Početkom prosinca 2022.

Dani kratki kao život, noći bez zvijezda, osim one crvene koju je neki klipan izvjesio na jugoslavenskoj zastavi ne sjećam se gdje, ali u Hrvatskoj svakako, valjda da proslavi 29.11. koji mladima ništa ne govori, a stariji ga se sjete u noćnim morama. Da nisu malo živnuli habulinci, ne bih se ni ja sjetio, otišla povijest u drugom smjeru i ne treba se osvrtati na čeljad zaostalu u vremenu i uopće zaostalu. Na Svjetskom nogometnom prvenstvu nastupa (valjda će i dalje, pišem ovo prije Japana) hrvatska reprezentacija, moderna hrvatska država traje li traje već više od trideset godina na užas retardiranih, i trajat će vječno, što god to značilo. Još da institucije te države postanu što bi trebale biti, gdje bi nam bio kraj. Još da demokraciju ne bušimo domišljajima koji ju ponizuju, bili bismo relativno sretna zemlja, da nemamo duboku državu i ovodobne labradore, moglo bi biti savršeno, ali tada bi se narod opustio, što nikada nije dobro. A da se ne opustimo brinu se mediji i na rukama nošeni dijelovi tzv. kulture i umjetnosti koji ne stvaraju trajne vrijednosti nego se pretvaraju u nesažvakane, diletantske komadiće dnevnih kronika, najviše crnih kronika. Da ne budemo mirni brinu se zajednojezičari, a o općoj populaciji, ha, naši besmrtni birokrati. O potonjima mi je govoriti u svezi sa stjecanjem hrvatskoga državljanstva, a povod je vijest da europske zemlje poput Njemačke, primjerice, znatno olakšavaju stjecanje putovnice, e da bi privukle, između ostalih, i Hrvate. Hrvatska se pak veleposlanstva i konzulati trude da Hrvati izvan Hrvatske i njihovi potomci ne dobiju lako hrvatsko državljanstvo, štoviše.

Hrvatska matica iseljenika ima sjajno uređivan časopis „Matica“, a u njemu stalnu rubriku ispunjava i čuveni fratar, književnik Šimun Šito Ćorić. On je nedavno pisao o slučaju jedne gospođe, iz kojega je slučaja razvidno kako diplomatsko osoblje maltretira one koji žele hrvatsko državljanstvo, a vjerojatno i (stalni) povratak u Hrvatsku. Znači, „stranka“ treba popuniti obrasce, ali i priložiti još osam dokumenata. Kada stranka sve to učini, iz veleposlanstva joj pišu da mora još koječime nadopuniti zahtjev, a te dopune su u spomenutom slučaju: ovjereni upisni list za fakultet i za upis svakoga semestra, matične knjige osnovne i srednje škole, zapisnik o namjeri sklapanja braka, dokaz o nacionalnoj pripadnosti oca i vojna knjižica. „Stranka“ pokušava doći do tih dokumenata, ali institucije zemlje u kojoj boravi (živi) većinu njih uopće ne izdaju. Nije pomoglo ni svjedočenje župnika da je rečena gospođa odgojena u okrilju hrvatske katoličke obitelji, kao i da ima doktorat. Tako se, eto, znamenita hrvatska birokracija ne zadržava samo na Hrvatskoj i u Hrvatskoj, nego se širi svijetom, udobno smještena u diplomatskim predstavništvima čuva svoje domovinske navike zlostavljanja „stranaka“, lijepo zaštićena i zato što u mnogim veleposlanstvima veleposlanika uopće nema zahvaljujući toplim odnosima Pantovčaka i Banskih dvora, a da ih i ima osoblje bi tjeralo svoje jer drugo i ne zna, dio njih vjerojatno potječe iz jugoslavenske ere s onoga svijeta, pa bi trebao biti napokon zamijenjen ljudima koji ima sluha i hrvatskoga duha. I misle, između ostaloga, na demografsku sliku Hrvatske, kojoj bi Hrvatice i Hrvati izvan domovine dobro došli u domovini, i ne samo iz toga razloga.

Pa ništa, vele idioti, neka gospođa zatraži njemačko državljanstvo, odmah će ga dobiti.

Dobro, možda nije tako svugdje, eto aktualna veleposlanica u Ukrajini pribrana je i odvažna osoba, a moglo bi se takvih naći još ponešto, premda je u cjelini hrvatska diplomacija prilično heterogena i zagonetna, te je opće stanje nerazumljivo kao i sadašnji ministar vanjskih poslova. O veleposlaniku u Srbiji da ne govorim, jer sam o njemu govorio.

Sve to spada u okrug krize institucija koja prolazi više-manje nepoznatom javnosti, sve dok ne dođe do incidenta u raznim herama i sličnim sferama. Jedna od institucija je i državno odvjetništvo, a ono reagira munjevito – prije nekoliko dana, baš poslije spomenutoga 29.11. podiglo je optužnicu protiv nekolicine iz vazduhoplovne hijerarhije jugoslavenske armije, zaslužne za raketiranje Banskih dvora, na čelu sa stanovitim Bajićem, već zaboravljenim.

Znači, trideset i jednu godinu trebalo nam je (nam?) da se odlučimo na optužnicu protiv naravno nedostupnih. U međuvremenu smo i mi imali jednoga hrvatskog Bajića državnog odvjetnika. Tko nam je priječio da ne učinimo prije ono što smo sada, velika je tajna hrvatske politike i materijal za čuđenje potomcima. Osjećam se i osobno pogođenim, jer sam umalo i sam bio pogođen, nalazeći se pedesetak metara od raketiranih Banskih dvora, ali to je moj problem.

Da se malo vratim na ambasadore. Nema boljih, znamo, od hrvatskih nogometaša koje prepoznaju svugdje u svijetu i kada ne nose dresove s kvadratima. A nego tko će ako ne će nogometaši. S kim se još možemo pohvaliti u svjetskim razmjerima (mislim na živuće). S ponekim znanstvenikom, ponekim umjetnikom, ali ograničeno na glazbu i likovne umjetnosti, tu i tamo s kazalištem, a manje s filmovima, dok je recentna hrvatska književnost apsolutno bez odjeka, iako mjestimice prevođena na neke jezike i to selektivno, valjda zahvaljujući ljevičarskim vezama po europama. Što je s prijevodima na engleski jezik, hoćemo ili ne ćemo taj je novi esperanto, više i ne toliko nov. U zadnjoj sam kolumni pisao o Julienne Bušić koja je na svjetskom festivalu hrvatske književnosti govorila o prijevodima na engleski, a Julienne zna što govori. Da je, naime, lako i često prevoditi s engleskoga na hrvatski, ali s hrvatskoga na engleski teško i rijetko. Potonji su prijevodi, kaže Julienne, uglavnom prosječni ili čak katastrofalni.

Engleski je (hoćemo li mi to ili ne ćemo, ja ne ću) ono što je stoljećima bio latinski. U ovo zimsko doba prije pet stotina godina, 1522., tada već skoro sedamdesetgodišnji Bernardin Frankopan (Frankapan Modruški) održao je u Nurembergu glasoviti govor u korist pomoći i spasa Hrvatske pred osmanlijskom najezdom. Govor je bio unaprijed napisan, na latinskom naravno, a istodobno i tiskan pa dijeljen u većim količinama kao „pamflet“. U čast te petstote obljetnice tiskala je „Školska knjiga“ više no uzorno izdanje pod naslovom Oratio pro Croatia, sa studijom, prijepisom i prijevodom (Ivan Jurković i Violeta Moretti), svim povijesnim okolnostima i tragedijama hrvatskoga i ne samo hrvatskoga 16. stoljeća. „Poklali su i odvukli djecu pred očima roditelja, muškarce naočigled ženama“, govori Bernardin carskoj sviti i sabornicima Svetoga Rimskog Carstva „supruge su obeščastili i silovali; dvogodišnju i trogodišnju djecu koju nisu mogli povesti raskomadali su pred majkama…“ Bernardin traži pomoć od „zapada“, ali se ne ponižava, kaže: „Zaista, izgubi li se Hrvatska (odvratio to od nas Bog)… jedva će ju čitav kršćanski svijet za mnogo godina vratiti uz najveće troškove i prolijevanje mnogo krvi.

Mi zasigurno ne želimo prosjačiti, kako sam osobno u Rimu vidio Grke, Bugare, Srbe, Albance i mnoge velikaše i poglavare gdje prose, ni umrijeti u siromaštvu.“ Bernardin nije čekao odgovor, otputovao je i ostavio sina Krstu (Krstina majka je aragonska princeza), a što se dalje događalo poznato vam je. Kao što vam je poznato kako su i koliko pomagali oni sa zapada Hrvatskoj devedesetih godina prošloga stoljeća. U svakom slučaju, laude Školskoj knjizi koja u svojemu repertoaru ima dragocjenih novih knjiga, među njima spominjem opet onu o Starčeviću iz pera Pave Barišića, u svemu: taj nakladnik, ne gledajući kao ostali uvijek i samo profit, objavljuje djela nacionalnoga značaja i značenja, pa valjda zato ne dobiva (ionako malen za kulturu) prostor u medijima. Još samo nešto: suizdavači knjige su Sveučilište Juraj Dobrila u Puli i Katedra Čakavskog sabora Modruš, urednik Deniver Vukelić, a knjiga je posvećena bivšim i sadašnjim (ha) poslenicima i zastupnicima Hrvatskoga sabora. Da, a Zelenski je sada u koži Bernardina Frankopana. (Opaska: autori su se odlučili za oblik Frankapan, a ne Frankopan, u staroj dvojbi – Frankapan je bez sumnje točnije, ali je u narodu zaživio Frankopan.)

Pišem ovo u nedjelju prije sv. Nikole i prije utakmice s Japanom (kao što rekoh). Vidim da je u Dohi bila Kolinda, čujem da će biti i Plenković, a vjerojatno i Dalić. Milanović dolazi samo na finale kada će u obrani igrati Banožić. U Zagrebu je već sve rasvijetljeno za došašće vatrenih ili je to adventska rasvjeta. Glede Adventa, taj se vjerski pojam pretvorio u trgovačko i ugostiteljsko, turističko događanje, iz adventa u event. Od novozavjetnih čuda ponavlja se na štandovima ono s vodom i vinom, u čudesnoj inverziji: vino se pretvara u vodu, doduše kuhanu.

Hrvoje Hitrec

HKV/https://www.hkv.hr /Hrvatsko nebo