Cvjetići adventskog vjenčića (1): “Propast će mudrost zemaljskih mudraca”

Zastanimo! Nedjelja je, treća došašća. Imamo još nepuna dva tjedna do Badnjaka i Božića, do radosna spomena na Rođenje u Betlehemu. Ta dva tjedna ne možemo, a niti bi ih bilo dobro “preskočiti”. Svako razdoblje, svako vrijeme u liturgijskom kalendaru, svaki tjedan, svaki dan našega života… dok smo još na životu i pri svijesti… ima svoj unutarnji ritam i svoj dublji smisao. Preskakati duhovne sadržaje dane u svakomu danomu nam trenutku znači ostajati u praznoći koju ne može ni do Božića ispuniti čak ni to da hrvatska nogometna momčad postane prvakom svijeta.

Noćašnje prvo čitanje iz Službe čitanja donosi u praskozorje ulomak iz Knjige proroka Izaije, koji počinje ovako:

“Jer mi narod ovaj samo na ustima pristupa i samo me usnama čsti, a srve mu je daleko od mene, i njegovo štovanje naučena ljudska uredba, zato ću, evo, i dalje čudno postupati s ovim narodom – čudno i prečudno: i propast će mudrost njegovih mudraca, pomračit se umnost njegovih umnika.”

Istina, Izaija će svega koji pasus poslije tih opomena i za ljude i Izabrani narod mračnih predviđanja otvoriti novu stranicu – navijestiti ponovni dolazak i pobjedu Boga i pravde Božje. No nije dobro uvijek pojuriti glavom bez obzira prema cilju, a niti se tako može hitrije, naprečac, površno i površinski, ili srljajući “glavom bez obzira”, stići k Spasenju. Potrebno je “stati na loptu” i razmotriti najprije poruku koja nas danas, koja nas ovaj čas opominje, koja nas ispunjava zebnjom, strahom i drhtanjem – zato što je i ta poruka dio ukupne biblijske poruke o Spasenju odnosno o evanđeoskoj dobroj, radosnoj i veseloj vijesti o rođenju Spasitelja našega – u pretkazani trenutak i na predkazani način – u Betlehemu, u Judeji, u tadašnjoj zabiti moćnoga Rimskoga Carstva, Vijesti koja je svladala rimske careve i odnijela pobjedu i u samom poganskom i okrutnom i bezdušnom Rimu.

Zastanimo! Nedjelja je, treća došašća. Imamo još nepuna dva tjedna do Badnjaka i Božića, do radosna spomena na Rođenje u Betlehemu. Ta dva tjedna ne možemo, a niti bi ih bilo dobro “preskočiti”. Svako razdoblje, svako vrijeme u liturgijskom kalendaru, svaki tjedan, svaki dan našega života… dok smo još na životu i pri svijesti… ima svoj unutarnji ritam i svoj dublji smisao. Preskakati duhovne sadržaje dane u svakomu danomu nam trenutku znači ostajati u praznoći koju ne može ni do Božića ispuniti čak ni to da hrvatska nogometna momčad postane prvakom svijeta. (Z. G.)

Z. G., Hrvatsko nebo