Zvonimir R. Došen: Blagdan Kristova rođenja nekad i danas

 U mome djetinjstvu Božić se u Hrvatskoj uistinu slavlo kao rođendan Sina Božjega Isusa Krista odkupitelja naših grieha.  Svaki put za vrieme Božićnih blagdana ne mogu a da se ne sjetim onih teških i krvavih dana odmah poslije 2. svj. rata kada je u mome podvelebitskom selu skoro svaka kuća bila u crno zavita i kad su “narodni oslobodioci” zatvorili i zapečatili vrata naše male kamene crkvice sv. Luke. Kad su agenti Titine krvave OZN-e i njihovi doušnici strogo pazili da netko od “fašista” (siromašnih seljaka koji su poslie masovnih pokolja ostali živi, siromašne žene i mi djeca) ne bi slavili Božić, Uskrs ili bilo koji drugi “klerofašistički praznik”. Ali, što se u moje sjećanje iz onih crnih dana najviše usjeklo jest onaj inat našega naroda, ona nepokornost boljševičkom krvavom antikristu, ona spremnost za Krista podnijeti sve moguće kazne, pa i kaznu smrti.  

Uzalud su bile sve oznaške prietnje, uzalud svakodnevna patroliranja “boraca” VI. ličke i XI. dalmatinske po krševitim obroncima Velebita. Uzalud bijahu pljačke, paleži i progoni svih vrsta, uzalud svi pokušaji da nas se umori glađu.   Naše majke bi mjesecima odkidale zalogaje hrane od svojih i naših usta i ‘šparale’ za blagdane Božića, Uskrsa i sv. Luke zaštitinika našega sela.  U našem siromašnom domu, kao i u svim seljačkim domovima hrvatskog  Velebita i Like u ono doba, nije bilo ni vode, ni struje, ni bilo čega što se danas smatra najosnovnijim potrebštinama čak i za životarenje daleko izpod razine siromaštva. Ali, u njemu je postojalo nešto drugo, nešto subtilno, nešto neopipljivo ali tako bitno, utješujuće i ohrabrujuće, nešto što nam je davalo snagu da poput strpljivog Joba izdržimo glad, poniženja i sve tegobe i patnje. Da, kad je u pitanju naša vjera u Krista Odkupitelja ni pod prijetnjom smrti ne pokleknemo pred crvenim antikristom.

Dan prije Božića na ognjštima naših siromašnih domova gorio je hrastovi badnjak, kojim su se na večer palile od domaćeg voska rukom naših majki ili otaca (ako  poslie krvavih partizanskih orgija ostali na životu) napravljene tri svieće, koje su stajale u nekoj maloj zemljenoj posudi napunjenoj žitom, s jabukom u sredini (ako smo je imali).  Svieće su gorile za vrieme molitve i jela, a onda su se gasile, ne puhanjem, nego kapima vina koje bi naš otac ili majka blagoslovili. 

Na Badnji dan se postilo, na Božić molilo i, kad je bilo moguće, išlo u crkvu na Sv. Misu. Nije bilo nikakvih darova,  nikakvih “shopping“ jurnjava, nikakvoga američkog Santa Clausa, koji se kroz dimnjake s vrećom skupih darova po noći spušta u kuće. Na sam Božić, jedan od rijedkih dana kad smo imali dosta jesti, sjećam se da je naša majka i našim domaćim životinjama, koje su još ostale poslie komunističkog “otkupa mesa i vune”, davala veći obrok hrane.

U našoj kući, koja je po mnogo čemu bila slična onoj betlehemskoj štalici u kojoj se Krist rodio, bio je nekakav neopisivi božanski mir, nekakvo zadovoljstvo, veselje, smirenost. Nekakvo ezoterično stanje u kojem je čovjek nekakvom nevidljivom sponom spojen sa svojim Stvoriteljem.  Znam da je u drugim hrvatskim krajevima bilo i drugačijih običaja, ali u svima se slavio onaj NAŠ HRVATSKI BOŽIĆ.  Taj naš Božić nije bio kao što je danas, nekakva godišnja priredba, nekakv komercijalni sajam, nego  svetkovina u pravom smislu. Roditelji su djeci pripovijedali o bezgriješnom začeću Spasitelja svijeta, njegovom rođenju u maloj štalici u Betlehemu i upućivali nas kako mu se treba moliti, a ne kako ćemo pisati pisma nekakvome misterioznom “Santa Clausu” s bijelom bradom koji tobože živi negdje na Sjevernom polu. 

Pjevali smo naše hrvatske božićne pjesme: Narodi nam se kralj nebeski, Svim na zemlji mir veselje, Veselje ti navješćujem, U se vrime godišta itd., a ne ”Jingle Bells i Wnter Wonderland”. Tako je to bilo onda.  Ali eto ti naši Božići  izgleda da su zauvijek nestali. Danas se možemo pitati – Pa što se to dogodilo ? Tko nam je ukrao onaj naš pravi, mistični, sveti Hrvatski Božić?  Budisti? Muslimani? Židovi?  Ateisti i agnostici? 

Ne! Nije nam ga nitko ukrao.  Mi smo ga sami  odbacili. Odbacili smo ga onoga časa kad smo primili ovaj današnji  moderni komercijalizirani  Božić na koji se našoj djeci i unučadi kroz dimnjak počeli uvlačiti “Djed Mraz” i “Santa Claus”.  Kad je i za nas ovdje u Sjevernoj Americi postalo ‘modernije’  umjesto – Happy and Blessed Christmas ( Veseo i blagoslovljen  Božić ) prijateljima čestitati  sa  “Seasons Greetings” ( Sezonski pozdravi ), kao da se tu radi o nekakvoj sezoni, nekakvom posebnom godišnjem dobu.  Ili – Happy Holidays,  jer nije politički korektno spominjati Božić da nebi uvriedili ne samo narode nekih drugih vjeroispoviesti koje mrze kršćanstvo, nego i onu vrlo važnu komponentu današnjeg “naprednog sekularnog družtva” – Soroševe crvene aktiviste.

I ovdje u tuđoj domovini već evo 62. put slavim Božić.  Ali, koliko god pokušavao da moje božićno slavlje bude koliko toliko slično onome nekada davno u mojoj Domovini nikako ne ide. Uviek osjetim da mi puno toga nedostaje. Nedostaje mi moj dragi Velebit, onaj moj kamen. Nedostaje mi  onaj miris našega mora. Nema  onoga našega modrog neba punog sjajnih zviezda. Nedostaje mi naša velebitska bura iza koje ostaje onaj naš čisti zrak. Ne dostaje mi  onaj naš siromašni ali sveti dom s ognjištem, na  kojemu su mnemonički živiela sva prošla pokoljenja mojih siromašnih ali ponosnih i bogoštovnih predaka. Nedostaje mi je onaj naš sveti HRVATSKI BOŽIĆ.

I, kad se svega toga sjetim u mojoj duši odzvanjaju rieči pjesme – “Croatio iz duše te ljubim. … Nemoj sine nikud ići, tvoj je ovo kamen, maslina i drača. Nek te ‘rani kora kruva, kaplja vina, zrno soli. Nek ti kušin bude stina, al Hrvatsku sine voli!” I u mislima šaljem poruku našim mladim ljudima – Voli sine svoju jedinu Domovinu i nikada je nemoj ostaviti! Ljubi je onako kako ju je ljubio papa sv. Ivan Pavao 2. ljubio svoju domovinu, kad reče: “Ja ljubim zemlju kao da ljubim ruke moje majke, jer domovina je naša zemaljska majka”.

Ljubi je svim svojim srdcem, svom svojom dušom, jer kud god budeš išao i gdje god je budeš tražio, drugu domovinu nikada je nećeš naći. 

Za to, prije nego se odlučiš potražiti sreću u tuđoj zemlji sjeti se rieči koje je prije nekoliko stoljeća prije svoje smrti, izgovorio harmbaša Ilija Smiljanić (naši komšije pišu da je bio “Srbin katoličke vjere”):

“Tuđa majka rane povređuje, tuđa ljuba bregovito stere, tuđa seja gorkom vodom poji”

. Ako se ipak odlučiš i u nekoj od europskih ili američkih zemalja naći posao (koji je za domorodce izpod časti) i poslie dugog vremena naučiš jezik te zemlje ili, kao većina, nekoliko stotina temeljnih rieči, koje ćeš krivo izgovarati i kad god ih izgovoriš domorodci će te upitati – Woher kommen Sie?, Where do you come from? itd. Kad poslie dugog težkog rada i šparanja stekneš određeno materijalno bogatstvo primietit ćeš da si time poprimio i tuđi način života koji je protivan svemu onome u što su tvoji roditelji vjerovali. Tvoja djeca će govoriti tuđim jezikom. Tvoji potomci će se postepeno asimilirati u Niemce, Šveđane, Irce, Kanađane, Amerikance i druge, a na tvoju djedovinu naselit će neki stranac iz Azije ili Afrike.

A ti, ako nisi jedan od onih za koje vriedi ona latinska  – ubi panis ibi patria (gdje je kruha tu (mi) je domovina) do groba ćeš čeznuti za onim svetim tlom od čijega praha si stvoren i na kojem si prvi put sunce ugledao.  Tvoj grob će biti negdje daleko od grobova tvojih predaka. U tvoj lies će ti možda netko staviti kamenčić ili grumen zemlje iz tvoje domovine. Uz križ na tvom nadgrobnom kamenu možda će biti uklesan i hrvatski grb, ali tvoje će kosti ostati u tuđoj zemlji daleko od tvoje voljene Domovine. 

Svim Hrvaticama i Hrvatima u Domovini i diljem svieta želim – Veseo i blagoslovljen Božić i uspješnu novu 2023. godinu!

Zvonimir R. Došen, Hrvatsko nebo