Šiljo ostarjeli vodoravni

Šiljo: Kamo sva ta europska i balkanska prenemaganja uopće vode?

Vrijeme:5 min, 1 sec

 

Kamo ova gnjavaža i zbrka kakvu promatramo, kamo sva ta prenemaganja o širenju EU-a, nužnim reformama u zemljama kandidaticama, o “zajedničkim vrijednostima”, o prečacu za Ukrajinu, Moldaviju i Gruziju i kamo ostavljanja “Zapadnog Balkana” u vječnoj i nepromjenjivoj čekaonici uopće vode?

Europsko vijeće, davanje kandidatskog statusa Ukrajini i Moldaviji, jamstvo takva budućeg statusa za Gruziju, pod uvjetima da postane „stabilnija“ (valjda po uzoru na Ukrajinu i Moldaviju, ha-ha), nedavanje kandidatskog statusa Bosni i Hercegovini i Srbiji (jer da ne provode nužne reforme, što je doduše istina; prvu i dalje čeka 14 reformskih točaka), priopćenje Europske pučke stranke (u kojoj su kao predstavnici svojih stranaka-članica bili na sastanku i Plenković i Vučić) s preporukom za BiH i postavljanjem reforme izbornog zakona kao uvjeta, Vučićeva otpovrnuća Milanoviću, Milanovićevi napadi na Plenkovića, na ljude iz vrha EU-a i na Džaferovićeve SDA-hababe, Plenkovićeva obrana i žestoko vrijeđanje i ponižavanje Milanovića, izjava novog predsjednika slovenske vlade Goloba da će se do jutra boriti za status zemlje-kandidatice za BiH (dok Plenković za to isto neuspješno izgara već mjesecima i dvije-tri godine od diplomatskog žara te noću voli spavati), neotvaranje pregovora sa zemljama kandidaticama Sjevernom Makedonijom i Albanijom zbog veta bugarskog predsjednika vlade (koja je, slučajno upravo na isti dan, u četvrtak, pala u narodnoj skupštini u Sofiji), zbog veta na Sj. Makedoniju, zbog kojega ni kriva ni dužna ispašta i Albanija (zemlja uzorno zaostala, koruptivna i autokratska), cinično-pomirljiva izjava albanskog premijera Rame o čekanju na ulazak u EU do sljedećeg stoljeća, Vučićeva retorička prisezanja na to kako mu je jedina dužnost štititi srbijanske interese, prethodna prijetnja nedolaska u Bruxelles Vučića, Rame i makedonskog im kolege Kovačevskog kao izraz nezadovoljstva time što njihove zemlje stoje i bezizgledno tapkaju već jako dugo na istom mjestu u čekaonici EU-a, neprovođenje reformi i politika unutar tih istih i ostalih „zapadnobalkanskih“ zemalja (borba protiv korupcije, vladavina prava, upravne i pravosudne i druge promjene), neizmjerna mnoštva uvijenih i slatkorječivih diplomatskih izjava i političkih priopćenja o nužnoj „europskoj“ (ne afričkoj ni azijskoj!)  perspektivi zemalja „Zapadnog Balkana“ i o njihovu, jednog dana, pridruživanju europskom „raju na zemlji“ (po uzoru na članicu Hrvatsku, koja im može poslužiti kao svijetli primjer uspješnosti, reformiranosti, demokratsičnosti, vladavine prava, blistavog pravosuđa, borbe protiv političke korupcije i organiziranoga kriminala, uspješnog trošenja sredstava iz „europskih fonodava“ itd!)… sve to normalna običnog čovjeka toliko zbunjuje da više ništa ne razumije. Da gubi volju i za Europom i za Balkanom, a i sluh za svoje nacionalne i za „naše“ regionalne politike i za daljnje praćenje svega toga što se toliko dugo vuče i vleče, a nikako da se dovuče i dovleče do praga bruxelleskih rajskih vrata. Do ulaznih rajskih vrata na kojima umjesto nebeskog ključara svetog Petra stoje nekakvi sasvim ovozemaljski i nimalo sveti ključari, političari, kvazi-državnici, diplomati, izaslanici, visoki predstavnici, činovnici, vijeća, parlamenti, vlade, premijeri, ministri, povjerenici, birokrati, savjetodavci, ocjenitelji i ini.

Sve to što smo nadugo i ponešto zbrkano u prvom ulomku nabacali pokazatelj je zbrke kakva je definitivno uspostavljena kao trajno stanje „europskih perspektiva“, „europskih integracija“, „zapadnih orijentacija“, „pristupnih procesa“, „reformskih obveza“, pregovaračkih poglavlja, uvjeta i (ne)zaobilaženja uvjeta, veta i embarga, dobrih namjera, loših poteza, frazerske odlučnosti, neprestanoga prelijevanja iz šupljega u prazno, razočaranja, novih nadanja, ohrabrenja, ali i novih potopljenja, isprazne i besmislene nazočnosti „glavešina“ na svim tim silnim sastancima, samitima, konferencijama i ostalomu. I u medijima, razumije se. Da se i ne spominje užas rata u Ukrajini, ruska prijetnja, europske sankcije i svakojaka upetljavanja/ispetljavanja. Da se i ne spominju krize s nekontroliranom inflacijom, sa sve manje sigurnim i sve skupljim energentima, sa sve češćim zastojima u gospodarskim djelatnostima, sa sve većim zaduživanjima država i državnim subvencijama kojima se nastoji kupovati socijalni i politički mir. Da se i ne spominje kako, za inat svoj toj uspješnosti, nadolaze uskoro prosvjedi i štrajkovi, padaju i neke vlade (upravo u Estoniji i Bugarskoj…), a ni to kako se s novom živahnošću bliži opet koronavirusna neman, s pratećim mjerama, od kojih se za sada svi suzdržavaju… Cijepljeni već dva-tri puta, a i još se bockati ako ikako mognu.

Što u takvoj situaciji možemo drugo realno očekivati nego doista „vruću jesen“? Ako ne već i „dugo vrelo ljeto“. I bez vrelog rata i izvan Ukrajine, koji ionako postaje sve manje nezamisliv.

U tako doživljenim okolnostima beutalnog rata pred pragom „Europe“, kojemu se stalno dolijeva novo ulje na vatru, ili mu se šire vidici, kao upravo u Litvi, ali bez dovoljnih učinaka za obranu Donbasa i zaustavljanje ruskog vojnog napredovanja, s pokušajima da se ruski medvjed umiri žrtvovanjem otetih dijelova Ukrajine, ili prolongiranjem iscrpljujućeg rata za više mjeseci ili i godina, zaista se moramo zapitati što se to u „Europi“ uopće događa. Tko sve koga vuče za nos, tko sve koga vara ili ne vara, gdje je tu ozbiljnost, dosljednost i dugoročna promišljenost, što se sve krije iza papagajskih fraza i povremenih ispada, tko koga razumije ili ne razumije, tko se s kim slaže, a tko se s kim razilazi…

Gradeći „naprednu“ liberalno-demokratsku i mnogima privlačnu „babilonsku kulu“ – koja će dosegnuti do samoga Neba kako bi “naše zajedničke vrijednosti“ ondje postavila umjesto objavljenih božanskih zakona – „Europska unija“ sa svojim budućim nadobudnim prišipetljama na poček otvara svima „zvjezdane perspektive“. Za to vrijeme sve je manje graditelja koji jedni druge doista razumiju.

Sve je zreliji trenutak da se svi skupa zapitamo: Pretvara li se „Europa“ (koja se kakti sve više u sebi integrira i sve se više „širi“) u suvremeni Babilon? Kamo sva ta europska prenemaganja uopće vode? Sa svim tim uvjetovanjima, procedurama, usuglašavanjima, dvostrukim mjerilima, širenjima i neširenjima, priznavanjima ili nepriznavanjima ovih ili onih statusa, sa svim tim tapkanjima u mjestu desetak zainteresiranih zemalja (i njihovih nepopravljivih čelnika) da uđu, s tolikim otrcanim i bljutavim frazama kojima svi sve mjesecima, godinama, pa i desetljećima međusobno izdašno obasiplju?

Vodi li takva Europa sve nas možda u uvjerljivu i prestižnu  „svijetlu budućnost“?

Ki bi da bi!

 

Pvezani sadržaj:

Zdravko Gavran: Zapad ostao bez snažnih vođa!

 

Šiljo/Hrvatsko nebo

 

 

Facebook komentari

komentara

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.