Šiljo: Što će Europa dok Biden crvenu Trumpovu politiku „Prvo Amerika“ nastavlja „u zelenoj boji“?

Vrijeme:6 min, 45 sec

 

Velika su i zdušna očekivanja postojala u europskim elitama tijekom cijelog Trumpova mandata da će on na izborima izgubiti. Ona su se pojačala nakon što je pobijedio Biden i nakon što su njegovi, a Europljani su lakovjerni pomislili: i „njihovi“, demokrati ostvarili većinu i u Zastupničkom domu i u Senatu. Mislilo se da je sada kucnuo pravi čas. Planiralo se usuglasili širok spektar transatlantske trgovinske i svekolike druge suradnje. No mnogo toga ostale su samo tlapnje i iluzije Europljana i zapadnih globalista. Razilaženja su se naglo povećavala. Međusobni odnosi nedavno su dobili težak udarac u obliku novog američkog zakona. Europska unija sve teže razabire kako „sama plivati dalje“. Njezini ni političari ni državnici nisu dorasli tako ozbiljnim novim izazovima i udarcima, što onima s istoka, što ovima sa zapada.

 

Deutsche Welle objavio je 2. prosinca komentar pod znakovitim naslovom „Europljani su prepušteni sami sebi“. Komentar sažimlje i otvoreno prikazuje sadašnji trenutak europsko-američkih odnosa i zato će se njegovi dijelovi u ovoj kolumni nekoliko puta i citirati.

Atlantik se još jednom pokazuje kao „nepremostiv“

Takvih i još mnogo zabrinutijih i oštrijih komentara ima na sve strane po europskim medijima. Jednostavno, raskorak u međusobnim interesima između gospodarski jakih zemalja članica EU-a i Sjedinjenih Država prevelik je da bi se prikrio, a i da bi se na obostrano zadovoljstvo razriješio. Atlantik se još jednom pokazuje kao „nepremostiv“. Osim, za sada, kada je riječ o ratu u Ukrajini protiv ruskog agresora i invadora. No i tu se pokazuju sve veće pukotine u zapadnom savezništvu, iako se ne može jednoznačno reći tko će prvi odustati od potpore Ukrajini u borbi za obranu te za povrat okupiranih područja i obnovu njezine teritorijalne cjelovitosti.

Najveći je problem trenutno ekonomski, a nastao je zato što je SAD odlučio velikim novcima potpomagati svoje „ekološko i održivo“ gospodarstvo. Naoko to izgleda jako privlačno i pozitivno. No „kvaka“ je u tome da će time proizvođači registrirani u SAD-u dobivati poticajna sredstva, dakle nepovratne novce, a da proizvođači iz EU-a koji izvoze svoje robe u SAD takva sredstva ne će dobiti. Prva će biti pogođena europska automobilska industrija, kojoj je Amerika veliko i važno izvozno tržište. Europski proizvođači teško će sada, zbog povlaštenosti američkih, moći po cijenama svojih vozila i ostalomu konkurirati američkima na američkom tržištu.

Macron i na intimnoj večeri kod Bidena, ali uzalud

I dok su Europljani počeli gunđati, grintati, prosvjedovati i režati, a Macron odletio u Washington ne bi li makar za francuske proizvođače isposlovao kakve povlastice, od predsjednika Bidena čula se naposljetku nimalo ohrabrujuća poruka Europljanima: Sami se pobrinite za svoj uspjeh!

Zapravo je prva svečana večera koju je priredio američki predsjednik Biden u svojem mandatu trebala biti večera pomirenja. Dugi repovi u međusobnim odnosima postojali su u tom trenutku kada je Biden Macronu, svojedobno stipendistu američke magnatske (Rockefeller!) zaklade, priredio svečanu večeru u društvu s prvim damama, u intimnoj atmosferi. Repovi su to, osim spomenutih, i odnosi unutar NATO-a unatrag više desetljeća, repovi Macronovih izjava prije koju godinu o „moždanoj smrti“ Sjevernoatlantskog saveza, repovi toga što se Australija, u dosluhu s Velikom Britanijom i SAD-om, odlučila poreći svoj prethodni dogovor o kupnji francuskih nuklearnih podmornica, a podmornice naručiti od Anglosaksonaca. Repovi su to i razmjerno mekšeg ovogodišnjeg Macronova odnosa prema Putinu, s kojim je više puta telefonski razgovarao, a najmanje jednom i samo pokušao razgovarati.

Posljednja „pošast“ iz kuhinje Bijele kuće

Dolazak Macrona razumjelo se i kao dolazak predstavnika EU-a. Kako bi se pokušalo prevladati transatlantski raskol izazvan posljednjom „pošašću“ iz kuhinje Bijele kuće, a to je zakon pod nazivom „Inflation Reduction Act“. Sukladno tom zakonu, da bi se obuzdalo inflaciju i pomoglo gospodarstvu prebroditi njezine učinke, gotovo 400 milijarda dolara proračunskih novaca otići će kao potpora američkoj industriji i gospodarskim djelatnostima. A sve u ime pomoći u očuvanju klime i ublažavanju klimatskog pogoršanja! Biden naime misli „zeleno“. On je u trendu Pariškoga klimatskoga sporazuma, pa makar se taj sporazum upravo nakon COP-a 27, našao na pragu da neslavno izdahne – zbog neuskladivosti interesa među najvećim državama i industrijama koje najviše onečišćuju globalni zrak.

U čemu je nevolja s tim zakonom za Europljane? „Tvrtke iz područja energetike, prometa ili razvoja korištenja vodika“, kako piše DW, „mogu se nadati debelim potporama. To zvuči dobro, ali sad dolazi veliko ’ali’ za Europljane: sve mora biti proizvedeno u Sjevernoj Americi i to u čitavom proizvodnom lancu, od eksploatacije sirovina preko proizvodnje dijelova pa sve do reciklaže.“

Europski poduzetnici, političari i analitičari odmah su uvidjeli dalekosežne štete koje će taj zakon neizravno nanijeti europskoj izvoznoj industriji. Američko će naime gospodarstvo postati povlašteno na vlastitom terenu, a taj je teren već desetljećima životno važno europsko izvozno tržište. Na kojemu će se europske kompanije odsad natjecati u neravnopravnoj konkurenciji s američkima.

Europljanima je učas došla pomisao da zbog toga krenu u novi trgovinski rat sa SAD-o. Možda to još i učine. Duhoviti cinici rekli bi: Trgovinski rat s Rusijom valjda im nije bio dovoljan. No onda su ipak morali zastati i razmisliti. Bidena ni nagovještaji europskoga trgovinskog rata Americi nisu nimalo zabrinuli, a ni uzrujali. On je  nakon razgovora s Macronom hladnokrvno primijetio da SAD nema trgovačkog sporazuma s Europskom unijom i da mu ne pada na pamet ispričavati se zbog novih zakonskih rješenja Europljanima.

Transatlantski trgovinski sporazum SAD – EU, o kojem su se godinama vodili pregovori na političkim i strukovnim razinama, nije postignut, nego se u mandatu predsjednika Trumpa odustalo od daljnjih pregovora. Propao je u samom pokušaju da bude sklopljen. Ostao je u pamćenju samo kao skup dobrih zamisli o liberalizaciji međusobne trgovine. Svaki blok štiti naime toliko ljubomorno svoje gospodarske interese da nije postojala spremnost popuštanja ni kompromisa u onim stvarima koje su vitalne za jedno ili drugo gospodarstvo.

Ukratko, Biden se nije kanio ni ispričavati ni pokazati razumijevanje za svoju europsku „braću po oružju“, kako ih je uzgredice titulirao, a kamoli popustiti. Ispalio je smireno nakon razgovora s Macronom: „Europljani to isto mogu i sami učiniti. I Europa je prepuštena sama sebi.“

„Politika Trumpa u zelenoj boji“ – Bidenu je njegova domovina na prvom mjestu!

Komentatorica DW-a Ines Pohl takvo je ponašanje označila kao „politiku Trumpa u zelenoj boji“. Drugim riječima: Amerika se brine za sebe, neka se Europa pobrine sama za sebe! Neka smišlja kako očuvati ili umnažati svoja radna mjesta, ali ne na račun povoljnog, povlaštenog i neograničenog izvoza na američko tržište. Dapače, oni europski proizvođači koji američkim tvrtkama žele ravnopravno konkurirati u SAD-u neka dignu sidro, neka se odjave iz EU-a te svoje tvrtke registriraju u SAD-u. Ondje će moći otvarati nova radna mjesta i razvijati sve bitne i popratne vrste svojih poslova. I plaćati poreze na dohodak i ostalo u američki proračun!

„I tijekom ovog posjeta uvijek se iznova ukazivalo kako je u ovom napadačkom ratu Rusije riječ o obrani zapadnih vrijednosti. Ali kad je riječ o gospodarstvu, Biden bez oklijevanja slijedi politiku America First svog prethodnika. Ne samo kad je riječ o zelenoj energiji, nego i o većoj gospodarskoj neovisnosti od drugih zemalja, na primjer od Kine u industriji čipova“, primjećuje, s pravom, spomenuta komentatorica, dodajući da je, unatoč savezništvu, Bidenu „njegova domovina na prvom mjestu. To si Europa mora konačno utuviti u glavu. Ima ih mnogo koji su krivi što se ekološka budućnost automobilske industrije ne stvara u Europi, nego u SAD-u. To se nipošto ne može zamjeriti Joe Bidenu.“

Bilo kako bilo, svaki put iznova otkriva se koliko je neizmjerna lakovjernost i lakoumna zanesenost podkapacitiranih europskih političara i nedoraslih europskih državnika transatlantskim savezništvom, klimatskim i digitalnim politikama, „zajedničkim vrijednostima“, „strateškim partnerstvima“ i drugim uzvišenim načelima koja se retorički iskazuju na vršnim sastancima, u deklaracijama i proklamacijama. I kako je povlaštenosti europskih izvoznika na američkom tržištu došao kraj. I kako američki i europski interesi nisu sestrinski interesi. I kako se europski narodi moraju napokon okrenuti sami sebi – te svaki od njih najprije promisliti svojom glavom i pokušati riješiti svoje probleme. A tek zatim vidjeti što bi u tom rješavanju moglo biti zajedničko s ostalima.

Ovako, imat ćemo i dalje nove šokove, od  kojih rat Rusije protiv Ukrajine nipošto nije posljednji. Dapače, možda je tek prvi veliki.

 

Šiljo/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

Odgovori