Šiljo: Ulazak u Schengensko područje i u eurozonu nije „povijesni dan“, nego sastavni dio „europske priče“
Vrijeme:7 min, 7 sec
Ulazak Hrvatske u Schengensko područje i u europodručje, 1. siječnja 2023., ne će biti još jedan „povijesni dan“, nego sastavni dio „europske priče“. Bit će to u prvom redu velika tehnička i vremenska olakšica za milijune onih koji će ubuduće prelaziti hrvatsku granicu na pravcu ostalih država schengenskog prostora. I olakšica u gotovinskom plaćanju izvan Hrvatske i u računovodstvu. S time da ulazak u europodručje – iako može (uvjetno) donijeti veću monetarnu stabilnost – nosi i nezanemarive ekonomske rizike te se doživljava i kao lišavanje još jedne izvorne suverene ovlasti i poluge hrvatske nacionalne države, a na simboličkoj razini kao lišavanje još jedne vlastitosti, kune, odnosno njezino utapanje u ’europsku bezličnost’.
Ulazak u Schengensko područje ima nekoliko dimenzija koje je korisno i potrebno imati na umu. Prva od tih dimenzija dvojaka je; u jednom smjeru ima značajku otvaranja, u drugom smjeru ima značajku zatvaranja. Istina, već više godina Hrvatska ima „pred-schengensku“ granicu – ona je dio zajedničkoga viznog sustava EU-a prema trećim zemljama i ujedno prva i važna kontrola ulaska i brana nezakonitim ulascima na područje i u smjeru drugih država schengenskog prostora.
„Vanjska granica EU-a“ sada se premješta – slikovito rečeno – s Kupe, Sutle i Drave na Unu, Savu i Dunav
Sada će se razlika u statusu Hrvatske pojačati u odnosu na njezine kopnene susjede: Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu i Srbiju. Na jednoj (sjeverozapadnoj) strani Hrvatske graničnih kontrola i nadzora uglavnom nestaje, na drugoj (jugoistočnoj) granična se kontrola i nadzor pojačavaju. Takozvana „vanjska granica EU-a“ sada se premješta – slikovito rečeno – s Kupe, Sutle i Drave na Unu, Savu i Dunav, u dužini od ukupno oko 1250 kilometara kopnene granice Hrvatske sa spomenutim susjedama.
Nadalje, Hrvatska sada preuzima i veću odgovornost. Svaka druga država Schengenskog područja – a institucije EU-a više nego dosad – imaju pravo „gurati nos“ u to čuva li Hrvatska brižno i zakonito zajedničku „vanjsku granicu“ ili se na njoj događa ovo i ono što zaslužuje kritiku ili sankcije. Hrvatska pod vidom te odgovornosti postaje još izloženija praćenju i kritici europskih medija, pa i dokazanom neprijateljstvu nekih od njih i propagandno-hibridnom ratu koji se protiv nje vodi desetljećima.
Treća dimenzija na koju se mora upozoriti jest to da granične ni prema zemljama schengenskog prostora nisu za budućnost absolutno slobodne, protočne ni nepovratne. Pogranične kontrole te kontrole u zračnim i morskim lukama i dalje će se obavljati, samo drukčijim metodama nego dosad. Osim toga, svaka država ima pravo na određeno vrijeme ponovno uspostaviti granične kontrole, ako to smatra nužnim, i uz prethodno odobrenje Europske komisije, koje ova u pravilu daje. To su pokazali brojni primjeri ponovne privremene uvedbe kontrola na graničnim prijelazima između Austrije i Italije, Austrije i Njemačke i niza drugih zemalja članica ’Schengena’. Bilo zbog najezdi nezakonitih migranata, bilo zbog bojazni od „uvoza“ koronavirusa, bilo u situaciji terorističkih napada ili nesigurnosti u kojoj god zemlji. Postoje i drugi mogući razlozi zbog kojih svaka članica „Schengena“ ima pravo na šest, dvanaest, pa realno (iako to nije u skladu s ugovorima) i na duže rokove ponovno jedna prema drugoj uspostaviti punu graničnu kontrolu te čuvanje i zaštitu vlastitih granica od nedopuštenih prelazaka.
Tko i zašto (ne) ulazi u europodručje i što se mijenja s ulaskom u ’Schengen’?
Traći aspekt na koji se mora podsjetiti jest to da se schengensko područje ne preklapa s područjem Europske unije. Neke njezine članice nisu u njemu, ili ne namjeravaju ni ući. A neke druge nisu u EU-u, ali jesu u ’Schengenu’, recimo Švicarska ili Vatikan. Isto tako, neke države članice još nisu ušle u europodručje (Mađarska, Češka, Poljska, Švedska… i, dok je bila članica EU-a, Velika Britanija), a neke koje nisu ušle u to područje dobile su dozvolu te se službe eurom kao svojom valutom (Crna Gora, recimo; neizravno i Bosna i Hercegovina, koja je ostala na ’konvertibilnoj marci’, tečajno stabilnom kao i dok nije bilo eura).
U krugovima razvijenih, većinom bivših većinski protestantskih zemalja i nije malo onih financijaša koji gunđaju zbog ulaska Hrvatske: euro umjesto da uključi napredne (Švicarsku, Švedsku, Češku, Poljsku i sl.) postaje sve više valutom slabih, onih naime zemalja koje nisu financijski stabilne ni sigurne, ili su nerazvijene i siromašne. I koje upravo stoga u euru vide sidro sigurnosti, pojas za spašavanje u eventualnom brodolomu i zajedničku ’kasicu-prasicu’ mnogo više nego što svojom ekonomsko-financijskom snagom i vrijednošću mogu davati doprinos jačanju i stabilnosti eura kao valute koja i sama pliva na nemirnu i nesigurnu globalnom financijskom tržištu. I koja ima raznih problema i teško rješivih rascijepa i na samom svom području.
Poštovanje Europskih ugovora i međunarodnih konvencija od sada će Hrvatsku još više obvezivati nego dosad. Europski parlament pomno će pratiti kako se hrvatska policija ponaša prema azilantima i migrantima. Marakeški kompakt, kojim su migranti praktički izjednačeni u tretmanu s (legitimnim) izbjeglicama i dalje je snazi, iako ga doduše rijetko tko i spomene. Ne spominju ga zato što je toliko rigorozan da bi svaka država koja silom sprječava ulazak migranata na njezin teritorij ili ne udovoljava u praksi svim nerealnim zahtjevima iz te konvencije morala biti proglašena krivom što ju krši. Ovako, s vremena na vrijeme stižu samo kritike ili napadi ili javna zgražanja crvenih, zelenih, žutih i ostalih ’dušobrižnika’ liberalne demokracije, ’zaštitnika’ ljudskih prava, ’boraca’ protiv ’rasizma’ i sličnih.
O olakšanju putovanja stotinama hrvatskih državljana koji borave u bilo kojoj zemlji schengenskog prostora nije potrebno ništa posebno reći. Za njih će ulazak Hrvatske u Schengen biti veliko i tehničko i vremensko olakšanje. To vrijedi i za milijune turista te za poslovne ljude, studente i ostale koji dolaze u Hrvatsku ili iz nje odlaze drugamo. To je bez konkurencije najpozitivniji dobitak koji će se svakodnevno knjižiti s pripadnošću Hrvatske schengenskom području. Taj dobitak treba priznati i kao takav vrjednovati. Ni više ni manje od toga.
Geopolitička dimenzija ’Schengena’, siva zona i civilizacija
Ta nova zbilja ima, htjeli mnogi to priznati ili ne, i geopolitičku dimenziju. Kao što je poznato, Nizozemska, Austrija i još neke zemlje spriječile su ulazak Bugarske u schengensko područje. Time su ujedno spriječile i ulazak Rumunjskoj, koja bi sama po sebi ispunjavala kriterije, no koja je toliko računala na zajednički ulazak s Bugarskom da nije osposobljena čuvati vanjske granice EU-a na Dunavu u slučaju da ona uđe, a Bugarska ostane izvan ’Schengena’. A Bugarska, i objektivno gledano, nije zrela preuzeti u punini obveze koje proizlaze iz schengenskog i dublinskih ugovora; u nju, uz ostalo, za male novce može ući svatko tko to poželi, i to je „javna tajna“.
Gledamo li na zemlje na europskom jugoistoku po mjerilu (ne)ulaska u schengensko područje, uočit ćemo da su izvan njega i dalje sve zemlje jugoistočno od Hrvatske s izuzetkom Grčke, koja je odavno članica, i Turske, koja nije članica, no koja je pregovore o ulasku u EU započela kada i Hrvatska.
’Schengen’, naravno, nije nešto što samo po sebi ima geopolitičku dimenziju. No na simboličkoj, i na samo simboličkoj, razini ima i nju. Područje bivše Jugoslavije, bez Slovenije i Hrvatske, a „pojačano“ Albanijom, s dodatkom inače općenito zaostale Bugarske, te Rumunjske koja se klati i koja se još nije dovoljno otrgnula tom „zaostalom“ jugostočnoeuropskom prostoru, s najsiromašnijom zemljom (Moldavijom) u svom zaleđu (iza koje je Ukrajina!) ukazuje nam se kao siva ili tamna zona na europskom zemljovidu. Tu dimenziju ne treba nipošto preuveličavati, no ne treba ju ni previđati. Zašto? Zato što se to područje može samo po sebi – bez vanjske agresije ili koje druge nepogode – vrlo lako prometnuti u novo područje nestabilnosti, pa i ove ili one vrste nazadovanja ili možda i novih oružanih sukoba i novog barbarstva.
’Schengen’ jest područje civiliziranosti, uljuđenosti, kultiviranosti, slično kao i EU. Odatle se pomaže toj sivoj zoni, uz ostalo i slanjem snaga Frontexa, koje će, po već potpisanim ugovorima, pomagati u zaštiti granica peterih zemalja (BiH, Srbije, Crne Gore. Albanije i Sjeverne Makedonije), i prema van i međusobno, od ilegalnih migranata. Na Kosovu je Eulex. Nije zamisliva obrnuta situacija: da te zemlje pomažu schengenskim zemljama svojim policijskim snagama i stručnjacima kontrolirati njihove vanjske ili međusobne granice. Unatoč svim opravdanim i mogućim nezadovoljstvima europskim stanjima, politikama, tendencijama ili možda nezadovoljstva ukupnom „europskom pričom“, moramo biti svjesni i toga da alternativa njoj, na našem kontinentu, jesu osim poneke samosvojne iznimke na zapadu te spomenute ’sive zone’ odnosno „Zapadnog Balkana“ još samo Ukrajina, Bjelorusija i Rusija sa svojim europskim, ali ne i europski uljuđenim ni razvijenim društvom, državom i ozemljem.
Povezani sadržaji:
Šiljo: Kamo sva ta europska i balkanska prenemaganja uopće vode?
Šiljo, Hrvatsko nebo
