanje i ’preskakanje’ u odnosima s trećima.

Zanemarimo li na trenutak Ukrajinu i to što će se s njome dalje događati (a SAD će ju pritiskati da pristane odreći se dijela teritorija u korist Rusije, što u Europi izaziva najveće ogorčenje, premda nitko ne zna reći kako bi se ukrajinska kontrola nad svim teritorijem mogla povratiti ni ne bi li nastavkom rata Ukrajina prošla još gore nego dosad, kao što je s nastavkom rata 2022. prošla gore nego 2014., kada je faktično izgubila ‘samo’ Krim i trećinu Donbasa), preostaje nam ključno pitanje o našem kontinentu, a ono glasi: ’Preskače’ li Trumpova Amerika Europu i okreće li joj leđa? Sklapa li Trump savezništvo s Putinom protiv Europe? Žrtvuje li njegova ekipa Europu na oltar svojih nacionalnih interese i svojih ambicija na globalnom planu?

Antitrumpovska histerija u Europi

O tomu posljednjih tjedana čitamo i slušamo svakojaka, nerijetko neodmjerena i zapjenjena tumačenja. Prevladava svojevrsna histerija u Europi, s pravom ili ne, to je za raspravu, no ozbiljna javna rasprava za sada nije moguća. Antitrumpovska i antiamerička pjena koja je nastala s novim smjerom Trumpove politike glede rusko-ukrajinskog rata i glede niza drugih pitanja toliko je velika da od nje više ne možemo bistro vidjeti ni nebo ni zemlju ni vode koja nas okružuju. Napadanja, sumnjičenja i izrugivanja onoga što Trumpova vlada čini, bila opravdana i neopravdana, prešla su sve zamislive granice odnošenja spram SAD-u, kakve desetljećima nisu prelažene ni u najmračnijim trenutcima američkih postupanja u međunarodnim odnosima. Nebrojeni europski političari, analitičari, stratezi, mediji i obični ljudi afektivno su toliko ogorčeni i uzrujani time što Sjedinjene Države sada čine i što njezini vodeći ljudi govore, zahtijevaju ili najavljuju da u Europi za sada nije moguće ’spustiti loptu na zemlju’. No to će se jednog dana ipak morati dogoditi – zato što Europa ne može pobjeći od Amerike, a ne može pobjeći ni od Rusije. Ne može pobjeći ni od niza drugih pitanja, vanjskih i unutarnjih, političkih i gospodarskih, vojnih i sigurnosnih, ideoloških i vrijednosnih, s kojima je izravno suočena.

Da bi se malo bolje razumjelo što Trumpova, republikanska, desna, ’konzervativna’ odnosno pragmatična Amerika uopće hoće od Europe ili na njezinu štetu ili korist, a napose na štetu ili na korist Ukrajine, potrebno je izaći iz svijeta europskih stereotipa, pretpostavaka, emocija, moraliziranja i medijskih manipuliranja te zaviriti u svijest američke desnice, koja je sada na vlasti. Ta desnica nipošto nije u svemu jednoumna, kao što Europa (s iznimkom Mađarske i još ponekog državnog ili nedržavnog čimbenika) hoće na svim službenim i manje službenim razinama bezuvjetno biti jednoumna. No zasigurno postoje neke temeljne odrednice američke desno-konzervativne misli i svijesti, iz koje proistječu i sadašnje službene politike.

Kupoprodaja konja, kauboji, kočijaški rječnik, pogodba i postizanje ciljeva

To što Trump čini mnoge zbunjuje i nije dovoljno razvidno ni konzistentno, a glavna optužnica zapravo glasi: Izdali su Ukrajinu, a Europu ostavljaju na milost i nemilost Putinu, i još joj prijete tarifama i carinama! Trumpove izjave nerijetko su nedovoljno razumljive, ’šarene’, impulzivne, promjenjive. One su poput izjava što ih izvikuju trgovci na sajmovima koji se s kupcima pogađaju o kupoprodaji rasnih konja. Takve izjave nužno su pretjerivanja, ali pretjerivanja koja imaju za cilj dobru pogodbu: u pravilu po mnogo nižoj cijeni nego što prodavač na početku svoje konje cijeni. To se mora imati na umu kada se analizira izjave Trumpa i njegovih suradnika. No bitna je u svemu namjera i ozbiljnost, a svakako i vrijednost robe i temeljni odnos naprama onima s kojima taj nimalo nekultivirani ’kauboj’ želi ’trgovati’ odnosno ’kočijaškim’ rječnikom (kakav smo upoznali iz usta izabranika s Pantovčaka) postizati određene ciljeve.

Pritom, pitamo se što ona intelektualna, kultivirana, na riječima odmjerena, desna, konzervativna Amerika o svemu misli i kako vidi američko-europske odnose. Trump možda ima psihičkih deformacija, no temeljna politika koju vodi nije samo ili nije primarno njegova; ona izvire iz vrlo ozbiljnih slojeva i krugova američkog establišmenta i iz određene političke filozofije.

Zacijelo izvrstan uvid u razmišljanje ozbiljne intelektualne predvodnice američkoga konzervativizma odnosno američke desnice daje nam članak koji je upravo objavljen u glasilu The American Conservative (Američki konzervativac), pod naslovom MAGA Should Embrace a Stronger Europe (MAGA [tj. politika temeljena na Trumpovoj ideji Make America great again – Učinimo Ameriku opet velikom] bi trebala prigrliti snažniju Europu). Njezin je autor Andrew Day, stariji urednik tog časopisa i kolumnist koji piše o obrambenim prioritetima, inače doktor političkih znanosti.

Kako Ameriku i Europu vidi Američki konzervativac

Day na početku podsjeća kako je još popularni predsjednik J. F. Kennedy želio da Europa podnese veći teret svoje vlastite sigurnosti te primjećuje da sve do Trumpa nijedan američki vođa nije uspio u postizanju da „Europljani žele to isto“. U tomu pak da se Europljani (uglavnom) usuglase pomogle su „erupcije revanšističke Rusije“. Kao „posljednji primjer“ kojim potkrjepljuje svoju tvrdnju Day navodi da je predsjednik poljske vlade, Donald Tusk, u petak najavio planove po kojima će svi muški Poljaci morati proći vojnu obuku te da će poljska vojska biti brojčano povećana s 200 tisuća na pola milijuna vojnika i da ukrajinska vojska ima 800.000 vojnika – što u zbroju iznosi i koliko Rusija ima ukupno vojnika: 1,3 milijuna.

Člankopisac u tom smislu podsjeća na proroštvo njemačkog filozofa Friedricha Nietzschea, koji je još g. 1886. napisao da će se Europa moći riješiti svoje slabašnosti, svojih unutarnjih podjela i svojih „liberalnih iluzija“ suoči li se s rastućom ruskom prijetnjom. Nietzsche je doslovce napisao ovo:

Mislim na takav porast prijetećeg držanja Rusije da bi se Europa morala odlučiti postati jednako prijetećom – naime, steći jednu volju, pomoću nove kaste koja će vladati nad kontinentom, upornu, strašnu vlastitu volju, koja može postaviti svoje ciljeve tisućama godina unaprijed; kako bi se komedija njezinog sitnodržavništva, koja se dugo ’vrtjela’, te komedija njegove i dinastijske i demokratske mnogo-voljnosti, konačno privela kraju. Vrijeme sitne politike prošlo je; sljedeće stoljeće donijet će borbu za dominaciju nad svijetom – prisilu na veliku politiku.

SAD protiv toga da europske elite žrtvuju „vlastite ljude na oltaru globalizma“

Day točno primjećuje da se to proroštvo nije ostvarilo u prošlom stoljeću, nego da je došlo na red tek u trećem desetljeću ovog stoljeća, ali da je tek Trumpova Bijela kuća Europljane „podbola“ da „svoju solidarnost iz moralskih razloga prevedu na jezik vojnog djelovanja“. Zatim citira prošlomjesečnu izjavu američkog ministra obrane Petea Hegsetha danu u izlaganju na susretu s ministrima obrane savezničkih zemalja: „Čuvanje i učvršćivanje [safeguarding] europske sigurnost mora biti imperativ europskih članica NATO-a“. Otad Bijela kuća potvrđuje i pojačava tu poruku. Potpredsjednik J. D. Vance „kudio je europske elite zbog žrtvovanja vlastitih ljudi na oltaru globalizma“, na Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji, a koji dan poslije toga predsjednik Trump nije pozvao Europljane da budu na američko-ruskom sastanku u S. Arabiji. Dva tjedna poslije toga, na onom napetu, neslavnom sastanku u Ovalnom uredu, obznanio je Zelenskiju da on ne će pomagati ukrajinske napore protiv Rusije unedogled.

Pošten i realističan američki pogled (a nije svaki takav!) uzima u obzir i europsku stranu, a svakako ju uzima u obzir i sam Trump, samo što se njegove izjave u Europi doživljavaju odviše negativno a da bi se o njima uopće dovoljno ozbiljno razmislilo. Analitičar Day svjestan je zabrinutosti na Starom kontinentu da se Europa ne može i dalje oslanjati na Ameriku kako bi ju ona „branila od ruske agresije – ili još gore, da se Washington poravnava s Moskvom nasuprot Europi“. On u tom smislu citira, kao ogledan primjer, budućega njemačkog kancelara Friedricha Merza, koji je promičući europsku samo-dostatnost izjavio: „Moj će absolutni prioritet biti jačanje Europe hitno koliko je moguće tako da, korak po korak, možemo zbiljski dosegnuti nezavisnost od SAD-a“. Dodaje Macronov „konstrukt“, koji Francuz nazva „snaga Europe“, njegovu „prijepornu ideju da francuski nuklearni kišobran protegne diljem kontinenta“. Za to, pa i za razvijanje vlastitoga nuklearnog oružja, zainteresirane su već Njemačka i Poljska.

U istočnoj Europi Amerika „nema vitalnih interesa“; njezino upetljavanje izazvat će protuudar iz Rusije, prorekao je konzervativac Buchanan

Day smatra kako bi „bilo mudro da Europljani sklope američki nuklearni kišobran i otvore svoj vlastiti“ te da bi „Amerika bila mudra da im to pusti učiniti“. Dodaje da je američko nuklearno odvraćanje uvijek bilo upitno u istočnoj Europi, „gdje Amerika nema vitalnih interesa“. (U tu se stratešku procjenu ne uklapa lako njezino inzistiranje na ugovoru s Ukrajinom o iskorištavanju tamošnjih rudnih bogatstava.) Stoga ondje ne trebaju previše računati na Ameriku, dok protivnici možda „sumnjaju u to da bi se Washington borio za [svoje] daleke vazale“, što ih osokoljuje – kao sada Putina, moralo bi se dodati. No pisac odmah domeće da je Hegseth predložio Europi neka ima vodeću ulogu samo u konvencionalnoj sigurnosti, dok bi Washington „nastavio proviđati nuklearno odvraćanje“. – Pa ipak, ako Europljani, nastavlja člankopisac, vjeruju, kao što je nedavno izjavio Merz, da je SAD postao „uvelike ravnodušan naprama sudbini Europe“, zašto bi onda računali da će Amerika riskirati nuklearni rat kako bi obranila Varšavu i Vilnius? Oni u to, očito, „više ne vjeruju“.

Day zatim kori one američke komentatore koji se rugaju slabosti Europe, dok planove Europljana o ponovnom naoružavanju odbacuju kao „budalaste“, a čelnike koji ih promiču nazivaju „ratnih huškačima“. Takvi su komentatori vođeni protueuropskim sentimentima i umišljenošću u američku snagu. Među takvima proziva Bena Shapira, proizraelskog podkastera, kojemu je Europa antipatična i koju poziva da za svoju obranu „plati što je do nje, neka nam pokaže novac“. No mnogi pristaše političkog smjera „Amerika prije svega“ (America first), gledaju na Europu ipak kao na stari kontinent, odakle su došli predci većine američkih građana i gdje je vrelo američke kulturne baštine.

Pat Buchanan, jedan od suosnivača časopisa The American Conservative, nastavlja člankopisac, vrlo se kritički odnosio prema produbljivanju američkog upetljavanja u istočnu Europu, proričući da će to izazvati protuudar iz Rusije. Ujedno je tukao po Europskoj uniji kao „socijalističkoj super-državi“ i govorio o europskom civilizacijskom nazadovanju. No on je uvijek imao duboke osjećaje naprama Europi te je doživljavao žestoke kritike zato što je smatrao da je Amerika izrasla na europskom deblu i da ne može preživjeti bujicu afričkih, azijskih i hispanskih useljenika. „Buchanan bi se suglasio, mislim, s time kako najbolji razlog da se podupre ponovno naoružavanje Europljana nije taj što su oni bili drski nezahvalnici, nego taj što bi to bilo dobro i za Europu i za Ameriku“, piše Day.

Kako je „američki militarizam“ učinio Europu nesigurnijom – i zašto Europi i Americi treba europska obrambena samo-dostatnost

On zatim posve otvoreno navodi neke nevolje što ih je „američki militarizam“ navukao na vrat Europi: Istina je da je „američki militarizam u posljednje vrijeme ugrozio Europu, a ne zaštitio ju“ te da su „ratoborne američke politike učinile rusku invaziju na Ukrajinu vjerojatnijom“. Istina je i to da su američki ratovi na Bliskom istoku „potpaljivali migracijske krize koje su destabilizirale europske politike“. A američka potpora ratu Izraela u Gazi ražarila je mržnju koju mnogi pridošlice u Europu osjećaju naprama Zapadu. Stoga bi, zaključuje, „smanjenje američke prisutnosti (retrenchment) i europsko ponovno naoružavanje bilo blagotvorno za europsku sigurnost“.

U toj točki razvijanja svoje ideje američki konzervativni analitičar prelazi na ono područje koje je svakako sržno, a možda i presudno za buduće transatlantske odnose, a to je stanje europskog društva odnosno ’europske duše’. „Vojno restrukturiranje“ – piše on – „moglo bi ujedno donijeti duhovno oživljavanje među Europljanima, pobuđujući ratnički etos, po kojemu su oni u prošlosti bilo poznati. Štićenje vlastite egzistencije tendira k tomu da se usredišti na um, pri čemu raspršuje univerzalističke iluzije i izoštruje razlučivanje između prijatelja i neprijatelja, brata i stranca. Za Europljane, čiji nacionalni identiteti bivaju de-konstruirani kako bi se utro put multikulturalizmu, takva promjena u svijesti ne može nikako doći dovoljno žurno [koliko bi žurno trebala doći].“

Uloga „svjetskog policajca“ iscrpila SAD; „sviće era multipolarnosti“, u kojoj Europa treba postati „čvrsti stup u NATO-u“

Sve u svemu, američki politički mislilac, pozivajući se na Buchanana, smatra da bi samo-dostatnost Europe bila dobra i za Ameriku. Priznaje kako je SAD-ova uloga „svjetskog policajca“ iscrpila ono čime Amerika raspolaže te „nas zapetljala u strane sukobe koji nemaju ništa s interesima Amerikanaca“. On vidi da „sviće era multipolarnosti“, u kojoj će Amerika staviti u prvi plan samu sebe kao domovinu, no Europa treba postati „čvrst stup u NATO-u“ kao zajedničkom savezu, dok „kolektivni Zapad ima potrebu sebi trasirati nov smjer – pa i tada dok nastavlja ići prema zajedničkom određenju“.

Preporuka koju Day daje jest ova: Trump treba svojoj kritici Europe dati pravi oblik (’modulirati’ ju), ističući uzajamne koristi od europske nezavisnosti i zajedničke interese zapadnih nacija. On za takav temeljni pristup nalazi potkrjepu u onomu što je potpredsjednik Vance rekao Europljanima u Münchenu: „Mi sebe trebamo pitati pridržavamo li se na pravi način visokog standarda. A kažem ’mi-nas’ zato što u osnovi vjerujem kako smo i dalje isti tim.“ A Dayova poruka Predsjedniku glasi: „Mogne li Trump dodati loptu Europi tako da ne razbije taj tim, moći će ostati zapamćen ne samo kao uspješan predsjednik ’Amerike prije svega’, nego i kao preoblikujuća figura u povijesti zapadne civilizacije.

Nužne političke, ekonomske i diplomatske metode i vještine zadržavanja Rusije da ne kreće u osvajanja europskih zemalja – kao što se u tom pogledu uspjelo sa SSSR-om

To je sve skupa sada otvorena pučina. Današnji američko-ukrajinski pregovori u S. Arabiji pokazat će kako će Ukrajina reagirati na američku najavu da će morati ustupiti neke svoje teritorije Rusiji – bez čega ni moćna Amerika očito ne može (osim pod cijenu nuklearnog rata), ili sada i ne će, prisiliti Kremlj da vrati mač u korice, da ne osvaja dalje. A što se tiče Europe, i dalje prvo i optimalno jamstvo sigurnosti ostaje, osim jačanja vlastite obrane, demotiviranje Rusije da uopće krene u nova osvajanja uokolo. Takvo što može se nastojati postići, nakon što je i Rusija ekonomski i oružano iscrpljena te kao osvajačka zemlja  sa zločinačkom hipotekom kompromitirana u očima mnogih, u prvom redu kombinacijom političkih, ekonomskih i diplomatskih metoda i vještina. Uostalom, nije li i SAD sa svojim europskim saveznicima bio napadačko-osvajačka i predatorska sila u nizu zemalja: od mnogih iz razdoblja (neo)kolonijalizma pa do onih u Afganistanu, Iraku, Siriji, Libiji…?

I u doba Sovjetskog saveza Moskva je raspolagala velikom moći, mnogo većom od današnje Rusije, ali do invazije na europske zemlje nakon osvajanja i porobljavanja niza naroda 1945. odnosno mimo vojnih “intervencija” u Mađarskoj 1956. i u Čehoslovačkoj 1968. – nije došlo. Pretpostavka za onvi detant jest odustajanje zapadnih sila od pokušaja vanjsko-unutarnjeg mijenjanja političkog poretka  i vlasti odnosno uspostavljanja “prave, liberalne demokracije” u Ruskoj Federaciji te mentalno prihvaćanje spoznaje da se svijet iz multilateralnoga upravo pretvara u multipolarni, točnije: u huntingtonovski svijet s nekoliko zasebnih cjelina. I da će u tom svijetu Rusija sa svojim bliskim saveznicima ili pokorenim vazalima biti  jednom od zasebnih “civilizacija”, te da će se i Europa u takvu svijetu morati iznova (iz)boriti za primjerenu važnost i ulogu u globalnim odnosima.

* * *

Razlika između Trumpova aktivno-revolucionarnog, ’muškog’, i statično-reaktivnog, ’ženskog’, koncepta europskog establišmenta duboka je i može biti pogubna za međusobne odnose i europsku sigurnost. To ne znači da Trumpu odgovara raspad NATO-a. Naprotiv. No Americi ne treba više vojno slaba Europa, s mnoštvom vazalnih zemalja i podčinjenih naroda razorenih identiteta i pokopanih ratničkih i ostalih tradicija. Ne treba joj kao nesposobna samu sebe braniti, nego kao pouzdan saveznik – dio Zapada! – koji je u stanju braniti se od eventualne ruske invazije, odreći se utopijske uravnilovke multikulturalnosti i plaćati troškove svoje sigurnosti. S druge strane, Europi ne treba više američko tutorstvo ni upetljavanje u zbivanja na njezinu štetu, kao pri izazivanju migracijskih žarišta ili podbadanju i ne-preveniranju ruske invazije na Ukrajinu. Rusko-ukrajinski mir, koji Trump hoće isposlovati (a što su ljevičarsko-liberalistički europski prozeliti skupa s Bidenom propustili i pokušati), nije u opreci s vojnim jačanjem europskih država, a ni protivan američko-europskom savezništvu. Europske države moraju moći, zasebno ili skupno, čvrsto se postavljati spram drugima, pa i spram SAD-u. Da bi to mogle, moraju se iznutra preporoditi te revidirati europski poredak. To Trump i njegovi očekuju. Dok toga ne bude, pokazivat će toj višesturko ovisnoj i pacificiranoj, k tomu i umišljenoj „socijalističkoj super-državi“ da će – dok je takva – od SAD-a doživljavati podcjenjivanje i ’preskakanje’ u odnosima s trećima.

Naslovna ilustracija: Barbara Kelley, hoover.org (screen shot)

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo