Čemu nas je kao naciju naučio dvoboj Modrića i Messija? Ova priča ima duboku pozadinu

Godina je 2006., HNS uoči Mundijala u Njemačkoj dogovara prijateljsku utakmicu s Argentinom. Njih je Cico odabrao jer je Hrvatsku u grupnoj fazi SP-a čekao Brazil. Valjalo je uigrati momčad protiv Latinoamerikanaca. Već tada je, kažimo, bronca iz 1998. poprimala konture mitske priče koja se dječacima rođenima početkom dvijetisućitih prepričavala za lakši san uz tezu da se takvo što više nikad neće ponoviti.

Sve je krenulo u Baselu

No djeca iz dvijetisućitih prkosno su sanjala. Panini sličice i dalje su se skupljale i svako je dijete zurilo u onaj popis svjetskih prvaka otisnut na prvoj, glossy stranici albuma i učilo imena država od 1930. sanjajući na njemu i natpis “Croatia”. Sanjao je tome i Joško Gvardiol, danas najskuplji stoper, koji je te 2006. imao četiri godine i išao u vrtić. Dok se Joško odvikavao od pelena i autosjedalice, golobradi mladić duge plave kose, niska rasta i košćata lica zaokupio je pozornost medija igrama u Dinamu.

To je 21-godišnji Luka Modrić. Mediji su tog 1. ožujka sramežljivo najavili da će upravo on istrčati u prvoj postavi protiv Argentine koju su predvodili Crespo, Tevez, Cambiasso, Samuel, Riquelme i Demichelis. Bio je to prvi službeni debi Luke Modrića u dresu Hrvatske. Utakmicu je počeo još jedan mladić. Bio je to 19-godišnji Lionel Messi, tada svježe prebačen iz Barcelonine druge u prvu momčad. Hrvatska je povela golom Klasnića u trećoj minuti, a već u šestoj izjednačio je Messi na 1:1 i nagovijestio eksploziju svog umijeća. Bio je to njegov prvi službeni gol za reprezentaciju u kojoj je do danas zabio 96 puta. Znakovito je da će upravo ta, naizgled nebitna utakmica, obilježiti karijeru dvojice najboljih. Tu je utakmicu Hrvatska na kraju pobijedila 3:2, na SP-u u Njemačkoj neslavno su ispali iz grupe, a na SP-u 2010. nisu izborili plasman, dok je Mundijal iz 2014. bolje ne spominjati.

Hrvatska je odradila novu bolnu smjenu generacija pa je došla i ta Rusija, nakon koje je sve dijabolično oko hrvatskog nogometa poništeno i vraćeno na postavke iz 1998. godine. Navijači, svjetske klase, uhodan izbornik, ponos i zajedništvo. Mnogi su smatrali da će se nakon tog SP-a u Rusiji od reprezentacija oprostiti i Modrić i Messi.

S klubovima su osvojili sve, “pregazile” su ih godine, a na Mundijalima nisu uspjeli iako su obojica stizala do finala, ali eto, zlatna božica nije im htjela u ruke. Govorilo se u Hrvatskoj opet “nikad više Rusije, kao nekad Francuske”. Ali srce je htjelo još. Modrić je htio učiniti korak više. Uspješno je izašao iz sjene vatrenih 1998. da bi u konačnici u Kataru išao rušiti vlastiti rekord. Htio je još i Messi, koji je protiv Hrvatske u Kataru bio posebno motiviran. Kako i ne bi?

Upravo ta Hrvatska deklasirala ga je u Rusiji, a nekoliko dana prije izbacila je Brazil, najljućeg argentinskog političkog i sportskog rivala. Messi je za razliku od Modrića na leđima nosio i kolektivni pritisak fanatičnog argentinskog naroda koji bi ga, da nije ušao u finale, zauvijek otpisao i nastavio štovati samo jednoga boga – Diega Armanda Maradonu. Nije isto vratiti se s broncom u Zagreb ili Buenos Aires. U maloj i skromnoj Hrvatskoj uvijek ćete biti moralni prvak, a u velikoj i na naslove naviknutoj Argentini morat ćete zatražiti policijsku zaštitu ili se izolirati iz javnosti neko vrijeme. To je razlika koja je presudila polufinalnu utakmicu. Motivirani smo mi, ali i oni su. No, za dlaku više. Tome treba pridodati i globalnu medijsku, marketinšku, sudačku i institucionalnu lobotomiju koja ima neskriven komercijalni interes vidjeti Messija u finalu SP-a kako pleše svoj posljednji tango.

Sudbina je ipak htjela da upravo ta dva mladića koja su se susrela prije 16 godina kao potpuni anonimusi i prilikom čega je jedan tek debitirao, a drugi tek zabio svoj prvi gol – odigraju “majstoricu” u katarskom polufinalu. Kao kapetani. Kao osvajači Zlatne lopte. Kao dugogodišnji nositelji igre dvaju najvećih svjetskih klubova – Real Madrida i Barcelone. Kao igrači čije noge rade za geopolitički imidž države više i efikasnije i od jednog političara. Intonirana je himna na katarskom Lusailu. Modrić i Messi, igrači s doslovno tisuću utakmica u nogama, emocije nisu mogli suzdržati. Iza zatvorenih očiju naslućuje se strahovit emocionalni zalog, znoj curi s čela iako utakmica još nije počela, iz profila se samo vidi adamova jabučica jednog i drugog koja radi gore-dolje i sugerira da obojica gutaju knedle i susprežu suze.

Luki kroz glavu prolazi ona porušena kuća podno Velebita pokraj koje je na refulima orkanske bure šetao u pokidanoj plavoj jakni i štapom tjerao koze u ispašu. Danas igra za svoj narod. Messiju mira ne daju sjećanja koja naviru s prašnjavog argentinskog asfalta gdje je bosonog napucavao naranču u dresu Maradone. I on danas igra za svoj narod. Ova im utakmica znači sve. Ovo je možda posljednja za jednog ili drugog, ako ne računamo onu, nazovi utješnu za treće mjesto. Ovo je utakmica koja će biti ishodišna točka za stvaranje nove povijesti u nogometnim enciklopedijama. Luka nije smogao snage otplesati tango do kraja i priuštiti svijetu još jedan senzacionalan preokret. Messi ga je otplesao i Argentinu odveo u finale. Ali Modrić je napravio nešto puno više. Dao nam je legitimno pravo na san da možemo “zlatnu kantu” u dogledno vrijeme odnijeti kući.

Bit ćemo jednom i prvaci

To je razlika između njih. Modrić neopterećen ičim stvara nešto novo, a Messi opterećen utegom lika i djela Maradone kao i cijele Argentine mora ponoviti isto što i Diego da bi ga vlastiti narod prihvatio kao velikog igrača. Modrić stvara original, Messi pod svaku cijenu mora izraditi autentičniji plagijat. Modrić je pronašao šifru za otključavanje vrata iza kojih se nalazi svjetska nogometna elita. To su ona vrata koja je Maradona Argentincima otključao 1986. u Meksiku. Modrić je posjeo za stol četiri milijuna Hrvata i smireno ih otrijeznio kazavši: “Da, mi smo velesila koja je u šest nastupa na SP-u tri puta ušla u polufinale i to se ne može nikome dogoditi slučajno.” I zato ovdje ipak više ne trebamo govoriti o snu. Priželjkujmo trofej kao realnu mogućnost. Negdje je to već odavno zapisano. Luka nam je samo trebao ukazati na tu metafizičku istinu.

Juraj Filipović/VL/https://www.vecernji.ba/Hrvatsko nebo