Nataša Božinović: O mizeriji koja bi rado da se ništa od toga nije ostvarilo

O Franji Tuđmanu, o našoj nogometnoj reprezentaciji, o mizeriji koja bi rado da se ništa od toga nije ostvarilo.

Da biste ostvarili bilo kakav veći projekt potrebno je znati uključiti sva raspoloživa sredstva i kompetentne ljude. Dati im elan, volju i značaj kao kotačiću ili kotaču projekta ovisno o involviranosti i zaslugama. Što je projekt veći, više je ljudi i ćudi za kontrolirati i održati stabilnost i kvalitetu. Pokatkad, zbog težine zadatka i ostvarenje samoga projekta, postaje upitno.

Samostalna Hrvatska, ostvarenje sna ogromne većine Hrvata, ne računajući mali postotak tada neprimjetnih Hrvata-srbijanskih konjušara, je bila užasno težak projekt, ali na svu sreću, na čelu se našao Franjo Tuđman koji je uspio svojim odabirom kompetentnih ljudi u tome trenutku, projekt uspješno dovesti do kraja. „Imamo Hrvatsku“, rekao je jednom prilikom. U drugim je pak prilikama i govorima znao detektirati dolazak crvenih vragova i na neki način predvidjeti budućnost buđenja srbijanskih konjušara iz nemirne noćne more koja se za njih zbivala devedesetih nastankom Hrvatske. Nažalost, postoje i oni koji su također željeli Hrvatsku i u skladu sa svojim vještinama i sposobnostima bili dionici nastanka Hrvatske, ali im je Tuđman iz razno raznih razloga upitan. Oni bi valjda, to napravili bolje. Oni bi, vele mudro, napravili to bez udbaša i komunista. Ponajprije bez, kako vele, Titova generala, Tuđmana.

Spoj takvih nacionalista i onih koji zaista ne žele Hrvatsku ni u kakvom obliku, dovodi do Hrvatske kakvu imamo danas. To je Hrvatska koja je revalorizaciju svojih kulturnih vrijednosti, povijesnih osoba i događaja prepustila srbijanskim konjušarima. Razlozi nemara su razni. Od same poznate šutnje, preko egoizma do neznanja, pa i gluposti. Takav iritantan nemar konjušarska strana kažnjava impozantnom količinom sofisticirane involviranosti u sve segmente društva. Kategoriji hrvatskoga neznanja suprotstavlja se vrhunsko znanje laganja. Jednostavno sam zaprepaštena koliko bitne stvari prolaze ispod radara i kako to negativno mijenja Hrvatsku.

Prolistala sam jedan od odobrenih udžbenika iz povijesti, nadajući se nekakvom odmaku od jugoslavenske historiografije, ali pače mi se čini još izraženija nego prije. Sugestivna pitanja koja se serviraju učenicima, prinose još većoj zbunjozi i neredu, a navodno bi trebalo biti jednostavnije. Intencija je olakšati sadržaj kako bi se budućeg čovjeka odgojilo; da bez usvojenog znanja može imati hvale vrijedan stav, jer je u sjedištu pažnje on, mamin sin ili ona, tatina princeza, a ne kakav povijesni nacionalni autoritet, ili bilo koja nacionalna vrijednost.

Zanimljivo je da na takvom kurikulu brisanja hrvatskih vrijednosti rade itekako ljudi koji imaju svoje autoritete i vrijednosti. Tita i Jugoslaviju.

S velikom voljom i strašću pripremaju nas prvo kroz osnovnoškolske udžbenike sa znakom jednakosti između Tita i Tuđmana, NOBa i Domovinskoga rata, srbijanske agresije i naše obrane, da bi cilj nastavili na fakultetima još i žešće. Zadržat ću se na detalju: suhoparnoj biografiji Tuđmana koja se ne razlikuje puno od Titove. Djelići su to pasusa sitnim slovima ispod fotografije, a plan Z4 na čak dvije stranice i čak 3 pitanja četrnaestogodišnjoj djeci o Galbraith, Žužul interpretaciji plana!!!??? Izgleda mi kao nekakav žal za tim planom, ali ne bih dalje.

O Oluji već je opće prihvaćena fotografija kolone Srba u bijegu i njen opis: postoje dva aspekta toga događaja: srpski i hrvatski, pa ti biraj. Zaključak napridnih: ispravan je ili neispravan: i jedan i drugi! Udžbeniku treba socio-psihološko vještačenje, što nije kompetencija jednoga novinarskog uratka, ali laički, možda može ukazati na problem. Zanimljivije je pronaći neko dijete koje je iz politički indiferentne obitelji te ga zamoliti da nam iz ovoga udžbenika kaže dojmove koje je stekao pročitavši biografije Tita i Tuđmana.

Obje biografije su gotovo identične. Obojica su osobe na čelu države u određenom trenutku, obojica su imali problema s režimom, obojica su bili u zatvoru…, bili članovi stranke… Ipak, u zadnjoj rečenici Tuđmanu pakiraju jače negoli Titu: „Kritičari su mu najviše prigovarali sklonost autoritarnu načinu vladanja, usporenu demokratizaciju zemlje, pritisak na medije…“

Tita aboliraju: „U tih je 35 godina izgrađivan jednostranački komunistički sustav prema uzoru na SSSR, ali s određenim razlikama“. „Izgrađivan“??? Tko ga je izgradio? Netko drugi? Ne Tito? Pače su tu „određene razlike“, nekakav boljitak koji nam je Tito donio!? Katastrofa. Tuđman, čovjek koji je donio demokraciju je ubacio u prvu s njom, u „usporenu demokratizaciju“. “Autoritaran“ je, a ovaj koji je sve demokratske procese branio nema spomena da je diktator i zločinac.

Narativ se nije mnogo odmakao od SFRJ vrijednosti: Tito i poslije Tita. Bilo koja nacija koja je zakinuta za svoje veličine, polako prestaje biti nacija. Koliko god to s aspekta uže kulture zvuči inferiorno i pomalo luzerski, da je jedino nogometna vrsta ta koja ozbiljno, plemenito i bez kalkulacija, čuva identitet, opet, u toj masovnosti i ljubavi spram nacionalnih boja, vidim spas za buduće generacije. U tome vidim i neuspjeh jugoslavenske ideje u promociji konjušara, jer ta mržnja koju iskazuju otvoreno spram reprezentacije je dokaz da su popušili ma što god učinili, a čine mnogo, danonoćno, i neumorno. Zato smatram bitnim upozoriti na trend vrednovanja Tuđmana s naše domoljubne strane kao nekoga koji tobože nije napravio sve kako treba, pa ga treba zaboraviti. Eventualno mu dati samo neku malu crticu u udžbeniku…Na taj način daje se širokog prostora samo Titu i Titoistima.

Kod domoljubne opcije možete nešto pozitivno isprovocirati, kao i devedesetih, samo očitom mržnjom i megalomanijom neprijatelja. Stoga, sa malo znanja i iskustva, može se samo pratiti meta neprijateljske i konjušarske mržnje da nam bude jasno što je istinska vrijednost. A predsjednik Tuđman im je kao i reprezentacija, upravo zbog uspjeha, vrlo napeta meta. Motiv ovog teksta je između ostalog i saznanje da su bar dvije knjige o Tuđmanu kao negativcu u pripremi od, kako čujem, domoljubnih autora. Čemu to, za Boga miloga??? Dok revni partijski poslušnici doslovce „kradu“ određene što događaje, što povijesne osobe iz svih mogućih struka, naši su se zapalili za znanstveni kuriozitet- Tuđmanova mračna strana povijesti.

Valjda neka nedomoljubna strana koju samo oni vide.

Što god pročitam, prelistam, od izložbenih kataloga do raznih drugih recenzija, svugdje je multikulti Jugoslavija pružatelj ljudskih prava u odnosu na tamnicu radnog čovjeka-Hrvatsku. Masovnost navedene krađe u revalorizaciji događaja, ali prvenstveno osoba iz prvenstveno bliže, ali i dalje povijesti, koju izvodi konjušarski lobi, počinje, kao što rekoh u osnovnoj, a karikaturalniju dimenziju dobiva u raznim seminarima, znanstvenim radovima, filmovima, festivalima itd. Ni po čemu se “žrtve“ revalorizacije nisu istakle kao nositelji jugo ljevičarskih ideja, ali će na dovitljive načine, to postati.

Ako su bili arhitekti, dizajneri, što bilo, svojim će djelima, proizvodima, koji blage veze s nijednom ideologijom ne bi trebali imati, širiti borbenost radničke klase, osvještavati pojedinca u sprečavanju buržoaske penetracije kapitalističkoga sustava u slobodarsku, multikulturnu, stvara se dojam, demokratsku SFRJ. Daju naslutiti, da bi, kad su došle „mračne“ devedesete, istima to bilo onemogućeno. Jadni će ljudi, većinom pokojni, ni krivi ni dužni, postati oponenti maloj skučenoj i neslobodnoj Hrvatskoj koja se zaista u takvim radovima prikazuje kao maćeha bjelosvjetskoj i slobodarskoj kulturi koju im pružaše SFRJ. Na kraju se gubi stvarna vrijednost opisanih pojedinaca u njihovim disciplinama i strukama, i cjelokupni značaj u hrvatskoj kulturi, a tema je navodno doprinos određenog pojedinca vlastitoj struci.

Zapravo je uvijek u takvim radovima tema: doprinos pojedinca jugoslavenskoj ideji. Za ilustraciju može poslužiti slučaj Vlado Gotovac. Svi znamo za ono nesretno pismo međunarodnoj zajednici protiv Tuđmana, a kojega su uz Gotovca potpisali istaknuti konjušari toga doba od Goldsteina do Vesne Pusić. O Gotovcu također znamo da je čamio u zatvoru zbog Hrvatske i da mu nikako nije mjesto među takvima, ali eto, dogodilo se. Zato ćete često vidjeti da ga baš neprijateljska strana revalorizira samo i isključivo radi toga pisma. Puna su im usta Gotovca i njegova slobodarskog pjesničkog duha koji kad ga oni obrađuju, zvuči kao oponent mračnoj i skučenoj Hrvatskoj, a Gotovac kao veliki domoljub, književnik i esejist postaje nažalost manje bitna činjenica.

Sada zamislite čitave kategorije likova kroz razne struke i discipline, a čijom se revalorizacijom pozabave konjušari. Za Gotovca znamo, ali za mnoge ne znamo kako su disali i što je u dosta slučaja i nebitno za doprinos struci o čemu bi u određenom radu trebala biti riječ. Slično se događa i s obradom povijesnih događaja. Oluja se kao što spomenuh, zamagljuje veličajući patnju izbjegličke kolone Srba, a četnički krvavi pir nakon pada Vukovara, tobožnjom Tuđmanovom izdajom.

Na HTV, emisija o kulturi Art a la carte. Na Istoku, ništa novo. Beogradska čaršija. Bijaše riječ o našim dokumentarcima koji masovno proizvode ugroženi, apatridi koji su ostali bez domovine. A lova im je pala s neba?! I opet u kadru jedan od onih maminih i tatinih princeza; jedan od Markovina Yu brothers company. Glumac, brat od povjesničara Markovine u emisiji je u ulozi dokumentarista. Režirao je dokumentarac o patnji bez domovine. Nije mu jedini na istu temu. Idu isječci njegova dokumentarca dok se on kao princeza na zrnu graška vrpolji na stolici i priča svoju obiteljsku žalopojku. Animacija rodnoga Mostara kroz kojega teče crna Neretva. Čitam iz te animacije: spustile se crne ustaše i malome Markovini otele san. San o miru kakav gaji svaka natjecateljica za miss ili niža influencerica. Koliko god niski, kad se udruže u skladu s counsel culture, otkazat će svaki tračak pameti. A nama su, modernim rječnikom rečeno, otkazali do balčaka.

Poslije je drugi autor govorio o svome filmu, dokumentarcu Srbenka koji problematizira rijetku i zaboravljenu temu, nadasve zanimljivu kao i ideju, a i vrlo hrabru jer se nitko, ama baš nitko, ne samo da se nije dosjetio, nitko se nije ni usudio tematizirati temu: ugroženost Srba. Ironiju nastranu. Kao što sam navela od prije, o čemu bilo, top je usmjeren uvijek na Hrvatsku. Crnu, crnu Hrvatsku. Zapravo, koliko god se bibali crveno bijeli kvadratići, ponosno vijorile boje naše trobojnice, njima će vazda s njenim postojanjem, biti crno pred očima. Slava joj vječna bila!

Nataša Božinović, Hrvatski tjednik, Hrvatsko nebo