Prema Božiću 2022.

Hladno. Minusi. Djed Božićnjak već dijeli darove. Neobično je nalik Luki Modriću, ali nije važno. Djeca se ionako ne snalaze, ne razlikuju Djeda Mraza od Djeda Božićnjaka, a da darove nosi mali Isus kao nekada u doba naših djedova i baka, više i ne znaju. Štoviše, kada vide jaslice, čudno im je da u slami ne vide Orašara koji je i inače uspješno zamijenio malenoga Boga, kao što Božić kao blagdan postaje politički nekorektna riječ u Europskoj uniji i drugdje, zamijenjena neodređenim „blagdanima“ po nalogu cenzora i autocenzora, pa malo nedostaje da Božić bude proglašen verbalnim deliktom. Zapadna je Europa posve okupirana tim ljevičarskim domišljajima, pala je bez ispaljenoga metka, ali nije istočna koja u svemu tomu vidi upravo komunistički rukopis, istočne su zemlje još i te kako osjetljive na svakovrsne zabrane iz doba Sovjetskog Saveza, ograničenoga suvereniteta i robije za izgovorenu riječ. Pa se sada s pravom pitaju što se događa i kamo su dospjele – s tim u svezi spominjem više no izvrstan razgovor za hrvatske novine sa šefom bugarske nacionalne televizije, intervju koji bi trebalo tiskati kao separat i dijeliti unaokolo.

Nije bolje ni u Turskoj, zemlji izvan Unije, gdje se gradonačelniku Istanbula sudilo za verbalni delikt i mogao je dobiti četiri godine kazamata, tek zato što je tijelo i ljude u njemu koji su poništili izbore nazvao idiotima. A glede Božića i Boga uopće, u istim se novinama, valjda u prilog pluralizmu, moj ljubimac Ge-Ge javio tekstom u kojemu se već u naslovu ili podnaslovu imenica Bog piše malim slovom, ne prvi put, kao da je 1945., a Ge-Ge došao iz šume s jugoslavenskim partizanima. Tako zvuči i cijeli njegov napis u kojemu prigovara Daliću što je pobjedu posvetio hrvatskim braniteljima, a ne hrvatskim radnicima i radnicama. Ne znam koliko godina ima taj boljševički kadar, ali da nešto zna onda bi znao da su hrvatski branitelji – posebno u najtežim mjesecima na početku rata bili mahom radnici i seljaci, te se mnogi, ako su preživjeli, vratili svojim zanimanjima (ako su njihova radna mjesta još postojala). Sažeto, Domovinski je rat dobila hrvatska sirotinja, jest. Bilo je, naravno i nešto srednje klase, takoreći, pa i intelektualaca, ali manje u rovovima, a više u popratnim službama.

Kad smo već kod sirotinje (koja je to i ostala, osim onih koji su imali poduzetnički duh, a takvih je malo) u uhu mi je ostala izjava jednoga hrvatskog navijača u Dohi koji je utakmicu za brončanu medalju nazvao sirotinjskim finalom, i nije bio daleko od istine. Da je Hrvatska od samoga početka u Dohi tretirana (sjetimo se onoga prvog ranojutarnjeg termina) kao remetilački faktor u dogovorenom planu s finalom velikih, točno je. Samo smo se motali među nogama mnogoljudnih ili toliko bogatih i utjecajnih da nas se po svaku cijenu trebalo eliminirati ako se dočepamo četvrtfinala ili nedajbože polufinala. Mali hrvatski pustolovi, koji nemaju (to jest Hrvatska) ni toliko novca da barem potkupe sudca ili var(alice) sudce, ili su toliko blesavo samouvjereni da su mislili kako im to nije potrebno. Tko je bio duhovni otac takvoga odnosa prema Hrvatima? Pa voljeni Karl Marx. On ih je 1848. nazvao bijednim pustolovima i drskom fukarom koju treba potopiti u Dunavu i zbrisati s lica Zemlje. Zašto? Zato, veli Marx, da se ne motaju pod nogama velikih nacija (koje će kad-tad evoluirati prema komunizmu, htio je reći, a pustolovni bi kontrarevolucionarni Hrvati mogli po svome). Eto zašto, u tom duhu, nismo prvaci svijeta, zašto ne smijemo ni pipnuti protivničke igrače, a naš vratar zaustaviti napadača. Zvižduk! Jedanaesterac. Iz sobe var(alica) lukavo se ne oglašavaju, nema ih, možda broje novčanice…

No kad je ipak uspješno zapriječen prolaz Hrvatske u finale i spriječena užasna sramota za zimsko svjetsko prvenstvo u Kataru, dopušteno je ipak, jer druge nije bilo, treće mjesto i povratak Hrvatske u brončano doba s kraja prošloga stoljeća. A da se zdušno dijelilo lovu na sve strane, uopće nije tajna, i preko europskih klubova koje drže šeici, i preko fifica u nogometu, pa i preko europskoga parlamenta, sve u slavu Katara i nafte pod papcima dvogrbih deva, i preko kostiju Nepalaca i ostalih radnika iz Azije kojima su posuti velebni stadioni. Po planovima, u finalu su se trebali naći Brazil i Argentina, eventualno Argentina i jedna afrička reprezentacija, recimo Francuska. A da se vratimo na početke početaka – pa znamo kako je Katar dobio svjetsko nogometno prvenstvo. Davao je vreće pijeska za obranu od poplava.

Takav je ovaj svijet, okrutan, i u njemu smo mogli učiniti jedino što smo i uradili, dohvatiti barem broncu. Tako sada imamo dvije bronce zlatnoga sjaja, kako kažu, imamo jedno srebro zlatnoga sjaja, a zlato zlatnoga sjaja nije za nas predviđeno. Za pustolove kojima se svi dive, ali bi ih rado gađali ako ne streljivom onda mobitelima. Takvom nježnom odnosu prema Hrvatskoj pridružili su se naravno i susjedi iz pakla, pronalazili razloge hrvatskih uspjeha i u influencerici koja se ugodno razgolićena šetala Dohom, u stvari hrvatska udbaška obavještajka. A naši hrvatski tiskovni novinari malo su htjeli ublažiti stvari, ali ni oni se nisu suzdržali, pa pamtim jednu pametnu rečenicu, to jest da Vučić nije navijao za Japan, nego protiv Hrvatske. Molim da se mudracu dodijeli novinarska nagrada. A da se nekako ipak ublaže animoziteti, pobrinuli su se televizijski poslenici zaduženi za vijesti, pa se među udarnim naslovima na teletekstu našla i smrt stanovitoga Mihajlovića, igrača na kojega sam i ja zaboravio (a moja vam je športska povijest poznata), navodno prijatelja nekih ratnih zločinaca.

Također su i pupovčani iskoristili priliku da se barem malo nađu, ako ne u središtu (jer je Srbija prošla malorečeno slabo), a ono na margini nogometne euforije, pa su bolesnoga Ćiru dovukli u svoje prostorije da mu daju nagradu nazvanu po Beari i tako mlađim našim suvremenicima kažu kako su i Srbi zaslužni za hrvatski nogomet, kao i za sve ostalo što u Hrvatskoj vrijedi. Pa dobro, Beara je bio sjajan golman, ali zašto u Srbiji nema nagrade koja bi se zvala po Čajkovskom ili Zebecu itd. po nekomu tko je dekretom premješten iz Zagreba u Beograd. Imaju pupovčani nagradu nazvanu po političaru kojemu je Aca Karađorđević zahvalio na daru, to jest hrvatskoj kruni (poslije je okrenuo kaput, ali bijaše kasno). A nema u Srbiji nagrade nazvane po Stjepanu Radiću. Pustimo to, nije važno. Nemaju ondje puno toga, nemaju čak ni Kosovo. A da bi ga imali, trebaju zamoliti gospodare svijeta mogu li ući u Kosovo s vojskom, ovi im vele da ne mogu i na tomu ostaje, a ostaje i Vučić. Kao, pokušao je, vidjeli ste, ali nije prošlo. Ostaje i zajednica srpskih općina na Kosovu. Mogla je takva zajednica biti i u istočnoj Slavoniji na hrvatskom tlu, da nije u zadnji čas uskočila Vesna Pusić, a Pupovac bijesno larmao. Sve težim se planom čini i pripajanje republike srpske, otkako je BiH u cjelini postala kandidatom za Europsku uniju. Ali pustimo i to. Imamo mi svojih briga.

Jednu smo brigu za sada skinuli s vrata, to jest uvježbavanje ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj. Uvježbavanje zastupnika nije uspjelo, nisu „obučeni“, nisu školovani za politiku, izabrali su put na kojemu umiru smrznuta djeca ukrajinska u razvalinama gradova. Nisu oni patuljci, kako ih je nazvao Jamogu, nisu putinovci, oni bi rado pomogli Ukrajincima, samo da je saborska većina protiv pomoći, ali nije. Pa onda idemo na dvotrećinsku. Na valcer. I tako su zaplesali nad tragedijom bliskoga nam naroda koji živi u jednoj od davnih postojbina Hrvata. Baš mrtvački ples s freske u Bermu. Da nas sada napadne neki susjed, a nedvotrećinska većina kaže idemo se oduprijeti i boriti, dvotrećinska bi bila protiv. Tek tako, za inat.

Ma vratimo se nogometu i dočeku reprezentativaca u Zagrebu, fascinantnoj kolorističkoj atrakciji koja je obišla svijet, eto kako slave Hrvati. Hrvatska himna, nogometaši drže ruke na srcima, a publika? Ne zna se, nije snimljena. Otvara se stara dvojba, već zamorna, drže li ruku na srcu samo hrvatski športaši i hadezeovci, ili bi trebali baš svi? Dekretom se to ne može riješiti i ne treba, pa ostaje i nadalje kako je bilo i kako jest. Koliko sam puta bio na raznim „kulturnim događajima“ i automatski stavio ruku na srce kada se svirala i pjevala himna, kadli pogledam oko sebe, a ja jedini, i možda još poneko. Svakako u manjini. Pa sam se osjećao kao hrvatska manjina u Hrvatskoj, o čemu sam već pisao.

Možemo li početi u školama, u okviru građanskog odgoja, ha,ha? Ho , ho! … Na dočeku u Zagrebu nastupili su brojni sastavi, ali ovaj put nije trebalo isključivati mikrofon jer nije bilo Marka Thompsona, koji je zabranjen u nekim područjima Hrvatske i susjednih zemalja, sada valjda i u podsusednom Zagrebu. Ljudi zaboravljaju da je Marko bio branitelj, pa ako je Dalić posvetio medalju braniteljima, zašto lokalne vlasti nisu pustile da pjeva branitelj? Reprezentativci ne bi imali ništa protiv, štoviše, ali tko njih pita. Oni imaju igrati, a drugi će određivati tko će im pjevati.

I tako je završila nogometna mjesečnica, to jest svjetsko prvenstvo dugo mjesec dana. U finalu Argentina i Francuska, a da smo bili u finalu obje bismo pobijedili. Svjetska Fifa i dobro podmazani nisu dopustili da se prije finala emitira poruka Zelenskog. Ma jako lijepo, Fifa je svijet za sebe, a što se u drugim svjetovima događa, ne brine tankoćutne kastore. Još nešto: gdje je bio hrvatski predsjednik, barem kada se igralo za treće mjesto? U Čileu. Ondje je otkrio Ameriku, odnosno da Hrvati drže političke, gospodarske i kulturne čileanske konce u svojim rukama, o književnosti posebno da i ne govorimo. U Dohi je zato bila Kolinda. Barem ona. U kojem svojstvu? U svojem.

Hrvoje Hitrec

HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo